ŽIVI BLIZU CEMENTARE I IMA SARKOIDOZU PLUĆA "Bez dokaza ih ne mogu optužiti, ali kao i svi, žrtva sam zagađenja cementare"

U blizini pulske cementare na Stoji, u Kochovoj ulici dvije godine živi  V. I., a prije toga godinu i pol dana dana živjela je na Punti, gdje se, veli, također osjećao smrad cementare.

Dan uoči najavljene 15-minutne blokade cementare od strane nezadovoljnih građana (sutra u 9 sati), kojoj će se odazvati i naša sugovornica, poslušali smo njenu nimalo ugodnu životnu priču, kao i posljedice bolesti koja joj je dijagnosticirana.

- Na Punti još nisam mogla identificirati otkud taj smrad dolazi, jer sam tek doselila u Pulu. Svaki dan sam išla na Stoju na plažu. Stalno sam govorila da mi nešto smrdi na petarde. Morala bih stati da dođem do zraka. Imala sam osjećaj kao kad se otrujete sa hranom, pa vas hvata treskavica, hladan znoj. Na kraju sam počela jako kašljati, iskašljavati bijeli šlajm i prvi put u životu završila na pulmologiji u pulskoj bolnici. Onda su me prebacili u Zagreb na Jordanovac, gdje mi je dijagnosticirana susp. sarkoidoza pluća, i dalje se tamo liječim. To su vam uvećani limfni čvorovi u plućima koji reagiraju na nešto iz okoliša.

Smatrate li se žrtvom zagađenja cementare?

I da i ne. Ne smijem ih optuživati jer još nemam dokaze da je moje stanje rezultat njihovog zagađenja, ali ono što je sigurno je da  njihovo zagađenje dodatno otežava moje trenutno stanje. Osjetim smrad svaki dan. Evo, sad ga osjetim. Ležim u krevetu. Uđe mi  po noći u stan i teško ga je izbaciti van. Znači, ja za svoju dijagnozu ne smijem optuživati jer mogu krivično odgovarati, to mi ne pada na pamet, već kažem da mi na ovo moje stanje kakvo jest, još teže pada udisati njihov smrad iz cementare, pogotovo po ovim vrućinama.

No, smatrate se žrtvom zagađenja?

Svi smo žrtve zagađenja u ovome gradu na neki način , pa i ja, jer svaki dan moram udisati njihov sumpor dioksid i tvorničku prašinu. Nikoga nije briga za građane, prepušteni smo sami sebi. Jako tužno i neshvatljivo za 21.stoljeće, za jedan grad koji je dio EU koja bi se trebala zalagati za okoliš i nove tehnologije. A gdje je sad ta EU i svi ti zakoni koji štite građane i osnovna ljudska prava? Gdje? Kako jedan takav industrijski kompleks može postojati u stambenom i turističkom djelu grada? Razumijete li da neki ljudi žive i do 50-aak metara od cementare, kako je to moguće nije mi jasno da te ljude nitko ne štiti. Niti ja nisam puno dalje.

Institucije stalno daju iste 'copy paste' odgovore kako je sve u normalnim okvirima i brojkama. To je notorna glupost jer su brojke relativne. Nekome tko živi nadomak cementare te brojke ništa ne znače jer i jedan mali oblak dima može naškoditi, a ovdje ne pričamo o malim oblacima dima nego dimu koji skoro pa stalno izlazi i zagađuje, čak i nedjeljama i praznicima kada nitko u RH ne radi.

Jedan dan je bilo toliko dima. To vidim s prozora. Ne može nitko reći da nema prašine kad vidim njihove dimnjake i koliko se dimi. To meni otežava život. A da vam ne kažem da me svako jutro u stanu dočeka sitna, sitna prašina. Znači, nevjerojatan smrad i tvornička prašina. Prekjučer sam išla na more, ustala sam se oko 6 sati ujutro i otišla okupati, udahnuti malo zraka dok još ne smrdi toliko. Ali, toliko je smrdjelo da mi je, dok sam došla do mora, došlo da plačem. Znači, otišla sam se okupati da mi bude bolje, da ozdravljam, da udahnem malo svježeg zraka, a bilo mi je još gore. Na kraju sam se vratila kući, disanje mi se poremetilo i morala sam leći.

Gradski mjerni uređaj bilježi učestala zagađenja sumporovim dioksidom

Koliko vam je bolest otežala život?

Jako! Stalno sam po bolnicama i dodatnim pretragama, koje su vrlo invazivne i agresivne. Išla sam na medicinu rada, sposobna sam raditi samo četiri sata na dan. Prije nego što sam doselila u Pulu, ja sam vam radila po cijele dane, po tri posla, a u slobodno sam vrijeme znala otrčati cijeli Kamenjak.

Što je sada pred vama?

Ovaj tjedan idem izvan Hrvatske na dodatne pretrage kod pulmologa. Kako živim s ovom bolešću već skoro tri godine, promijenila sam prehranu, ništa se nije promijenilo, čak je stanje sada još i lošije, nažalost. Nešto je iz okoliša.  Ako ćete googlati o sarkoidozi pluća, naići ćete na okidače pesticide, zagađeni okoliš, neke metale, kemijske proizvode... Jedan i jedan su dva. Ako sam ja promijenila prehranu i sve aspekte mog života i stanje se ne popravlja, nalazi su lošiji, onda jedino može biti nešto iz okoliša. No moram napraviti dodatne testove, jer ne smijem nikoga optužiti za ništa dok nemam crno na bijelo. No, da ja, kao i svi ljudi koji žive ovdje osjete sumpor i da im smrdi i da su očajni to je neupitno! Nedavno sam završila  na hitnoj, imala sam nekakvu čudnu upalu sinusa. Bila sam u Max Cityju, krv mi je krenula iz nosa iz čista mira. Nisu znali uopće što je. Na kraju sam morala privatno platiti liječenje u Mediku, doktorica mi je spalila žilicu u nosu da se zaustave krvarenja. Tegobe su i dalje ostale...

Preko dana me zna peći po licu, koliko ta prašina valjda ima kiseline ili već nešto u sebi. Peče me lice pa ga moram više puta oprati samo vodom, u nosu osjećam suhoću, baca me na kašalj. I po noći znam kašljati jer mi je prozor otvoren jer po noći se  osjeti smrad.  Ponavljam, ja ne govorim da su oni uzrok moje bolesti, ali za pogoršanje kvalitete života zbog sumpor dioksida i te tvorničke prašine , mislim da ne moram objašnjavati. Ja ne mogu normalno izlaziti van, moram kalkulirati i paziti kada se smrad ne osjeti jer mi onda nije dobro i hiperosjetljiva sam, što prije nikada u životu nisam bila.