NACIONALIZAM U PREHRANI Zamka za siromahe: “Pristat ću na krumpir samo neka nam Hrvatska živi!”

Na svojoj FB stranici napisao sam slijedeće: "Ova država, ne bilo koja nego, ova država, Republika Hrvatska, uništila je hrvatsku prehrambenu industriju, vrhunske svjetske vrijednosti. Tražim izvrsne hrvatske pileće panirane medaljone, nema ih, nude mi neko talijansko smeće koje Talijani ne jedu. Mi smo kolonija, a taj položaj očituje se kroz hranu. Euro će samo usavršiti tu kolonijalnu mašineriju koja uništava probavni i živčani sustav podjarmljenih".

Uslijedilo je nekoliko komentara, a među njima jedan me iznenadio, FB prijatelj odgovara:

“Ne budi takav pesimista. Tko to jede dobro? Englezi, Nijemci? Bogati da, neovisno o nacionalnosti.”

Odgovor je intrigantan utoliko što rasulo hrvatske prehrambene industrije i sustavno deplasiranje preživjelih dobrih hrvatskih proizvoda u trgovačkim lancima u korist uvoznih, rješava osobnom konstatacijom da se svijet prehrane dijeli na hranu za bogate i hranu za siromahe. Hoće reći prijatelj da smo svi u istom košu. Bio ti Nijemac, Talijan, Englez ili Hrvat osnovna, temeljna crta razgraničenja je kupovna moć ili staleška pripadnost.

Ne slažem se.

Pureća pašteta i pureći narezak ne spadaju u red uzvišenijih prehrambenih proizvoda, Purisova ponuda bila je namjenjena masi, a ipak Pazinci su pravili vrsne proizvode.

Pokojna sestrična Ljiljana Koren bila je glavni biolog, bavila se kontrolom hrane, rukovodila cijelim sustavom higijenske obrade. Diplomirala je na zagrebačkom Sveučilištu, bila je priznata na cijelom prostoru bivše države no, jednog dana bila je prisiljena napustiti Puris jer, novi vlasnici nisu znali šta će sa stručnjacima. Čista, vrhunska kvaliteta je nestala.

Konzerve sardela u sjemenovom ulju nisu baš tipični elementi menija bogatuna.

Rovinjska Mirna je proizvodila sardele visoke kvalitete, odlazile su u izvoz preko jedne švicarske trgovačke kuće koja je suradnju s Rovinjom započela još za vrijeme Austrije kada se Mirna zvala Ampelea. Fileti od inćuna s kaparima, umočeni u maslinovo ulje bili su apsolutni europski proizvod, nešto neponovljivo s obzirom da je sjeverno- jadranski inćun štovan u cijelom kulturnom svijetu bez obzira na stalešku pripadnost.

Današnja Podravka proizvodi izvrsne pelate, kupujem samo njih no, moram tražiti, ponekad ih ne nađem ali, nikad mi se nije dogodilo da nisam našao pelate talijanskih multinacionalnih kompanija koje više ne konzumiram.

Trgovcima se očito isplati uvesti nego plasirati hrvatske proizvode, s precijenjenom kunom biznis cvijeta. Uzgred, dok sam živio u Trstu kupovao sam taj isti talijanski proizvod koji se nudi na našem tržištu ali, neusporedive kvalitetne razlike. Iako niske platežne moći ipak mogu i dalje prepoznati smeće.

Držim da bi zdravi nacionalizam u prehrani pogodovao svima no, domaći nacionalisti koje sam upoznao kao novinar drže se stare buržoaske zamke za siromahe: “Pristat ću na krumpir samo neka nam Hrvatska živi!”