(VIDEO) Stanari u blizini hale s 10.000 tona talijanskog otpada: "Zapali li se taj otpad, bit će to užas za cijeli Pazin!"

Usta lokalnih političara često su puna fraza o ljudskim pravima, no glasa im nije čuti kad je posrijedi konkretan i predug pazinski problem koji nesnosnim smradom, najezdom štakora i žohara za toplijih dana izravno ugrožava zdravlje desetina obitelji uokolo hale bivše tvornice Istraplastika, u koju je famozna talijanska tvrtka 'Natural Recycling Company' odložila čak 10.000 tona otpada iz više talijanskih gradova.

Glas vodećih ljudi Istarske županije izostaje jer je upravo Istarska županija izdala dozvolu spornoj talijanskoj firmi koja nije reciklirala otpad, niti je za taj posao imala strojeve.

Slijedi glas stanara u neposrednoj blizini hale bivše tvornice Istraplastika, koji se s dolaskom toplijih vremena plaše da će, već treću godinu zaredom, trpjeti nesnosni smrad i seliti svoju djecu iz vlastite kuće zbog najezde žohara. No, oni kao najopasniju, a moguću opciju spominju i - požar. 

Elza Damijanić, kao i preostala naša dva sugovornika Ivan Guštin i Karmen Gašparić, živi od rođenja u blizini Istraplastike, ona u ulici Dubravica.

- Svatko sada može sa stražnje strane doći unutra u halu i zapaliti otpad. Može doći i do samozapaljenja. To bio bio užas za cijeli Pazin, ističe Elza, čiji je problem žohara rješavala služba za dezinfekciju.

Prvo su, pretprošlog ljeta, imali strašno puno muha, no tada tu pojavu nisu još povezivali s otpadom u hali.

Elza Damijanić: Sada svatko može sa stražnje strane ući u halu i zapaliti otpad

- To je veliki zdravstveni problem. U hali ima svakakvog otpada, to se osjeti čim joj se približiš. Službe dezinfekcije kazale su nam da ne mogu ništa učiniti u hali jer postoje gnijezda kukaca do kojih se zbog gomile otpada ne može doći, veli ona, 

Ivan Guštin sa svoje terase, ni sto metara udaljene od sporne hale, prati od prvih dana bujanje ovog otpadnog čudovišta koji njihovu stranu, umjesto kukaca, napada nesnosnim smradom.

I on upozorava na mogućnost požara. Veliku opasnost potvrdili su mu, veli, i vatrogasci tijekom izvida.

Ivan Guštin živi do hale: Umjesto strojeva za reciklažu donijeli su malo veći mlinac za kavu

- Ako krene otpad gorjeti, tu nemate što raditi. Možete samo čekati da sve izgori do kraja. Treba reći da su unutar hale, kad se zbog težine otpada urušila međukatna konstrukcija, počupani vodovi od struje; dolazi toplo vrijeme, stakleni su prozori i  postoji mogućnost samozapaljenja. A netko može i namjerno zapaliti otpad. Po meni, realna opasnost od požara postoji, kaže Guštin.

"Cijelo vrijeme su Talijani govorili da oni žele taj otpad reciklirati. Meni bi bilo logično da su prvo donijeli strojeve, no oni su kompletnu halu zatrpali smećem, a jedino što su donijeli je jedan malo veći 'mlinac za kavu', veličine čovjeka, što je za tako veliku količinu otpada smiješno. Ljudi iz branše kažu da bi postrojenje za recikliranje tolikog otpada zauzimao velik prostor hale. Sumnjam da je uopće postojala namjera recikliranja", nastavlja.

Inspekcija nije odmah na startu provjerila da li Talijani recikliraju otpad

- Županija tvrdi da nisu mogli odbiti izdavanje dozvole jer je talijanska tvrtka priložila elaborat s recikliranjem, no da u praksi to nisu činili. To je teoretski moguće, ali da je inspekcija tako rizičnu djelatnost redovito nadzirala, obustavila bi je u startu! A pazite, čak i kad je inspektorica jednom prijavila Talijane da se ne bave prijavljenom djelatnošću, odgovor države na njenu prijavu je trajao šest mjeseci, ističe Guštin.

Obećali su okolnim stanarima oko Nove godine da će za desetak dana početi odvoženje dijela otpada, ali to se nije dogodilo. "Nisu to napravili, sve ostaje isto. Dodatni je problem u tome što je talijanska tvrtka uložila žalbu na tužbu inspektorata, pa će i to usporiti mogući odvoz".

Jednom je svjedočio dolasku inspektorice. Oni su prestali raditi, a  čim je otišla nastavili su ukrcavati otpad. "Bio sam šokiran, ja bih očekivao da će, ako netko radi nelegalno, doći policija i zabraniti im rad".

- Nezgodno je što je velik dio otpada cijelu prošlu zimu bio vani, na otvorenom. Em je to smeće iz Italije došlo prljavo, em je stajalo vani na nevremenu i u blatu. I to su sve zatim natrpali u dodatni prostor hale. To je bilo zastrašujuće gledati, to se sve raspadalo, kao gnoj. Natrpali su unutra. Ja se bojim ući u taj prostor, kaže on.

Arhivski snimak Ivana Guština: Ovaj je otpad završio u hali

Njegov se otac veći dio radnog vijeka bavio upravo preradom plastike u istoj obiteljskoj kući. Kaže da plastika, želi li se ponovno koristiti, mora biti savršeno čista i suha.

- Ovaj otpad nema veze s tim! Apsurd je da bi se to moglo reciklirati. To je doslovno smeće, to je pomiješano sve živo što se može zamisliti - od plastike, odjeće, slame do papira, aluminijske folije, čak i talijanskih lijekova. Ovo je miješani otpad.  Ne znam što se s time može napraviti. Vjerojatno ga mogu samo ljudi selektirati, a to užasno puno košta i pitanje je da li se isplati. Mi smo se malo raspitivali i shvatili da nitko nije kontaktirao ni Koromačno za moguće spaljivanje. No otpad je toliko loš da bi njima to bio preveliki energetski trošak, moraju preveliku temperaturu stvarati da bi to uspješno spalili. To se njima ne isplati. Teško da će bilo tko otkupiti ovaj otpad da bi od toga imao energetsku korist.

- Kad su nas stanare uokolo hale svojedobno primili u Ministarstvu gospodarstva, rekli su nam da su oni dali sve od sebe, da ne mogu više ništa učiniti, da je netko drugi kriv. Rekli smo im: "Nama je u konačnici svejedno tko je kriv. Zbrinite otpad, maknite to, jer je opasno za svih, zaključuje Ivan Guštin.

"Neizdrživo - žohari u spavaćoj sobi, kuhinji, WC-u..."

Karmen Gašparini živi s obitelji u blizini hale više od 30 godina. Prošlog su se ljeta suočili sa zastrašujućim iskustvom pojave žohara u njihovoj kući. Bili su posvuda, u spavaćoj, sobi, kuhinji, WC-u. Bilo je toliko nepodnošljivo da su iselili s djecom kod djeda i bake.

- Bilo je neizdrživo, kuća je bila puna žohara, a kad su došli špricati s tim sredstvima, budući da je to otrov, i tada nismo mogli biti kod kuće. Poslije toga bilo nas je strah otvoriti prozore jer su žohari stalno ulazili u kuću, kaže ona, dodajući da su isti problem imali i njihovi prvi susjedi, mlada obitelj s malom bebom.

Karmen Gašparini: "Zbog najezde žohara morali smo s djecom iseliti iz svoje kuće"

- Jedan drugi mlad čovjek je 'poludio', jer je za sebe i djecu nedavno kupio stan, a onda je morao noću ubijati žohare, kaže Karmen.

Problem sa štakorima imali su, veli, njeni susjedi Krulčići koji stanuju s druge strane Istraplastike.

- Strah nas je da ćemo uskoro, kad brzo zatopli, imati ponovno isti problem. Situacija je ista, nismo primijetili da je itko odvezao ikakvu količinu otpada iz hale. Nemamo baš puno nade da će to brzo biti riješeno, kaže Karmen Gašparini.

Svojedobno iskrcavanje otpada

Loptica odgovornosti se, dodaje ona, prebacuje već godinama između Grada, države, talijanske firme, slovenskog vlasnika hale, dok su stanari uvijek u istoj očajnoj situaciji.

- Jedna obitelj je jako negodovala jer je, kao i mi, imala veliki problem sa žoharima, a stanuju nešto dalje od hale, prema silosima. To znači da su se negativne posljedice otpada prilično proširile u prostoru, nastavlja Karmen.

 - U strašno velikoj smo neizvjesnosti kada će se to konačno riješiti. Što treba da se to riješi, da se ukloni taj otpad, da to sve već jednom završi? Strašno je puno pitanja, a odgovori su 'slijeganja ramenima' i 'tako je kako je'. Izgubite vjeru jer nešto tako strašno se događa, a svi spominju neke proceduralne stvari koje se onda nikako ne mogu riješiti, zaključuje Karmen Gašparini, ističući da se neće predati u borbi za osnovno ustavno pravo na zdravlje.