„Nikada ne bih pripadao klubu koji bi primio u članstvo nekog poput mene“

„Nikada ne bih pripadao klubu koji bi primio u članstvo nekog poput mene“ rekao je davno Groucho Marx, a paradoksalna se uzrečica otad pokazala itekako primjenjiva u brojnim životnim situacijama. Za Woody Allena, primjerice, ona savršeno odgovara njegovim ljubavnim odnosima.

Tako se i župan Boris Miletić, kad je shvatio da je da je član jednog takvog kluba, iz njega toliko brzo ispisao da ga nisu stigli ni izbaciti. U klubu su ostali totalno zbunjeni. Otkad je otišao, više nisu bili toliko sigurni da ga je trebalo izbaciti.

Problem je nastao s anketama. Jer je na njima pisalo da je dobar član, jedan od onih koji nikada ne bi bili u klubu. A trebalo je pisati da nije baš toliko dobar, zapravo da je poprilično loš, pa da ga zadrže. Kada ni klub ni članovi više ne znaju tko bi kome kamo i koliko i kad je stvar bezizlazna, onda je najbolje od svega toga napravit počasnog člana.

Ili čekati kraj mandata i nadati se da neće doći iz kluba policije. Oni imaju sasvim drugu logiku: primaju samo one koji ne žele biti članovi.

Danas su s vama bili Silvio pa Ivan. Sutra prije Silvija bude Leo. Uglavnom isti klub. 

Dok cijela Hrvatska bruji o namještenoj javnoj nabavi u aferi softver i stanovitom AP-u koji poprima obrise premijera Andreja Plenkovića, mi vam donosimo slučaj koji poprima konture namještene javne nabave u Istarskoj županiji. Da bi svaka sličnost sa stvarnim događajima bila sasvim slučajna, također je riječ o softveru…