Kao jedan od prvih stranaca, na leđima deve prešao je 650 kilometara kroz drugu najveću pustinju na svijetu, koju beduini vjekovima izbjegavaju iz strahopoštovanja, a ptice selice zaobilaze zbog izostanka vode i života. Upoznao je vrućinu, žeđ i pješčane oluje. Ali, upoznao je i savršenstvo praznine kakvo postoji samo u pustinji i, vrlo brzo nakon povratka iz Saudijske Arabije, na biciklu prešao i najveću pustinju - Saharu
Kao jedan od prvih stranaca, na leđima deve prešao je 650 kilometara kroz drugu najveću pustinju na svijetu, koju beduini vjekovima izbjegavaju iz strahopoštovanja, a ptice selice zaobilaze zbog izostanka vode i života. Upoznao je vrućinu, žeđ i pješčane oluje. Ali, upoznao je i savršenstvo praznine kakvo postoji samo u pustinji i, vrlo brzo nakon povratka iz Saudijske Arabije, na biciklu prešao i najveću pustinju - Saharu
Razgovarala Maja Jokanović
Goran Blažević prošao je više od 6.000 kilometara pješačeći po svijetu. Ovaj vedri pustolov i putopisac iz Umaga diplomirani je politolog koji je ubrzo nakon studija shvatio da je sa školovanjem stekao zvanje, ali da ga poziv čeka negdje drugdje.
Kaže da je u potragu za ciljem krenuo kao strijelac s odapetom strijelom, ali bez mete. Nakon tisuća kilometara pod nogama, shvatio da je životni poziv za kojim je tragao upravo hodanje. Na svojim putovanjima smještaj nalazi pod krovovima nepoznatih ljudi i, nakon stotina noći u kućama nezanaca, na pitanje kakvi su ljudi u suštini, bez zadrške odgovara:
„Ljudi su dobri. Primjetio je tek kako su ponekad sumnjičavi u blizini državnih granica, ali i da tamo gdje se rađa turizam, gostoprimstvo nestaje".
Kaže da je sve počelo s „Gospodarom prstenova“ i dječačkom željom za avanturom. Prvo iskustvo pješačenja doživio je 2010. godine, kada je odlučio sam prehodati hodočasničku rutu Camino de Santiago - 33 dana na stazi za Gorana su bila divno iskustvo, ali ne nužno i avantura.
Na hodočasničkim rutama smještaj je dobro organiziran i ni jednog dana nije morao razmišljati gdje će prenoćiti. Po povratku u Istru počeo je razmišljati kako bi bilo krenuti izvan utvrđenih ruta i bez ikakvog plana, uzdajući se samo u dobrotu nepoznatih ljudi uz put.
Goran BlaževićJednom kada uđeš u nečiju kuću, padaju svi filteri i čuješ najnevjerojatnije priče - ljudi se najlakše otvore nekome koga vide jednom u život
Prisjeća se kako se tih godina Istra reklamirala kao „zemlja dobrih ljudi i dobrog vina“ i kroz smijeh kaže da je o dobrom vinu ponešto već znao, a sada je želio među dobre ljude. Odlučio je prijeći 150 kilometara dugačak Istarski planinarski put (IPP) koji povezuje zapadnu i istočnu obalu poluotoka i krenuo je bez šatora.
Ipak, svjestan da će smještaj tražiti kod nepoznatih ljudi, za svaku sigurnost ponio je novinski članak koji je o njemu objavljen nekoliko dana prije polaska: „Ako imam članak, netko će me već primiti. Tako je nekada putovao i Che Guevara“, kaže.
Članak ni jednom nije morao pokazivati; deset dana je hodao preko Istre, bez poteškoća pronalazeći smještaj u selima kroz koja je prolazio.
“Tada sam osvijestio da je, u svoj toj jednostavnosti, hodač jako snažan – on će s ruksakom lakše ući u nečiju kuću nego netko tko ispred nje parkira svoj auto. Pješak ne oduzima nečiji prostor“, priča Goran.
„ A, jednom kada uđeš u nečiju kuću, padaju svi filteri i čuješ najnevjerojatnije priče – ljudi se najlakše otvore nekome koga vide jednom u životu.“
Goran smatra da je nakon IPP-a postao pravi hodač i shvatio koliko su na putu koji je odabrao važni ljudi. S nekim domaćinima koji su ga ugostili tijekom narednih godina nije se mogao ni sporazumjeti ali, kaže da čak ni jezik nije prepreka da se osjeti ljudskost:
„Doživio sam predivne večeri s ljudima koje uopće nisam razumio. Jeli smo maneštru i gledali se. To su mi neka od najljepših druženja u životu“, veli.
Planovi su mu nakon ovoga postajali sve veći, a najveća želja bilo je pješačenje od Umaga do Bliskog istoka.
Izbjeglički kamp
Međutim, 2014. godine otvorena je izbjeglička ruta iz pravca Bliskog istoka i Goran je shvatio da izbjeglice hodaju upravo stazom njegovih snova, ali u suprotnom smjeru i iz mnogo tužnijeg razloga. Nije bio sretan odlukom Europske unije da zatvori vrata došljacima i, u znak solidarnosti, odlučio je svoju stazu prijeći u
suprotnom smjeru, pješačeći od Jordana prema Umagu.
Krenuo je 2016. godine i hodao punih pet mjeseci. Do danas, Jordan je za njega ostao najtoplija priča o gostoljubivosti. Jezik nije znao, ali je jedan papirić, napisan na arapskom jeziku rukom dobrog Jordanca, bio je dovoljan da mu se svake večeri otvore vrata jordanskih domova.
„Ljudi su dobri“, siguran je Goran.
Osim putovanja izvan ustaljenih ruta, nakon Camina se još dvaput vraćao i hodočasničkim stazama; od Umaga do Rima pješačio je 28 dana, nalazeći svake noći zaklon u crkvama, a najmanji japanski otok Shikoku obišao je provodeći spavajući u 88 budističkih samostana, raspoređenih na 1100 km staze.
Pitam ga zna li uopće putovati „normalno“.
Smije se i kaže da je pokušao, ali ne baš uspješno. 2019. godine je s djevojkom otišao na dugo planirano putovanje kroz Iran ali, u Esfahanu je susreo hrvatskog pustolova Davora Rostuhara koji mu je otkrio kako Saudijska Arabija traži 100 avanturista iz cijelog svijeta, koji će na devama prijeći pustinju Rub al Khali.
Ova informacija nije mu dala mira, prijavio se i uskoro je bio među odabranima. Iste godine je, kao jedan od prvih stranaca, na leđima deve prešao 650 kilometara kroz drugu najveću pustinju na svijetu, koju beduini vjekovima izbjegavaju iz strahopoštovanja, a ptice selice zaobilaze zbog izostanka vode i života. Upoznao je vrućinu, žeđ i pješčane oluje.
Ali, upoznao je i savršenstvo praznine kakvo postoji samo u pustinji i, vrlo brzo nakon povratka iz Saudijske Arabije, na biciklu prešao i najveću pustinju – Saharu.
Mjeseci hodanja podrazumijevaju puno samoće i pitam ga kako se svađa, a kako miri sa sobom tijekom putovanja. Kaže da je važno proći fazu bola na početku puta: „Bol ili prođe ili je prihvatiš. Prvih dana kreću bolovi, žuljevi.... Naš um registrira tu bol i šalje nam informaciju "šta tebi ovo treba".
Važno je prebroditi tu fazu. A, kada se tijelo konačno pripremi, onda počinje čarolija usporenog putnika. "U prosjeku 700 kilometara patim i onda shvatim da sada mogu početi hodati.“ - smije se, ali i kaže da ovo posljednje nije daleko od istine.
„Uvijek sam se pitao je li u hodanju važniji um ili fizička spremnost. Onda sam shvatio da postoji treća stvar – srce. Strast te gura i kada si umoran i ne možeš više“, dodaje.
Svoja iskustva opisao je u knjigama „Svilim“ i „Karavana“. Priču o Africi će, kaže, tek početi pričati. Zaradu od prodaje knjiga i honorare od predavanja o svojim putovanjima ostavlja za budućnost, a za sadašnjost zarađuje radeći po dva posla tijekom sezone.
Ujedno, putovanje hodanjem smatra štednjom – smještaj je besplatan, skupih restorana na njegovim rutama nema, a kada nešto usput mora kupiti, uvijek se iznova podsjeti koliko su cijene u Hrvatskoj nepovoljne pa u inozemstvu ponekad štedi i kad kupuje. Sponzore nema. Nije ih tražio a, kaže, nisu se ni nudili.
Pitam ga za kraj – kuda dalje?
"Za početak natrag u Maroko", veli. Tamo mu je, naime, pred sam početak pandemije ostao bicikl. A onda, ako sve bude išlo po planu, čaroliju usporenog putnika nastavlja kroz Afriku. Sljedeća velika želja je preko afričkog kontinenta biciklom doći od Capetowna do Umaga.
Pitam zašto biciklom, a ne pješke. Kao da je očekivao to pitanje, Goran kroz smijeh kaže: „ Jer bi trajalo tri godine“.
Jeste već kupili darove? Ukoliko niste sutra vam donosimo vodič kroz božićnu kupnju koja se vodi načelom: lokalno, autohtono, ručno rađeno. Donosimo i priču o Puležanu koji po Istri lovi posve neobične stvari. I to ne puškom nego aparatom. Za sebe kaže "Nisam ja fotograf, ja sam školovani zidar”
U muškoj konkurenciji najbrži su bili Neven Baranašić, Deni Krnjus i Elvis Đukić, dok su među ženama najbrže bile Laura Bosnjak, Jasminka Marinčić Štifanić i Valentina Stančić
Kamion će biti pozornica zabavnoj i interaktivnoj predstavi “Popis Djeda Mraza” s vilenjacima, patuljcima, dobroćudnim divom te Djedom Mrazom. Predstave su besplatne i namijenjene djeci vrtićke dobi * Pulu će posjetiti u ponedjeljak, 16. prosinca od 18:30 sati na parkiralištu Karolina
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
