PULA IGRA RAGBI! Bio ti visok ili malen, mršav ili debeo, u ragbiju za svakog postoji pozicija - nikad prijeloma, uvijek druženja!

Počelo je šalom. "Pokušavamo vas fotografirati tako da izgleda da vas je više", kažemo igračima ponovno oživjelog pulskog ragbi kluba.

- Mi to pokušavamo već godinama, smije se Lucian Dušić, čiji sin Stefano, možda buduća pulska ragbi zvijezda uokolo po terenu gura jajolike ragbi lopte.

Da, Pula igra ragbi. Pod istim nazivom "Arena Pula", nakon utihnuća 2019. godine, ponovno su se aktivirali. Doduše, treninzi su na nogometnom terenu u Muntiću, no riječ je o još par zavoja nakon aerodroma.

Nije to tako grub, opasan sport, kako zvuči predrasuda zbog koje ga mnogi u startu zaobilaze. Fer je to sport, s jasnim i brojnim pravilima, a oduševljava, kako nam ističu, uvažavanjem i druženjem s protivnicima u 'trećem poluvremenu'.

(Za utakmice protiv Nizozemaca 2019. u Muntiću, foto: Facebook 'Arena Pula'')

Posjetili smo ih prekjučer u petak (treninzi su utorkom i petkom u 18 sati) u idiličnom prirodnom okolišu nogometnog kluba Muntić, gdje nas je i njegov predsjednik Denis Išić, kao i sam ragbi klub, lijepo ugostio.

Kapetan, trener i predsjednik ragbi kluba 'Arena Pula' Nikola Marenković kaže u uvodu da su dobrodošli svi rekreativci i oni ambiciozniji koji bi probali i natjecateljski ragbi, oni koji bi skinuli kilograme, ali i oni koji bi ih htjeli dobiti, kao i svi oni koji bi se htjeli osjećati bolje i zdravije jer to je bit svakoga sporta.

"Ako netko nema prijevoz, dodaje Nikola, može nam se javiti privatno pa ćemo mu srediti prijevoz do terena".

Pozivaju, dakle sve zainteresirane, i  visoke i niže ,i jake i slabije,  mlade i starije (nizozemski klub Castricumse/Driede Cas protiv kojeg su u Puli igrali 2019. godine činili su pretežito igrači stariji od 50 godina).

- U ragbiju postoji pozicija za svaku konstituciju, posebno ističu u pulskom ragbi klubu.

Toliko entuzijazma i pozitivnih vibracija, koliko smo ih osjetili prekjučer za razgovora s petoricom mušketira na samom terenu, ne osjeti se tako često.

Uz već spomenute Luciana i 'spiritus movensa' Nikolu, tu su još najmlađi, 14-godišnji Danilo Bizjak (koji ide u osmi razred u Fažani, tri je godine igrao ragbi u Irskoj, a  ovaj sport, kako nam kaže, voli zbog kontakt igre), zatim donedavni Zagrepčanin Matej Luketić s 15-godišnjim iskustvom igranja ragbija te potpredsjednik kluba Alen Bubić Buba, dok im na treninge dolaze još tri igrača.

Prvo su još prije deset godina trenirali na starom rezervnom terenu Uljanika, na mjestu sadašnjeg bazena. Tada su dvije-tri sezone igrali prvu ligu, da bi prije četiri i pol godine, nakon prijateljske utakmice s nizozemskim Castricumseom, sve utihnulo. Do ove jeseni i ponovnih treninga u Muntiću.

- Sad nas ima osam, petorica su standardna, a Alen, Matej i ja istodobno igramo za zagrebačku Lokomotivu u drugoj ligi, kaže Nikola.

Dok ne osnuju posve pulski klub, igraju za njih, s time da i je Lokomotiva obećala izaći ususret za 'Ragbi 7'. Ovaj se sport može igrati i sa sedam igrača, turnirski, uz više utakmica u danu, a svaka traje 15 minuta.

Šta je potrebno da klub zaživi, pitamo ih.

- Nama su tu uvjeti odlični. Predsjednik NK Muntića David Išić je super. Što se tiče opreme imamo vreće, nove lopte, rašlje… financijski se krpamo. U biti, nama samo trebaju ljudi, novi igrači, veli Nikola, a na pitanje bi li ih bilo više da se trenira primjerice na Verudi, a ne u Muntiću, odgovara: "Vjerojatno bi. Ljudima Muntić zvuči kao da je na kraju svijeta".

Na pitanje koliko je početniku potrebno vremena da postane igrač na kojeg se može donekle računati za službene utakmice, Alen Bubić veli: "Neki znaju ući u susret i nakon dva-tri tjedna, ali jedino ako je ostatak ekipe već formiran. No, ako je riječ o primjerice 20 novih ljudi, trebalo bi do godine dana da ih se utrenira i pripremi za natjecateljske utakmice".

- Nama treba još 20-ak igrača, dodaje Nikola.

U ragbiju je, pojašnjavaju nam, 15 različitih konstitucija: u prve tri pozicije su malo niži i jači, pozicije 4 i 5 su dosta visoki koji se dižu u autu, 7 i 8 su 'midllemani', dosta jaki i brzi, pa idu plemejkeri, otvarači, pa  'spojka' koja ide sa svima i vadi loptu vani; krila bi svakako trebala biti najbrža, fulbek odozada  krpa sve što nama prođe, on ima svu kontrolu.

- To je kontaktni, relativno grub sport, ali postoji poštovanje prema igračima, protivnicima, sucu, koje se danas u sportu rijetko viđa. U ragbiju nema prigovaranja sucu, njemu se obraća s 'vi'. Jedino kapetan razgovara sa sucem. Nakon svake utakmice obje se ekipe nađu, domaća ekipa napraviti za jesti, nitko od gostiju neće otići gladan i žedan, veli Nikola.

U razgovor se uključuje Matej Luketić, koji je svojim iskustvom bitno ojačao klub. Matej je zbog posla doselio u Pulu prije dvije godine.

- Ragbi posebnim čini njegova kompleksnost. Ima puno elemenata. Uz bazično osvajanje prostora polaganje lopte za zgoditak, tu su razne formacije poput ‘raka’. Aut je posebna priča, pa ‘skup’ kao jedinstvena formacija 16 ljudi (osam i osam se povezuju, lopta se ubacuje, međusobno se guraju). 'Bitka' ne terenu traje 80 minuta, 2 x 40 minuta, veli on.

Ovaj sport ima elemenata mnogih sportova, ima rvačkih i judo zahvata, ali i nogometa

- Ima obaranja, moraš biti eksplozivan, moraš imati i kondiciju i mobilnost, biti snažan, izdržljiv. Moraš imati i psihu jer cijelo vrijeme  kolikogod adrenalin 'puca', moraš pratiti što se događa na terenu, paziti na taktiku i na akciju koju smo odlučili odigrati, dodaje Matej.

O sklonosti ozljedama kažu da je jednako prisutna kao u svakom drugom sportu.

- Evo sad je bilo Svjetsko prvenstvo u ragbiju, odigralo se 48 utakmica, mislim da nije bilo ni jednog prijeloma. Bude arkada, ligamenti. Igrači američkog ragbija su 'naoružani' opremom, kacigama, nemaju pravila, posebno u obaranju. Kod nas nema visokih udaraca, nema u glavu jer za namjerni udarac ide odmah crveni karton. Amerikanci se uopće ne respektiraju, ovdje ne ideš čovjeka ‘ubit’ već ideš osvojiti loptu. Ovdje nema podizanja igrača i bacanja na vrat. Ima jako puno pravila koji štite igrače. Sudačka politika danas je usmjerena na sigurnost igrača, kaže Matej.

Možda buduća pulska ragbi zvijezda Stefano

- Nije bitno kakav si. Ja imam 105 kila i 178 centimetara sam visok. I da nam dođe dvometraš s 80 kilograma naći će se pozicija za njega, kao i za čovjeka koji je visok 160 cm i težak 125 kila. U ragbiju na najvišoj razini dvometraše sa 120 kila obaraju igrači visoki 168 cm i teški 78 kilograma. Najmanji obori najvećeg, za noge, zavežu mu noge i što će, dodaje on.

Ljudi imaju averziju oprema ragbiju, tu je strah od ozljeda, misli se da je to grub sport i da tu moraš biti visok i iznimno jak.

- Ima u ragbiju puno štrkljavih i brzih. Ja u svojih 15 godina bavljenja ragbijem nisam imao niti jedan prijelom, osim glupe ozljede palca na treningu. Mene fascinira kako nitko ne želi probati, već svi unaprijed kažu: ''To nije za mene'.

- Kad sam bio mali, bio sam debeo, nije mi ništa išlo, u ragbiju sam vidio alternativu, stari me gurao i sad sam licencirani trener ragbija, a imam licencu i za suca. Igram ragbi već 15 godina, igrao sam za juniorsku reprezentaciju. Imam 23 godine i sada u Puli pokušavamo osnovati klub, zaključuje Matej Luketić pun vedrog duha.

Alen Bubić na kraju vraća sve na humanost i prijateljstvo: "U trećem poluvremenu se super družimo. Stekneš puno prijatelja".

Njihov entuzijazam toliko je zarazan da smo uvjereni da će vrlo brzo iznova oživjeti, popuniti klub, i nastaviti tamo gdje su stali u svibnju 2019. godine , kada su na terenu NK Muntića odigrali prijateljski susret s nizozemskim rugby klubom Castricum/Driede Cas RC.

“Poanta ragbija je, prije svega, u stanju uma i duha", poručili su tada Nizozemci u Glasu Istre.

- Kada nas pogledate, mi smo tim, momčad, uopće nije bitno jesi li star ili mlad, velik ili malen, mršav ili debeo. U ragbiju nema ega, nitko se ne ističe posebno, ali se daje timu i na taj način tim pobjeđuje. U ragbiju na svakoj utakmici možete imati drugog igrača utakmice, i to je ljepota ovog sporta. Ne znam kako to funkcionira u vašoj zemlji, ali kod nas dječaci i djevojčice zajedno igraju u juniorskoj ekipi i potpuno su ravnopravni, nema nikakvih razlika među njima. To je nešto najljepše što možete vidjeti, kako igra juniorski tim djece od 13, 14 godina, kazao je tada Stefan Van Schagen, član nizozemske ekipe.