IN MEMORIAM MASSIMO SAVIĆ Otišao nam je slavuj iz Raše, jedan od najvećih istarskih i hrvatskih umjetnika

Sjaj u tami neće se ugasiti. Nekoliko citata koji najbolje opisuju prerano preminulog jedinstvenog umjetnika čarobnog glasa Massima Savića. 

"Kao klinci voljeli smo odlaziti u šume, sjeći stabla, graditi kuće gdje smo se sastajali - zvali smo ih kapane. Šume oko mjesta Raša, Labinštine, Rapca, poznavao sam, i dan danas poznajem, kao vlastiti džep. Kad sam bježao s nastave u srednjoj školi, odlazio bih na tu jednu stijenu i kontemplirao što raditi. Najveća želja mi je bila imati cross motor i voziti ga po puteljcima Istre. Na svu sreću to se nije dogodilo, nego sam nabavio gitaru - bez da znam svirati. I to je promijenilo sve".

Massimo na koncertu 2010. godine (Foto Manuel Angelini)

"Moj cilj je biti dobar tata, uvijek sam to želio i uvijek sam želio imati djevojčicu. Tako se i dogodilo. Moja kćer ima 28 godina, magistra je novinarstva i počela je spremati doktorat. Nema većeg ponosa za roditelja nego kad mu netko kaže - kako ti je dijete dobro odgojeno, inteligentno. Meni je to sasvim dovoljno. Nikada ju nismo prisiljavali na išta. Imali smo veliku sreću da je dobila najbolje od mene i majke. Kada bi došla s nastave, uvijek bi najprije riješila sve svoje obaveze prema školi, a nakon toga igranje i odmor. Kao malo dijete uvijek je sve htjela obavljati sama nakon što joj jednom pokažeš kako da nešto napravi. Uvijek je bila tvrdoglava, htjela je akumulirati znanja, a takva je i danas. Mogu reći da smo kao roditelji, supruga i ja dobro obavili posao."

“Život brzo prolazi i vjerujte mi, ja sam jučer imao 16 godina. To je moj osjećaj – imam tijelo pedesetogodišnjaka, ali unutra je biće koje ima najviše 30 godina. Moje tijelo je skafander, unutra je mlado biće. Žao mi je što nisam bio svjesniji dok sam živio mladost koliko je posebna. Premalo sam stao na loptu i uživao u svetosti života i božanstvenosti planeta. Previše novaca ulažemo da vidimo što je u svemiru, a ne znamo što je u moru."