Koliko umjetnina godišnje završi na crnom tržištu i koji je iznos koji se na njima zaradi nije moguće ni približno procijeniti, tako da brojke kojima raspolaže Interpol iznimno variraju. Dr. Vojislav Filipović s Arheološkog instituta u Beogradu godinama se bavi ovim problemom, u suradnji s policijom i carinskim službama. S njim je razgovarala Slađana Bukovac
Koliko umjetnina godišnje završi na crnom tržištu i koji je iznos koji se na njima zaradi nije moguće ni približno procijeniti, tako da brojke kojima raspolaže Interpol iznimno variraju. Dr. Vojislav Filipović s Arheološkog instituta u Beogradu godinama se bavi ovim problemom, u suradnji s policijom i carinskim službama. S njim je razgovarala Slađana Bukovac
Interpol ne može ni približno procijeniti novčanu vrijednost, obim aktivnosti ni broj osoba koje sudjeluju u krijumčarenju starina u Srbiji i na području Zapadnog Balkana, tako da im brojke variraju od 64 do 318 milijuna dolara, rekao je u uvodu predavanja o nezakonitom stjecanju, krijumčarenju i trgovini starinama održanog u pulskoj Galeriji C8 dr. Vojislav Filipović s Arheološkog instituta u Beogradu.
Filipović već godinama surađuje s državnim policijskim, pravosudnim i carinskim tijelima kako bi utjecao na to da se ova vrsta kriminala ako ne spriječi, onda barem ograniči i svede na manju mjeru. Taj posao nimalo ne olakšava činjenica da je Srbija visoko tranzitna zemlja, te da se kroz nju kamionskim i autobusnim prijevozom obavlja krijumčarenje iz trećih zemalja, najčešće iz ratnih i konfliktnih zona Ukrajina, Irak, Afganistan, Sirija) iz kojih opljačkano kulturno blago odlazi na aukcije u Švicarsku, južnu Njemačku i Austriju.
Lokalni „tragači“ za arheološkim blagom siromašni su muškarci (dosad nije zabilježeno da se žene bave tim poslom), i opskrbljeni su detektorima metala, koje u Srbiji privatne osobe ne smiju koristiti, ali ih mogu posve legalno kupiti.
Dio njih, nažalost manji, surađuje s muzejima. Ali krađa i krijumčarenje arheološkog materijala obavlja se i organizirano: to su ekipe opskrbljene bagerima i mehanizacijom, a istodobno se bave i krivolovom, i izlovom riječne ribe dinamitom.
- Ekipe koje pljačkaju arheološka nalazišta zapravo spadaju u mafiju, organizirani kriminal?
- Jedan dio da, imamo te lokalni male tragače koji u stvari rade za organizirane kriminalce koji faktički njih i tjeraju to da rade, odnosno uvijek postoji dvije ili tri ruke dok sam predmet ne dođe od lokaliteta do na primjera aukcijske kuće.
Mali lokalni detektoraš u nekom selu ide na lokalitete u svojoj općini, uglavnom ne napuštaju svoj teritorij, a ako nađe nešto on ide u obližnji veći grad. Recimo da je to Niš. Tamo se zna da su glavni njih dvojica, trojica, obično su to neki zlatari koji drže regionalni lanac zlatarnica; osim u Nišu imaju npr. lokale u Zaječaru, u Knjaževcu i u Pirotu. Ako je toj osobi ponuđeni predmet zanimljiv, on javlja nekom u Beograd i to je već ta treća ruka, nakon koje se predmet prebacuje dalje u inozemstvo ili čak prodaje nekim kolekcionarima u Srbiji. Naši detektoraši rade za neku malu zaradu, kada se pogleda cijena na aukciji, oni dobiju maksimalno 20 posto od finalnog iznosa.
- Moglo bi se pretpostaviti da na aukcijama umjetnina nije jednostavno prodati ukraden predmet, jer se nitko ne može pohvaliti da u kolekciji ima ukradeno djelo. Ali iz tvog predavanja doznajemo da je mnogo kolekcija koja se temelje na ukradenim starinama?
- Što je predmet više u medijima i što je više prisutan u stručnoj i u običnoj literaturi njemu pada cijena, što je vrlo zanimljivo. Arheološke nalaze dakle što više treba prikazivati da bi im padala cijena. Jer čim se zna neko porijeklo, netko kaže da je to izvezeno iz neke zemlje, predmet već u tom trenutku počinje gubiti vrijednost. Morate znati da se kod nas ne pljačkaju samo arheološka nalazišta i lokaliteti, pljačkaju se i muzeji. U neke je od njih provaljeno po pet, šest puta, ukradeni su i numizmatički nalazi i druge vrste artefakata, nakita i ostalog, i to je također izneseno iz Srbije u inozemstvo, znači muzejski eksponati su predmet krađe.
Tko su kolekcionari koji imaju zbirke ukradenih, otuđenih predmeta? To ne može biti prestižna kolekcija, ti nju ne možeš kasnije nigdje izlagati jer ćeš dospjeti u probleme. Što radiš s takvom kolekcijom? Ne znam, na to pitanje mogu prije odgovoriti psiholozi nego mi arheolozi. Kao arheolog, stvarno ne znam šta bih da
posjedujem arheološke predmete, što mogu s njima napraviti, staviti ih na policu? Stvarno te ljude ne razumijem, značajnije je to da završi u muzeju, da ljudi mogu vidjeti eksponate, nešto o njima čuti, da ih vide i turisti. Kolekcionarstvo stvarno ne razumijem, a ima ljudi koji imaju kolekcije vrijednije od nekih muzeja.
- Kod nas nije zabranjeno korištenje detektora metala, ali se vrlo rijetko govori o opasnostima od njihove zloupotrebe?
-U istočnoj Srbiji na primjer to je vrsta dodatnog prihoda. Ljudi rade u nekim firmama za vrlo malu plaću i potom šeću po prirodi, vode neki zdrav život, penju se po planinama, planinare i ujedno pokušavaju nešto pronaći. U nekom trenutku mislim da to postane kao droga, da ljudi postanu ovisni o tome.Ima i smrtnih slučajeva, kolega je u zapadnoj Srbiji našao ostatke čovjeka s detektorom u kanjonu. Ne znamo ni tko je ni što je, pao je, polomio se i umro.
- Često navodiš primjere iz istočne Srbije. Je li ona arheološki specifična ili je interes za podzemno blago motiviran isključivo lošim ekonomskim prilikama?
- Ekonomski stoje loše i tamo su ljudi skloniji praznovjerju nego populacija većih gradova. Bugarska, istočna Srbija, Makedonija, tamo mnogo ljudi traži mitsko blago. U Srbiji su čuvene te bugarske mape: bugarski falsifikatori prave na janjećim kožama lažne mape blaga. Zanimljivo je da su ranije poštovali crkve, džamije, ali u posljednjih 10 ili 20 godina to je prestalo. Prekopavaju crkve, stara groblja, više nema milosti. Taj strah koji je ranije postojao, od crkve, od pokojnika, nestao je.
- Kako iz tvoje vizure izgleda situacija u Hrvatskoj?
- U Istri i Primorju vidim da imate znatno više radnika u kulturi, a i u turizmu, što je odmah neka vrsta kontrole. Ne možete otići tu na neki lokalitet i raditi što vas je volja. Problematična su područja gdje nema ljudi, znam da je bilo problema u Slavoniji, da su detektoraši upali u humak iz željeznog doba na kojem su trajala višegodišnja arheološka istraživanja.
- Što se najviše krade i preprodaje?
- Numizmatika. Najlakše se prodaje i najteže se prati jer to su cijele serije, ima ih puno, jednostavnije je nego s unikatnim predmetima. Jedan srebrnjak to vam je 20 do 30 eura. Nije velik novac, ali ako nađeš danas jedan, sutra dva, to ti za dva dana dođe 100 eura. Tako oni to gledaju. Ako tim istim ljudima kažem da dođu sa mnom legalno kopati na nalazište za dnevnicu, za siguran iznos, neće. Rađe će kopati sami, pa makar danima ne našli ništa.
- Kod organiziranih pljačkaša arheološkog blaga, onih koji raspolažu kompletnom mehanizacijom za prekopavanje terena, navodiš da se uglavnom bave još nekim vrstama kriminala.
- Sve što je vezano uz prirodu. Krivolov, ribolov dinamitom, svejedno im je traže li paleontološke fosile ili tartufe. Ljudi koji se bave kriminalom bave se kriminalom, a sve su to krivična djela koja se blago kažnjavaju. Najveći je problem sudstvo. U Srbiji doslovno nemamo prostora u zatvorima, tamo su smješteni izvršitelji najtežih krivičnih djela, a suci pljačkanje arheoloških nalaza ne prepoznaju kao ozbiljno nedjelo. Nisi nikog ubio, niti si ikome išta ukrao; sud ne shvaća da se na taj način potkrada država. Netko je nešto izvadio iz zemlje, nije to mnogo niti je bitno, daju se kazne ispod zakonskog minimuma da se ne opterećuje sustav. Tako se demotivira i policija, a krijumčari se motiviraju da nastave s tim poslom.
- Jesi li u opasnosti kada ovako javno ukazuješ na problem ilegalnog tržišta starinama i zalažeš se za strože kazne?
- Ne mislim da jesam, ipak sam državni zaposlenik. Da mi se nešto dogodi, da me napadnu, od malog krivičnog djela nastalo bi znatno veće. Osim toga uvijek sam na lokalitetu s radnicima, nije baš tako jednostavno nekog napasti.
- Spominjao si Grčku kao jako pozitivan primjer rješenja ovog problema.
- Grčka je dobar primjer. Grci žive od turizma, to im je 35 posto budžeta, a izrazito im je važan kulturni turizam, na atenskoj Akropoli je konstantna gužva premda su ulaznice skupe, a velika su i ulaganja u istraživanja i rekonstrukcije. Zakoni su im vrlo restriktivni i prema arheolozima i prema detektorašima. Znam sigurno da su dvije osobe koje su pronašle neko groblje iz Periklovog doba, i godinama tamo
ilegalno iskopavali, na kraju dobili jedan 30, a drugi 40 godina zatvora.
Također, kod njih i arheolozi moraju prijaviti policiji kada će i gdje koristiti detektor. Kada sam bio u Egiptu, u Dolini kraljeva je svugdje bila vojska. Dakle ne policija nego su kulturna dobra pod zaštitom vojske s dugim cijevima. Zemlje koje nemaju demokraciju, poput Kine i Irana, restriktivne su i u očuvanju baštine.
S druge strane, u SAD-u se svi muzeji temelje na materijalu kupljenom na aukcijama, aukcije jako forsiraju i Britanci. Vjerojatno je tu vrlo jak utjecaj lobija aukcijskih kuća, tu se vrte milijarde, mnogo veći novac nego u kulturi. Mnogo je zemalja koje su restriktivne kada je u pitanju njihov arheološki materijal, ali im ne smeta kada se preprodaje tuđi, svima je drago kada se vrti novac.
Najgore prolaze zemlje koje su u ratu, tu se krade i iz muzeja i razvaljuju se arheološka nalazišta.
- Spomenuo si na predavanju primjer Ukrajine.
- Ukrajina je sad trenutno u najgorem stanju, nekoliko arheologa je izgubilo život, a najveća zapljena koja je nedavno bila u Srbiji je iz Ukrajine. To nije jedan nalaz, vidi se da je godinama ili mjesecima skupljeno i da je u tome sudjelovalo mnogo ljudi, riječ je o preko 2000 primjeraka, od prapovijesti do srednjeg veka. Taj je materijal u Srbiju stigao preko Rumunjske, dakle već je bio ušao u EU pa izašao, a prilikom drugog pokušaja izlaska pronađen je i zadržan.
-Vidim da nisi prevelik optimist, ali što bi se moglo popraviti kako bi se smanjila nelegalna trgovina starinama, imaš li neke prijedloge?
- Za neke normalne države gdje ljudi poštuju zakon, tipa Norveška, Danska, to je sve, donese se zakon i sve bude korektno, oni jednostavno tako funkcioniraju. E, kod nas to nije baš tako, kad se uvodi zakon odmah prva stvar koja se traži su rupe u zakonu. Tako da nam zakoni bez drastičnog kažnjavanja ne znače ništa, da se donese pet ili šest ozbiljnih presuda nešto bi se počelo mijenjati. Druga stvar, ako
se zabrani posjedovanje detektora, ako se to proglasi kaznenim djelom u rangu posjedovanja eksplozivnog sredstva, to bi bilo riješeno.
(Razgovarala Slađana Bukovac)
Osnovano se sumnja da se 40-godišnjak sa ranije prijavljenom osobom i još jednom zasad nepoznatom osobom povezao u zajedničko djelovanje u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi kontinuiranom nabavom, skladištenjem, preprodajom i distribucijom velikih količina kokaina radi daljnje distribucije na ilegalnom narko-tržištu Istre
Nije oporba u ponedjeljak srušila rebalans proračuna, nego ga vladajući nisu izglasali
Čudi me da je Peđa Grbin ljubav i brigu za Pulu doživio tako naglo, neposredno pred lokalne izbore. Očito nije svjestan što su njegovi kolege iz pulskog SDP-a predstavljali u Gradskom vijeću ove zadnje četiri godine. Upravo su oni bili u koaliciji s HDZ-om i sve njegove optužbe o tome kako grad stagnira i ne razvija se, dijelom može zahvaliti svojim kolegama koji su četiri godine zajedno s HDZ-om podržavali sve odluke gradonačelnika Zoričića, pa i one najspornije
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
