Puljanin Slavko Jereb ostavio tek rođene blizance i još troje djece te otišao u Oluju: " Ljudi su tada išli preko vlastitih granica"

Puljanin Slavko Jereb, ratni zapovjednik specijalne jedinice PU istarske BAK vjerodostojan je sugovornik o vojno-redarstvenoj akciji Oluja kojom su prije 30 godina oslobođena okupirana područja, ali i o drami života, domoljublju, profesionalizmu, suočavanju sa smrću, odlasku u odlučujuću operaciju tik nakon rođenja blizanaca uz, pored njih, troje malodobne djece. Slavko je otac šestero djece, a šesto dijete, Ivan, rođeno je 1996. godine.

BAK-ovi su odmah nakon osnutka, u srpnju 1991. godine krenuli u svoju prvu borbenu zadaću, obranu Petrinje i okolnih sela, kada je trajao najžešći napad srpskih formacija prema Sisku i Petrinji i kada je na dva terena u prvim borbama bilo 15 ranjenih pripadnika ove jedinice. Njihova je odgovornost tada bila ogromna jer u vrijeme dok Republika Hrvatska još nije bila međunarodno priznata i jedino je MUP imao pravo formirati oružane formacije.

Sa 67-godišnjim Jerebom, usput vrhunskim sportašem, svjetski priznatim taekwondoistom, trenerom i hvaljenim sportskim pedagogom u radu s djecom, razgovaramo u pulskim prostorijama taekwondo kluba, a u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

Kako ste kao zapovjednik balansirali između vojne učinkovitosti i brige za sigurnost svakog pripadnika vaše postrojbe?

Da, u ovim postrojbama do 150-200 ljudi zapovjednik u stvari radi na osobnoj razini. Mora poznavati svakog djelatnika, sve njegove probleme i pokušati mu pomoći. Međutim, najviše smo ulagali u obuku. Znali smo da će na terenu, ako nema 'krvave' obuke i ako se u obuci ne izoštrimo, biti puno teže. I to je bio posao.

Koliko je obuka obuhvaćala psihološki faktor? Ne znaš kada će čovjek "puknuti", kolikogod se možda činio čvrstim u mirnodopskim uvjetima?

Imali smo tih situacija kada su nam pojedini djelatnici lagano popuštali, ali mi smo stizali u obuci skoro do vrha. Naravno, dio kad se nađeš u minskom polju i netko pogine, to se ne može simulirati. Međutim, uz dobru obuku, uz onaj čvrsti dril i sustav obuke koji je imala specijalna policija, stigli smo na 90-95 posto pune pripremljenosti. Što se tiče psihičkog uvježbavanja, uz sigurnost u svoje kolege i u zapovjednika, tu je bila naša ideja i želja za svojom državom. To je bilo najvažnije. Ljudi su tada išli preko vlastitih granica. Domoljublje je bila vršna stimulacija. Svi su bili polu-sportaši ili sportaši i onda se stiže na kraj trke. Makar na sve četiri noge, ali završit ćemo to.

Na Velebitu

Kako ste se nosili s emocijama prije odlaska u Oluju? To spominjem, jer ste imali tek rođene blizance i tada još troje malodobne djece.

Držao sam se onog što mi je pokojni otac rekao.

Kako se zvao?

Maks. Maks Jereb, on je bio Slovenac, pametan. Dobili smo zapovijed da idemo za Vukovar. I moja je mati, naravno, bila sva uznemirena. Gdje ćeš tamo, tamo je baš ono bilo krvavo. I onda je moj otac rekao: "Lucija, pusti maloga. To je njegov posao". Rekao sam mu: 'Hvala tata'.  I od onda sam se trudio raditi što bolje, što kvalitetnije. Emocije su legitimne. Znači, bojao sam se, bio bijesan, uplašen i radostan. Ali to nije utjecalo na naše izvršavanje zadaća. Emocije može, ali posao je nešto sasvim drugo.

Vaš sin blizanac nosi ime vašeg oca?

Blizancima sam dao dva imena. Domagoj Maks i Emilija Iva. Htio sam da bude Emilija Lucija ili Lucija Iva, po mami, ali nismo htjeli pretjerivati pa je ostala Emilija Iva. Tu su još kći Teuta te sinovi Andrej, Dorian i Ivan... Htio bih ovo reći: uvijek u ratu gdje sam mogao izgubiti dušu, uvijek sam se pitao što bi moji roditelji rekli da me sad vide, da vide sina da nešto takvo radi. Tako da sam ostao strejt.

Jereb u akciji

Pred odlazak u Oluju doma ostavljate dvoje novorođenih blizanaca i još troje starije djece. Što vam je tada rekla supruga? Nije bio sigurno jednostavan rastanak?

Nije, međutim supruga je iz Zadra. Njena sestra, brat, nećak svi su bili uključeni u postrojbe Hrvatske vojske i Zbora narodne garde. Oni su bili baš angažirani. Ja bez svoje supruge Zvjezdane teško da bih uspio tako elegantno proći kroz ovaj rat. Znao sam da doma imam obitelj, da žena čvrsto brine o njima, a moj posao je bio odraditi taj dio rata. Uvijek sam razmišljao: ako mi ne dođemo na granice, ako mi ne odradimo svoj posao, možda dođu pobunjenici tu kod nas. Branili smo i svoju obitelj.

Kako danas, s odmakom od 30 godina, gledate na ta zbivanja? Koji vam je trenutak iz Oluje najdublje ostao urezan u pamćenje?

Mi smo odradili ovu vojno-redarstvenu operaciju u sklopu postrojbi specijalne policije, koja je išla tamo gdje nema prijevoznih sredstava, gdje nema cesta, nego 25-30 kilograma opreme na sebe (možeš birati , hoćeš li streljivo ili vodu). I onda  pješačenje pa proboj. Borba pa hodanje, pa borba pa hodanje. A to hodanje je bilo više desetaka kilometara. Znali smo  od 30 do 50 kilometara prevaliti i odmah ući u borbu. U hodu se ulazilo u borbu, ali to je bilo tako dobro složeno. Bio sam trener prije rata, ali u postrojbi sam radio i planove i vježbu s pripadnicima jedinice. Ključni trenutak za mene je bio kada smo kod Gračaca, to je bio najemotivniji dio, preko naše radioveze čuli: “Knin je pao! A drugi: kada smo dva dana kasnije stali na državnu granicu. Tada smo znali da je naš posao odrađen. Znali smo da će i svi ostali odraditi svoj dio posla. Svi zajedno smo doživjeli tu katarzu. Znate, to vas u trenu akcelerira, turbo punjač se uključuje kad čujete: "Pao je Knin".

Je li bilo gubitaka u postrojbi kojom ste zapovijedali?

Izgubili smo petoricu pripadnika, ali ne u Oluji. Oluja je bila dobro složena, dobro iskondicionirana ekipa. Imali smo potporu topništva. Kad je počela akcija sjećam se naleta naših zrakoplova iz Pule, gore na odašiljač Ćelavac na Velebitu. A kad smo vidjeli da, za razliku od 1993. godine, imamo i topništvo i zrakoplovstvo, i da imamo sustav, tehniku na najvišoj razini, onda smo laka srca ušli u tu vožnju.

Koji biste možda zadatak posebno izdvojili kao prekretnicu za vašu postrojbu u cijelom ratu? 

Vivaldi je napisao "Četiri godišnja doba",  ali i naša postrojba, specijalci  BAK-a, imali su sva četiri godišnja doba. Imamo zimu u operaciji Maslinica, jesen u Medačkom džepu, proljeće naravno u 'Bljesku' i ljeto u 'Oluji'. U svim tim akcijama smo pokazali da smo, kao prvo, profesionalni. Znači, poznavali smo i sve naše pripadnike upoznali s ratnim pravom, pravom ratnih zarobljenika. Nema nijedne mrlje na našem putu i to me najviše raduje. Da sad možemo sasvim mirno spavati i da možemo reći 'odradili smo svoj posao'. Bilo je emocija, ali pozitivnih i bez 'šumova', bez mrlje. To mi je najvažnije.

Delbianco i Jereb

Koliko su vam sportsko iskustvo i vještine taekwondoa pomogli u ratu? 

Jako puno. U taekwondou sam se nosio s nizom tih stresnih kriznih situacija, u sparingu i u borbama. Navikao sam raditi s ljudima, govoriti im  i voditi ih na natjecanjima. Znači, imao sam već razrađenu tehnologiju, a specijalci su ljudi koji imaju tako visoku razinu emocionalne inteligencije, jaki su po pitanju emocija. Nije bio problem reći da ćemo hodati 50 kilometara, uz visinsku razliku od 600-700 metara, da ćemo spavati vani, da će biti minus toliko stupnjeva. Svi smo bili borci i to je najvažnije. Ne morate sve znati, nisam ni ja spavao baš previše po snijegu, po šumama i po kiši. Ali ako si spreman na gužvu, to je iskušenje više manje.

Koliko se vaš rad u postrojbi BAK promijenio od početka 1991. do kraja 1995. Što je bio najveći izazov u transformaciji vas iz pričuvnog djelatnika u profesionalnog zapovjednika?

Ja sam angažiran u BAK-u. Angažirao me u postrojbu Skender Hasimi, prvi zapovjednik postrojbe Bak. On me angažirao kao trenera za blisku borbu, odnosno za specijalnu tjelesnu pripremu. Vremenom sam postao pričuvni zapovjednik voda, pa 1992. položio za ovlaštenu službenu osobu, godinu kasnije sam u Masleničkoj akciji bio pomoćnik zapovjednika. U lipnju sam postao zapovjednikom i onda sam četiri godine, do 1997. bio zapovjednik. Nakon toga sam prešao na mjesto načelnika Centra službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) za Istru.

A poslije toga otišli ste u privatne vode?

Da, u privatne istražitelje.

Privatni detektiv?

Da, a sad radim kao savjetnik po pitanjima sigurnosti.

Master Jereb, trener taekwondoa

Foto arhiv: travanj 2023.