Štrajk na plaži? I to postoji u Italiji

Kolovoz je tradicionalno najprofitabilniji mjesec u talijanskom gradiću Ostiji. U Tibidabu, jednom od povijesnih kupališta blizu Rima, otvorenom 1935. godine, često već prijepodne možete vidjeti znak “Ombrelloni esauriti”, što znači da su suncobrani rasprodani. Preporučuje se dolazak na plažu već u devet ujutro, ali ovog petka to možda neće biti dovoljno rano za sve one koji žele uloviti dobro mjesto na plaži, piše  Deutsche Welle.

Usred glavne sezone koncesionari mnogih od ukupno 7.200 plaža u zemlji prvi put stupaju u štrajk: za početak samo ujutro, na dva i pol sata. Ali ako se vlada desne premijerke Giorgije Meloni ne pokrene, plaže bi sredinom kolovoza, još uvijek u vrijeme praznika, trebale ostati zatvorene pola dana, a krajem mjeseca čak cijeli dan. Razlog tome je direktiva Europske unije čiju provedbu Italija već skoro 20 godina pokušava izbjeći.

Stranci s ručnicima često su predmet podsmijeha

Za milijune turista na više od 7.500 kilometara mediteranske obale takav štrajk ne bi nužno predstavljao katastrofu. Za mnoge bi ipak bio neugodan. Ležaljka (na talijanskom: lettino) i suncobran (ombrellone) gotovo su nacionalna kulturna dobra. Stranci koji se jednostavno samo s ručnikom smjeste na pijesak ili stijenu često su predmet podsmijeha – pa makar se na njih gledalo s visine od samo 20 centimetara.

Ali taj udobniji položaj ima svoju cijenu. Prosječna dnevna najamnina za dvije ležaljke i suncobran prošle godine je iznosila 30 eura. Cijene na nekim mjestima, poput beach clubova u Toskani ili na Amalfijskoj obali, mogu doseći i nekoliko stotina eura. Mnoge domaće obitelji su se obogatile zahvaljujući tom unosnom poslu.

Plaže zapravo pripadaju državi

Talijanska obala zapravo pripada državi – dakle svima. No, više od pola plaža dano je u koncesiju privatnim osobama, često već desetljećima, bez natječaja i često po smiješno niskim cijenama. Neki to nazivaju nepotizmom, drugi mafijaškim strukturama.

U prosjeku, koncesionar plaže plaća oko 8.200 eura godišnje. A prihodi su višestruko veći. Centar za europsku politiku (CEP) nedavno je, na temelju podataka iz razdoblja od 2016. do 2020. godine, izračunao godišnji prihod od prosječno 260.000 eura po plaži. Druge procjene idu daleko iznad toga – pri tome se dio zarade vjerojatno ne prijavljuje poreznim vlastima.

Ilustarcija

Većina Talijana pomirila se s time da vrijeme provedeno na moru mora dobro platiti. "Ne znam za drugo," kaže Giulia Toninelli, državna službenica iz Rima, dok se sunča na svojoj ležaljci u "Tibidabu". "Ovdje sam dolazila s roditeljima, a sada s djecom. To jednostavno ima svoju cijenu." Međutim, postoje i neki koji više nisu zadovoljni tim sustavom. Spisateljica Manuela Salvi kritizira "plaže nalik kavezima za nesilice, u kojima kokoši moraju čak i platiti za svoj boravak". Ipak, prosvjedi su još uvijek ograničeni.

Koncesionari žele sačuvati svoje povlastice

Status quo ugrožava nešto drugo: direktiva EU-a koja je trebala biti provedena još 2006. godine. Njome se propisuje da se za državne koncesije za plaže treba redovito provoditi natječaj, jer se radi o javnom dobru – što su različite vlade u Rimu neprestano odgađale.

Jedan od vladinih argumenata je bio: treba onemogućiti da plažama umjesto talijanskih obitelji upravljaju strani koncerni – kao što je, primjerice, slučaj u Tršćanskom zaljevu, gdje je prije dvije godine energetski gigant Red Bull dobio koncesiju za 120.000 četvornih metara. Ipak, u siječnju 2025. godine trebao bi konačno započeti natječajni proces na nacionalnoj razini, piše Deutsche Welle.