Ivano Čelić je europski i svjetski kadetski prvak u kick-boxingu, državni prvak, osvajač europskog i svjetskog kupa pa čak i vlasnik bronce na europskom kupu u taekwon-dou.
Kada je početkom ovog mjeseca sa svoja skoro dva metra visine stao na scenu Istarskog narodnog kazališta kako bi preuzeo Grb Grada Pule za iznimne sportske uspjehe, uzvanici su se u nevjerici došaptavali zbunjeni podatkom da se radi o učeniku prvog razreda gimnazije.
Ništa nije teško ako se dobro organiziraš
Ali, Ivano ne djeluje stariji samo izgledom – svega nekoliko rečenica s njim dovoljno je da se dojam znatno zrelije osobe dodatno pojača. Nemamo priliku često slušati kako petnaestogodišnjak objašnjava recept za kombinaciju svjetskog sportskog vrha, uspješnog volonterskog rada i dobrih ocjena riječima „nije teško ako se dobro organiziraš“.
Nagrada Grada Pule u "društvu" ostalih trofeja (foto: obiteljska arhiva)
Trenirati je počeo još u prvom razredu osnovne škole, a do njenog završetka već je bio svjetski i europski kadetski prvak, ali i đak generacije u Osnovnoj školi Šijana.
Upravo se u školi i susreo s borilačkim vještinama, kada je odgledao prezentaciju sportskog treninga jednog pulskog taekwon-do kluba.
Čudesan spoj s pravim trenerom
- Pokazali su nam razbijanje daske u skoku i udarce i meni je to bilo nevjerojatno. Iznenadiš se kao dijete kada gledaš starije od sebe koji točno znaju što rade. Kada vidiš njihovu snagu, preciznost i kontrolirane pokrete, prisjeća se Ivano.
Magični spoj njegovog talenta, rada i dobrog trenerskog vodstva dogodio se kada je u petom razredu došao u klub kickboxing klub „Planet sport“ i upoznao trenera Edija Viškovića. Od tada klub i trenera ne mijenja.
- Trener Edi je zaslužan za veliki dio mojih uspjeha. On je jedan od najboljih trenera u ovom sportu i prenio mi je entuzijazam. Osim toga, svuda idemo na natjecanja, a ona su mi jako važna jer na njima stječem najviše iskustva, objašnjava Ivano.
S trenerom Edijem Viškovićem (foto: obiteljska arhiva)
Kroz godine treninga, opredijelio se za disciplinu u kojoj vjeruje da je najbolji, za „light contact" u kom borba traje dvije minute bez prestanka, osim kada je sudac mora zaustaviti iz nekog razloga.
Najvažnija odličja osvojio je upravo u ovoj disciplini. Ali, u posljednje vrijeme sve mu je zanimljiviji i „point fight", gdje se nakon svakog kontakta s dozvoljenim dijelom tijela protivnika, borcu dodjeljuje bod. I u ovoj je disciplini već osvojio svjetsku broncu.
Talent ne nadoknađuje propušteni rad
Na priči o talentu se ne zadržava dugo. Na pragmatičan način, pomalo neobičan za tinejdžera, stvari jednostavno procjenjuje na one za koje ima više ili manje predispozicija. Nakon toga, sve je rad.
- Talent je potreban, naravno, ali bez rada i čvrste glave ne može se postići ništa. Ako nemaš volje i želje da nastaviš, s vremenom će doći faza kada talent neće moći nadoknaditi propušteni rad, kaže nam.
A u ovoj jednadžbi rada, truda, talenta i dobrog trenera nedostaje još nešto, a to je podrška. Iako nevoljko, jer nastoji trud svog sina pratiti nenametljivo, u razgovoru nam se pridružuje i Ivanova mama Petra. Na pitanje kako ispravno pratiti talent kakav je Ivano i biti dobra roditeljska podrška, Ivanova mama pružila je gotovo filozofski kratak i točan recept.
- Kada se dijete upiše na neki sport, roditelji su prijevoz. Klincima se, znate, nekada ne ide na trening, a ne da se ni roditeljima uvijek. Ali, važno je da ih uvijek odvezete, kaže nam mama savršeno objasnivši važnost prepoznavanja situacije kada dijete „misli da nešto ne želi“ i važno mu je dati podsticaj da nastavi. Ali, naglašava, uvijek poštujući dijete i njegov izbor, bez nametanja.
- Važno je i da to ne bude samo da ga iskrcaš negdje na sat vremena. Roditelj mora biti i zainteresiran čime mu se dijete bavi. Ako niste prisutni, nemate čak ni ispravnu predodžbu o njegovim aktivnostima, dodaje.
Ivanovi roditelji, sasvim je jasno, odrađuju odličan posao kada je u pitanju dobra mjera i zdrava podrška, a mama ne propušta priliku naglasiti i važnost trenera Edija i kluba „Planet sport“ u Ivanovim uspjesima.
- Jedna od najvažnijih stvari koju je Ivano doživio u ovom klubu je to što ga je trener Edi Višković zaljubio u sport. Ovdje djeca nisu samo članarine, s njima se divno radi, kaže nam Petra.
S kolegama borcima u klubu "Planet sport"
Ivanov uspjeh je ne iznenađuje, kaže, jer su ga svakodnevno svjesni. Ali, ne krije koliko je ganuta pozitivnom reakcijom ljudi na dodjelu Grba Grada i činjenicu da im čak i nepoznate osobe čestitaju.
Ivanu je pak u priči oko dobivanja nagrade možda najneobičniji bio upravo trenutak kada ju je trebao preuzeti.
- Svi drugi nagrađeni su stariji i iskusniji, a ja sam sjedio u loži, pratio program, čekao svoj red i preslušavao se što ću reći kad dođem tamo, kroz smijeh priča Ivano kojem je bilo dodatno neobično što se zbog svoje visine stalno morao saginjati kada su mu čestitali. Brinulo ga je pomalo, kaže nam, i hoće li se sjetiti što je planirao reći, ali i to je dobro prošlo. Čak štoviše, lako je šarmirao publiku rekavši da se sportom bavi cijeli život, iako to možda nije puno kada se zna da je u pitanju samo petnaest godina.
S trenerom Senadom Trešnjićem
Talent kakvog je nemoguće ne zamijetiti
Trenera Edija ovih dana nema u Puli jer je otputovao s grupom mladih boraca iz kluba, ali nakratko smo popričali s pomoćnim trenerom Senadom Trešnjićem, koji Ivana također godinama prati.
- Imao je devet godina kada sam ga prvi put vidio. Odmah sam prepoznao u njemu potencijal pa sam ga povukao da radi sa starijim dečkima. Prvih mjesec – dva je bilo plakanja i to svaki dan, kroz smijeh se prisjeća trener Trešnjić.
- Svaki trening je bilo suza. Ali, nakon toga, kada je pregrmio taj period, jednostavno se dogodio trening kada smo znali da je „krenulo“, objašnjava i dodaje kako je bio sasvim siguran da će sve doći na svoje mjesto.
Naći adekvatnog sparing partnera za borca Ivanovog kalibra, kaže nam Trešnjić, nije lako i upravo je zbog toga je važno da se talent brusi na natjecanjima jer se na njima borci suočavaju sa sobom u borbi. A, jedna od stvari na koju su svi najponosniji jest Ivanov fair-play.
- Ja na natjecanjima tijekom borbe procjenjujem kakav je borac, na što trebam paziti i što trebam dati. Kada je netko slabiji borac, neću se na njemu iskaljivati. To nema smisla i nepošteno je prema nekome tko intenzivno vježba. Nije cilj nekoga poniziti. Radim onoliko koliko treba da pobijedim, kaže nam Ivano.
Iz razgovora s trenerom i mamom brzo saznajemo da podrška i znanje nisu jedino što je potrebno za utiranje puta rastu talenta kakav je Ivanov. Prijevoz na natjecanja, smještaj i kotizacije za borbe veliko su financijsko opterećenje, naročito u sportovima koji nemaju status olimpijskih. Na sreću, zahvaljujući svom međunarodnom uspjehu, Ivano je dobio priliku postati kategorizirani sportaš kojem dio troškova pokriva Olimpijski savez.
Nagrada za najperspektivnijeg sportaša Pule, 2020. godine
Fizika i kick-boxing
Kako će njegova sportska karijera dalje teći ne možće nam reći u ovom trenutku. Za sada je jednostavno sretan što se bori. Može se, veli, zamisliti kao sportski profesionalac, ali iz perspektive prvog razreda matematičke gimnazije, čini mu se da će ga put odvesti prema fizici. Bio bi najsretniji kada bi mogao kao senior uspješno povezati znanost i sport, ali je svjestan da neće biti lako. Iako, „kada se sve dobro organizira“…
Ivano je do petnaeste godine uspio osvojiti pregršt međunarodnih i nacionalnih medalja, sportske kupove i gradske nagrade, ali već dugo nije uspio proslaviti rođendan kod kuće. To se mijenja upravo u ovoj pobjedničkoj godini.
Svoj šesnaesti rođendan slavi upravo danas, kod kuće u Puli. Sretan rođendan, Ivano!
