PRAVI BICIKLISTI ZNAJU SE PONAŠATI, ALI NISU DOBRODOŠLI "Vozači na istarskim cestama imaju više strpljenja za kosilicu nego za osobu na dva kotača"

Nakon što su u posljednjih desetak dana fotografije grupa biciklista na istarskim cestama izazvale dosta reakcija, ali i propitivanja o poštivanju zakona, razgovarali smo s nekoliko biciklističkih profesionalaca s puno iskustva i kilometara u kotačima, koji su nam opisali život na asfaltu i izrazili nezadovoljstvo zbog  negativne slike koja se o njima stvara.

Mario Pustijanac, predsjednik MTB kluba „Adrenalina“ i organizator brdske biciklističke utrke Rocky Trails, vjeruje da se ponekad na društvenim mrežama dijele fotografije službenih utrka, koje se javnosti predstavljaju kao slike rekreativaca u vožnji. Ovo, kaže nam, stvara privid nepoštivanja propisa tamo gdje to nije slučaj.

- U organiziranoj utrci bicikli se ne kreću jedan za drugim, to nije moguće jer sudionici mijenjaju pozicije i pretječu jedni druge. Ali, tada grupu prate službena vozila. Ako se ne zna da je u pitanju utrka, netko može pomisliti da grupa biciklista krši pravila, a to nije dobro, kaže Pustijanac. Tolerancija prema biciklistima ionako je, veli, vrlo niska.

-  Ne želim braniti svakog biciklista, ali ne mogu ni dopustiti napad na sve. Ja i svaki odgovorni biciklist pridržavat ćemo se pravila. Svjestan sam da pojedinci voze posred ceste, ali takvi postoje i među vozačima automobila. Ne mogu se identificirati svi biciklisti s jednim nemarnim, kao što nećemo reći da je svaki vozač BMV-a bezobrazan jer smo vidjeli jednog kako divlja na cesti. Osim toga, ne možemo gledati isto profesionalce, ljude koji idu na posao i turiste. To su tri različite kategorije. To nema veze jedno s drugim, kaže predsjednik Adrenaline.

Mario Pustijanac

Prometne ceste s oznakom biciklističkih staza

Veliki problem u Istri, po njemu, predstavlja loša infrastruktura i iscjepkanost biciklističkih staza. Dok se Istra reklamira kao biciklistički raj, označenost staza neujednačena je, a pojedine staze u stvarnosti su izuzetno prometne ceste, poput one od Rovinja do Bala.

- To uopće nije biciklistička staza. Tamo postoji ogroman promet kamionima, automobilima, autobusima….Na takvu cestu se ne može staviti znak biciklističke staze. Imate, zatim, i kampove koji su prepuni bicikala. Kako da korisnik kampa stigne biciklom do Pule, recimo?!, pita se Pustijanac.

Rješenje bi bila nova infrastruktura i povezivanje lokacija alternativnim, dobro uređenim putevima, objašnjava, ali naglašava i kako biciklističke staze nisu rješenje za sve kao što mnogi misle, jer su predviđene za „comutere“ i rekreativce, a ne za one željne više kilometara pod kotačima.

- Što je za jednog profesionalca u treningu ili aktivnijeg rekreativca prijeći 100 kilometara? Ništa! To je kao odavdje to Trsta. Bicikliste ne možemo maknuti s cesta, to nije rješenje, kaže Pustijanac i dodaje kako se stvari lako mogu urediti.

- Ceste na Tenerifima, na primjer, nisu ništa kvalitetnije od istarskih, ali tamo na svakih kilometar i pol stoji znak upozorenja biciklistima da se pridržavaju pravila rastojanja, upozoravaju se i vozači i sve štima, kaže. Svi moraju „naučiti“ da su biciklisti tu! Da su prisutni na cestama i da je to u redu. Zbog nesigurnosti na cestama gase se biciklistički klubovi u južnoj Istri. Tko bi se, uostalom, usudio pustiti dijete na cestu?! Ali, to može dovesti do gašenja jednog sporta, a to nije dobro, zaključuje Pustijanac.

Nije svatko na biciklu biciklist

Luciano Valčić, bivši trofejni profesionalni biciklist i organizator utrke „Granfondo Nevio Valčić“, kaže da je negativnu sliku neophodno ublažiti jer nije svaka fotografija snimljena na cesti odraz biciklizma u Istri.

-  Nisu svi na biciklu biciklisti. Na cestama imate profesionalnih biciklista i rekreativaca i amatera koji ozbiljno treniraju. Međutim, ima i onih koji dođu na par dana i ponekad stvaraju probleme. Stvar je u tome što turističke kuće po sajmovima promoviraju ovu destinaciju kao biciklističku zemlju i gosti dođu „na sigurno“ pa ponekad rade što ih je volja, iako se u Švicarskoj, Austriji ili Njemačkoj pridržavaju pravila, kaže Valčić.

Ipak, ne iznenađuje ga što se ova tema popularizira svake godine veljači i ožujku. Istra je, kaže nam, česta zimska destinacija stranaca koji se spremaju za utrke jer je naša klima dobra, a ceste su neopterećene prometom. Ali, vozači na pripremama kreću se u dobro organiziranim malim grupama i s pratećim vozilom, objašnjava.

Foto: Facebook "Granfondo Nevio Valčić"

- Međutim i ja sam vidio slike na kojima biciklisti izgledaju kao raskalašeno krdo na cesti. Mislim da takvih gostiju u južnoj Istri nema puno. To se uglavnom dešava gore oko Poreča i Umaga jer se taj dio reklamira kao biciklistička destinacija, a uopće ne postoje adekvatne ceste za to. Osim toga, grupe stranih biciklista koje dolaze organizirano autobusima morale bi biti disciplinirane. Ako je grupa od njih 50, ne mogu svi voziti zajedno, moraju se podijeliti u manje grupe od kojih će svaka imati svog vodiča ispred i otraga, kaže nam Valčić.

Sa ili bez stranih gostiju, ceste moramo naučiti zajednički koristiti, a to podrazumijeva puno strpljenja i razumijevanja s obje strane. Nažalost, često ga nedostaje, veli Valčić.

- I vozači motornih vozila na lokalnim cestama znaju biti nekulturni. Kada, recimo, cestari kose travu, vozači se zaustave i sačekaju. Ali, čim vide bicikliste, odmah im se kosa digne na glavi i postanu agresivni. Nemamo mi tu kulturu. Ja više ne vozim utrke, ali sam aktivan i svaki dan sam na cesti. Osobno se striktno pridržavam pravila i nisam nikada ušao u konflikt s vozačima, kaže Luciano i dodaje kako se glava ipak mora sačuvati. Automobil je automobil, kaže nam, a biciklist mora sebe čuvati sam.

Helena i Luciano Valčić (Foto: Facebook "Granfondo Nevio Valčić")

Gašenje biciklističkih klubova dijelom objašnjava nedostatkom financijskih sredstava, a dijelom opasnošću u prometu.

-  Entuzijasta i volje ima, ali nema novaca. Nažalost, ni roditelji djecu više ne žele poslati na cestu jer je opasno. U drugim zemljama postoje piste i poligoni koji su sigurni, objašnjava Valčić.

Pravila se poštuju, a treba nam i malo pazienze

A, nekoliko informacija o procedurama na utrkama dala nam je i Lucianova sestra Helena Valčić, koja s njim organizira „Granfondo Nevio Valčić“, na kojem se zakoni i propisi strogo poštuju.

- Utrka mora biti osigurana i imati dovoljan broj prijavljenih redara i motociklista u pratnji. Redari moraju biti na svakom raskrižju i svakom izlazu na cestu. Kada se radi o kompleksnom raskrižju ili kružnom toku, bude ih i nekoliko. Na Granfondu smo, recimo, imali preko 200 redara i više od 10 motorista, a sve to na utrci s oko 300 učesnika. To tako mora biti. Kao organizator uvijek stojimo ispred onoga što radimo i policiji unaprijed predajemo elaborat utrke koji uključuje sve detalje. Ali, važno je uvijek i strpljenje i razumijevanje na obje strane - pazienza, kaže Helena.

Osim velikih utrka, mogućnost organizirane vožnje postoji i u vidu biciklijada za veće grupe vozača, objašnjava. Ovo je također skup koji se mora prijaviti policiji i imati adekvatnu organizaciju, a omogućava sigurnu vožnju u pratnji vozila, uz pridržavanje svih propisa i zakona, kaže nam Helena.

- Pravi biciklisti sve ovo znaju i znaju kako se treba ponašati na cesti, zaključuje.

Zajednička je želja naših sugovornika da se biciklisti na cestama ne doživljavaju kao nepogoda, ali i da ih se ne identificira s onima koji pravila krše. Što se fotografija snimljenih u vožnji tiče, pak, ostaje i pitanje pridržavaju li se vozači motornih vozila uvijek pravila pri susretu s biciklistima.