Prvo, svi procjenjuju da Grad Vodnjan sigurno ide u sudski spor jer ne želi bez borbe prepustiti svoju zemlju, onih nekoliko rijetkih atraktivnih parcela koje imaju na brijunskom priobalju. Dokaz tome je i sudski spor pokrenut nakon što vodnjanska gradska uprava nije pristala na mirno rješenje vezano za obližnje parcele gdje je planiran kamp, a na kojima se nalazi Barbariga beach bar vodnjanske gradske tvrtke. Politički gledano, odustajanje od borbe za atraktivne parcele bio bi teški poraz za ionako uzdrmanu vlast Edija Pastrovicchija.
Drugo, takav sudski spor traje tri do četiri godine, sa žalbom čak i do pet ili šest godina. Dotad s parcelama koje su predmet spora nema raspolaganja. Teret je vidljiv i u zemljišnim knjigama. Taj podatak ne odgovara biznismenu Antonu Klimanu jer donosi neizvjesnost oko budućnosti njegovog projekta. Pritom treba naglasiti da se ugovor o pravu građenja na 66 godina nalazi u posebnom zemljišno-knjižnom ulošku u kojem teret spora neće biti vidljiv. Međutim, svaki odvjetnik zastupnik eventualnih kupaca stanova, čija se cijena kreće od 500.000 do milijun eura, sigurno će klijente upozorit na vlasnički sudski spor. U sličnim situacijama najbolji su test banke. Hoće li banka odobriti kredit za kupnju stana koji ima spomenute terete?
Ili su kod Klimana u igri isključivo cash kupci.
Treće, ukoliko država za, recimo, pet godine dobije spor, ona preuzima i ugovor s Klimanom. Na ovom mjestu, vezano za ponašanje države, mišljenja odvjetnika koje smo konzultirali se razlikuju. Jer, Klimanov projekt prepun je vrućih kestena. Ukratko, inicijalni natječaj očigledno je namješten samo za njega jer je jedini imao pravni interes. Nakon što je ugovor sklopljen, Kliman je izlobirao izmjene prostornog plana koji se mu donijele više stanova i manje nepotrebnih troškova poput parkinga ili slično. Naknada za pravo građenja nije se mijenjala, iako je to zakonska obveza. Potom je uz asistenciju Dore Komparić, Damira Janka i Klaudija Vitasovića mijenjao građevinske dozvole u vrlo čudnim okolnostima. Onda mu je u jednom trenutku ugovor o pravu građenja istekao ali mu je tadašnji gradonačelnik na štetu grada žešće izašao u susret. Spomen zaslužuje i činjenica da je Kliman zemlju dobio za hotel i prateće sadržaje a ti su sadržaji u međuvremenu postali apartmani za tržište.
Uglavnom, za svakog ambicioznijeg tužitelja milina od slučaja ili pak pregovaračke pozicije.
Četvrto, neki odvjetnici smatraju da je aktualni angažman države vezano za vlasnički upis u stvari pokušaj Klimana da putem političkih veza izvuče predmet iz Grada Vodnjana u kojem na vlasti više nisu njemu bliski „Vodnjanski kumovi”. Iako je u Hrvatskoj sve moguće, teško je povjerovati da bi se novi glavni državni odvjetnik Ivan Turudić i novi županijski državni odvjetnik Mirko Grujić upetljavali u mutna vodnjanska malverzacijska klupka. Posebno sada kada je izvjesno da Klimanov glavni zaštitnik, ministar Oleg Butković, nije nimalo u milosti premijera Andreja Plenkovića. Za razumijevanje cijele situacije bitan faktor je i riječka tvrtka Centar gradnja koja očito financira gradnju Klimanovih stanova. Ta je tvrtka u vlasništvu riječkog poduzetnika Željka Mandarića, tajkuna kojeg mediji povezuju s Olegom Butkovićem.
Postavlja se pitanje što je Manadrić dobio zauzvrat i jesu li Kliman i Butković u nekim situacijama politički pomagali Mandariću.
Peto, ukoliko ga smatra nepropisnim, država može raskinuti ugovor o pravu građenja. Može ga i promijeniti ili ponovno dogovoriti. Ako se ugovor raskida, Kliman ima pravo tražiti naknadu stvarne štete, odnosno uloženog novca ali, tvrde nam odvjetnici, ne može tražiti izgubljenu dobit. Stvarna šteta se isplaćuje ako je sve bilo zakonito. U Klimanovom slučaju ima puno spornih detalja koji zaudaraju na korupciju i pogodovanje. Spor oko nadoknade štete bio bi nezgodan i za njega i za pokrovitelje.
Šesto, ovakva vrsta pravnih sporova u kojoj moćni političar posluje s gradom ili državom, odnosno sudjeluje u poslovima u kojima se izvode raznorazne kerefeke nije nimalo dobra reklama za privlačenje poštenih ili ozbiljnih biznismena. Neki neupućeni strani investitor mogao bi se slobodno zapitati kako država nakon 30 godina može usred gradnje zatražiti promjenu vlasništva? Kako bi se država ponašala kada bi se pokazalo da su i susjedne pracele (čitaj Barbariga i Dragonera) u vlasništvu Danka Končara također bile u šumsko gospodarskoj osnovi? Puno je pitanja, još više nepoznanica.
Sedmo, pravno gledano, najavljeni hotel također je veliki upitnik. Građevinska dozvola je istekla, čeka se produljenje a usred tog procesa pojavio se rizik vlasničke promjene. Treba li u postupak produljenja građevinske dozvole uključiti i županijsko državno odvjetništvo kao predstavnika interesa države? Treba li prilikom produljenja građevinske dozvole uzeti u obzir izmjene prostornog plana koje bi zahtjevale izmjenu projekta? Velik je problem i što projekt hotela mora biti na jednoj čestici a one se trenutno ne mogu objediniti jer su dvije gradske (ili državne) a jedna Klimanova i to upravo ona temljem koje je stekao ekskluzivu na natječaju za pravo građenja.
Iako je, pomalo nadrealno, Anton Kliman za svoje zasluge ovog tjedna dobio nekakvu zahvalnicu Edija Pastrovicchia, teško je zamisliti da bi mu vodnjanska gradska uprava o novim okolnostima za hotel izdala dozvolu ako i najmanje sitnica ne bude jasna.
