„Gradski ured za kulturu, u novoj postavi, nije želio niti participirati u Goya kampanji za film „Veće od traume“, a koju smo prošle godine, kao prvi predstavnici Hrvatske za španjolskog Oscara, provodili natječući se s filmovima i redateljima koji su već dobili američkog Oscara“, govori za Istru 24 koautorica filma „Veće od traume“ Mirta Puhlovski
„Gradski ured za kulturu, u novoj postavi, nije želio niti participirati u Goya kampanji za film „Veće od traume“, a koju smo prošle godine, kao prvi predstavnici Hrvatske za španjolskog Oscara, provodili natječući se s filmovima i redateljima koji su već dobili američkog Oscara“, govori za Istru 24 koautorica filma „Veće od traume“ Mirta Puhlovski
Veliku Zlatnu arenu za najbolji film prvi put u sedam desetljeća dugoj povijesti pulskog Filmskog festivala, ove je godine osvojio dokumentarni film „Veće od traume“ (Metar60, 2022.) autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski.
OBRAZLOŽENJE PULSKOG ŽIRIJAVedrana Pribačić i Mirta Puhlovski od ove su teške, bolne i bitne teme majstorskim režijskim, scenarističkim i snimateljskim postupcima napravile nezaboravno potresan i duboko upečatljiv film. Ovaj film o psihološkoj rehabilitaciji i vraćanju dostojanstva žrtvama ratnih silovanja, gledatelja povede na put na kojem prolazi čitav spektar osjećaja; sućuti, bijesa, očaja i bespomoćnosti. Uvodi nas u iskustvo najekstremnije ljudske okrutnosti, ali i obnavlja vjeru u ljudski kontakt, u moć, ljekovitost i spasonosnost solidarnosti, strpljenja i nježnosti koje su ljudi sposobni jedni drugima pružiti
Film za koji im je pulski žiri dodijelio grand prix Pribačić i Puhlovski stvarale su punih pet godina, a od toga su dvije godine provele prateći terapijski proces programa „Ja sam mnogo više od moje traume“, za čiju je provedbu zaslužna Marija Slišković, upraviteljica Zaklade za žrtve ratnog zločina silovanja - Sunčica.
Kako stoji u odjavnoj špici filma, u trećoj godini provedbe programa dogodilo se tek nekoliko susreta ove terapijske grupe, a potom je krenula i ona kojoj su se po prvi puta priključila četvorica muškaraca s istom traumom.
- Nažalost, usred rada te grupe nestalo je financiranja, što je stravično. Eksperimentalni projekt je inicijalno bio financiran od Programa Ujedinjenih naroda za razvoj. Oni su dali novac zato što su bili svjesni da većina dosadašnjih programa borbe protiv PTSP-a na svjetskoj razini ne daje velike rezultate, pa su bili spremni financirati nešto novo. Ali oni tako funkcioniraju, daju za start, a za ostalo bi se trebali snaći sami. U smislu da projekt preuzmu ministarstvo zdravstva, branitelja i slično, a za što nadležni nisu imali sluha. Zašto nisu, neka im odgovori njihova savjest.
Program se financirao preko zagrebačke Zaklade Sunčica - a kako nam je prenijela gospođa Slišković - s promjenom vlasti novi gradonačelnik Tomašević nije bio zainteresiran za pokroviteljstvo, te je čak oduzeo službene prostorije Zaklade u Zagrebu, u kojoj su žene prolazile program, pojašnjava nam koautorica filma „Veće od traume“, Mirta Puhlovski.
Kroz program je, podsjetimo, prošlo samo 18 žena, od procijenjenih nekoliko tisuća s istom sudbinom.
MIRTA PUHLOVSKIZagrebački ured za kulturu, u novoj postavi, nije želio niti participirati u Goya kampanji za film „Veće od traume“, koju smo prošle godine, kao prvi predstavnici Hrvatske za španjolskog Oscara, provodili natječući se s filmovima i redateljima koji su već dobili američkog Oscara
- Mi smo žene. Budući da je silovanje nešto što su doživjele mnoge žene prije nas, to je ženska transgeneracijska trauma, a silovanje u ratu je ratna strategija jer silovatelj i njegovi nadređeni znaju koliko takvim činom uništavaju ženu i sve njezine bližnje. Kod naših protagonistica nije bilo u pitanju samo silovanje (ako je moguće izustiti riječ 'samo' pored silovanja) već gubitak svega. One nisu znale hoće li preživjeti ili će biti ubijene, hoće li provesti dane u mraku, hoće li ih silovati jedan ili mnogi. Uskraćivane su im hrana i voda, odlazak na toalet… Ponižavanje i sadističko zlostavljanje, uz redovitu prijetnju prema njihovim članovima obitelji bile su im svakodnevica mjesecima.
Traumu ne možete zaboraviti, no uz pravu podršku i rad na sebi moguće je postići da ona više ne upravlja vašim životom, odnosno da vam više ne oduzima svaku ljepotu življenja. Danas polaznice programa mogu živjeti, a ne životariti kao što su to činile dok nisu krenule na terapiju, i to nažalost tek 25 godina nakon rata. Naše protagonistice su čak „imale sreće“ proći program „Ja sam mnogo više od moje traume“. Tisuće naših sugrađanki, s istom sudbinom, i dalje se same nose sa strahotom koju su doživjele. Milijuni žena na svijetu, u ratu i u miru, sada same prolaze kroz traumu silovanja. I to je strašno, veli nam pak redateljica Vedrana Pribačić.
Sama po sebi tema iscjeljenja, svjesne su autorice, može djelovati dosadno za prikazivanje na filmu, pa im je najveći izazov u radu, govore nam, bio kako prikazati ono što se filmom ne može prikazati - buđenje bića i novo cvjetanje života.
- Saznala sam za program koji se bavi grupom žena traumatiziranih tijekom rata, pod nazivom „Ja sam mnogo više od moje traume“. Tako smo se Vedrana i ja zainteresirale snimiti film o tom procesu koji pomaže silovanim ženama. Imale smo podršku terapeuta, koji su me poznavali. I Vedrana i ja smo se, na više godina tome posvetile, čak s posljedicama na naše privatne živote, jer je posao bio jako zahtjevan.
Trebale su proći dvije godine da nas te žene prime u svoj privatni svijet, koji nije dio programa, i to zato što su njihova prijašnja iskustva s medijima bila loša. Dogovorile smo s njima da će prve vidjeti film, te da će moći nešto mijenjati ako žele. Na naše zadovoljstvo, jako im se svidio.
Tijekom snimanja programa atmosfera je često bila opuštena i razigrana što je bilo dragocjeno. Problem nastaje kad doživite osobu kroz samo jedan njen aspekt, recimo u ovom slučaju samo kroz silovanje. Zaboravimo da je ta osoba cijeli jedan svemir, a to je samo jedan dio nje. To je film o mnogočemu, ne samo o silovanju, pojašnjava Puhlovski.
- Osobno mi je bilo jako teško čuti neke od priča koje nisu u filmu, i neću ih nikada javno ponavljati! U mnogim sam trenucima plakala s njima. Ali sam također znala čemu prisustvujem snimajući ovaj film – herojskom činu. Herojski je, naime, krenuti i ostati u programu osnaživanja za koji prije nisi čula, i ne znaš što ti može donijeti, u koji ulaziš duboko u sebe (i u traumu) i potom se mijenjaš. Naše drage protagonistice su najhrabrije žene na svijetu! Ne treba plakati nad njihovim sudbinama nego biti svjestan koliko je teško preživjeti što su one preživjele, i potom se uspjeti uhvatiti u koštac s traumom, osnažiti se i otkriti ponovno dar života. Bilo bi još bolje da su imale mogućnosti dolaziti na nastavak programa, te da su isto mogla proći njihova djeca i bližnji. To je krajnji korak ka iscjeljenju, koji se nažalost nije dogodio, jasna je Pribačić.
REDATELJICA VEDRANA PRIBAČIĆSve su jako ponosne i čestitaju. Osjećaju da su napravile nešto veliko. I osjećaju veliku podršku javnosti i medija. Iako, skromne kakve jesu, misle da je to zbog mene i Mirte jer smo se potrudile ispričati njihovu priču na pravi način, a ne shvaćaju da se javnost zapravo zaljubila u njih. Mi smo bile tu da ispratimo jednu unutarnju promjenu za koju su one same zaslužne
Zlatna Arena devetnaesta je nagrada koju je osvojio ovaj niskobudžetni dokumentarac, a čije autorice za rujan najavljuju novi koncept provedbe i financiranja programa „Ja sam mnogo više od moje traume“.
- Program će biti širi i obuhvaćat će ne samo ratne traume, nego traumu kao takvu, bez obzira na inicijalni razlog doživljene traume. Tada se nadamo vašoj podršci, a bit ćete o svemu obaviješteni na vrijeme. Nadam se da će i ostali mediji prepoznati važnost rada na mentalnom zdravlju naših sugrađana, vele nam scenaristice pobjedničkog filma 70. Arene.
U međuvremenu, pričekat ćemo odgovore Ministarstva zdravstva i Grada Zagreba o razlozima radi kojih nemaju interesa pružiti financijsku, a niti infrastrukturnu podršku ovakvom vidu grupne psihoterapije.
U Hrvatskoj živi 3,9 milijuna Hrvata, u prošloj godini rođeno je 32.170 djece, dok je umrlo 51.275 osoba. To znači, naveo je Plenković, da nam se na dan rodi 88 djece, a umre 140 osoba. U prvih deset mjeseci ove godine rođeno je svega 26.749 djece, dok je umrlo 43.275 osoba
''Da bilo tko nekoga pozove na kavu SMS-om ili mobitelom, osoba svojevoljno odlučuje hoće li otići na tu kavu ili neće. Ja osobno, da me nepoznati broj zove, sigurno sam da ne bi otišla na tu kavu", kazala je državna tajnica * "Drugo, činjenica je da se sastanak dogodio, a gospodin Kekin, kad je vidio da je u zabludi, nije otišao nego je ostao više od 15 minuta i razgovarali su o nečemu o čemu mi ne znamo", rekla je Petrijevčanin Vuksanović
'Njegov se posao odvija u birtiji, kako mi je sam rekao. Nađe se s predstavnikom neke firme koja razmatra da uzme njegovu pjesmu, onda se nađe s nekim iz Gornjih Drenovaca koji bi radio svirku za kirbaj, pa se nađe s kim tko hoće da mu se napiše pjesma, itd. Meni to u sto godina ne bi palo na pamet da je to klopka pravog Nikice Jelavića, a vi možete tvrditi da sam ja naivna'', kazala je
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
