Štinjan je nekada bio selo. Danas je dio grada Pule, no i dalje je selo. Nema liječnika, ni ljekarnu, ni poštu, ni banku. Tek dvije (pre)skupe trgovine, prometno je zakinut....
Sličan je Puli jer ga ljeti opsjedaju turisti i na tome životari. A nema čak ni more. Mjesto je na brdu, nije na moru, tek gleda na Brijune, iako se gradnja sve više "spušta".
Šetajući selom vidiljivo je kako se njegova fizionomija rapidno mijenja. I po tome sve više nalikuje Puli i postaje grad. Svaka slobodna parcela postaje gradilište. Grade se zgrade, kuće, bazeni..... i to je sve legalno. Ok, neke su polulegalne, i dalje nemaju uporabnu dozvolu, no tko se još na to obazire. Kupci su većinom stranci, u stanovima ugošćuju svoju "brojnu rodbinu".
Gdje su nekada rasli bljušti i divlje orhideje, danas je rupa iz koje će uskoro niknuti zgrada. S deset, 20, 30 stanova.... Ne znam im se broj. Tamo gdje su se nekada u proljeće brale kupine, malčiraju se parcele. I ovdje će se uskoro graditi. Šuma do mjesta načima se, dio po dio, usred nje niču kuće...
I to je tek početak.
I tek kako pomislite da ćete dobiti novog susjeda, od kojeg ćete moći posudite šećer nedjeljom i djeca zajedno slaviti rođendan, na kuću se okači - plava tabla. I to je još jedna kuća za odmor. Nije obiteljska. Ljeti bučna, zimi prazna.
Prokletstvo je to mora i tog pogleda na Brijune.
Gdje investitori prođu, trava ne raste. Ni šparuge, ni bljušti, a bogami ni koruna s kupinama.
Legitimno. Privatni posjed, privatna volja. Šteta je ipak što se urbanističkim planovima nije uvjetovalo da u nizu obiteljskih kuća ne može niknuti apartmanska zgrada, što zgrade ne bi trebale nicati na livadama dok se ne riješi prateća infrastruktura.
Štinjan je, barem po tome, isti kao Pula.
