Marin Koraca na 50 godina starom Tomosu stigao do kraja Europe. "To je radni stroj, poštari su ga vozili desetljećima. Prosječna brzina mu je 60-65 na sat, dogurao bi on i do 70, ali bi se rastopio!"

Marin Koraca iz Motovuna na svom je Tomosu APN 4, motoru koji će sljedeće godine napuniti okruglih 50 godina, uspješno stigao do Cabo da Roca u Portugalu, najzapadnije točke kontinentalne Europe.

Nakon telefonskog razgovora koji smo s njim vodili u četvrtak, Koraca nam se javio u petak poslijepodne. Unatoč bojazni da bi mu snažan frontalni vjetar s Atlantika mogao odgoditi planirani dolazak, potvrdio nam je da je uspješno stigao do cilja, gdje su dočekom iznenadili supruga Marina, kći Melissa te prijatelj Sanjin Bellini.

S Koracom smo razgovarali dok se još nalazio u Španjolskoj, otprilike 400 kilometara od odredišta. Na naš upit gdje se točno nalazi odgovorio je:

– Porko boh, čekaj da vidim na mapi… Placencia će bit!

Bio je to prvi, ali ne posljednji put da smo se s njim nasmijali. Koraca je pravi Istrijan koji govori otvoreno i bez zadrške, a krasi ga i ona skromnost pravih putnika, koji na svoje pothvate ne gledaju kao na nešto osobito niti smatraju da zaslužuju posebnu pozornost.

„Followeri? Šta je to?“

Dokaz za to je i svojevrsna internetska slava koja ga prati otkako je krenuo. Priča o njegovu putovanju proširila se portalima i društvenim mrežama, a njegove kratke objave s pokojoj rečenicom i nekoliko fotografija prikupile su tisuće lajkova. Kada smo mu rekli da je u međuvremenu stekao velik broj followera, njegova je prva reakcija bila: "Šta je to?"

Ni sam, dodaje, ne zna odakle su se svi ti pratitelji pojavili.

– Nemam pojma kako je do toga došlo. Ja sam ono jutro kad sam krenuo objavio fotografiju, drugo nisam ništa dirao. Kako to sve ide, nemam pojma. Prvi me zvao neki novinar, Istra, Istra nešto. Jedan moj prijatelj mu je dao broj. I njemu sam rekao rečenicu ili dvije. Onda su neki drugi prenijeli bez da su me zvali, pa treći su prenijeli od njih. Neki su čak napisali da sam već stigao. Vozim ja, tek sam došao do pola puta, a prijatelji me zovu i pitaju da dali sam već na cilju, jer tako piše u novinama – prepričava kroz smijeh.

Lokalna fama očito ga ne opterećuje. Općenito mu, kaže, nije jasno zašto su svi „navalili oko njega“, a svoj pothvat ne smatra monumentalnim, pa kaže da se ionako "sutra više nitko neće sjećati". Ipak, postoji poruka koju pokušava prenijeti.

– Ne treba ti veliki motor da bi napravio veliko putovanje, bitno je samo krenuti. Samo otvoriš vrata i izađeš, i već si napravio pola posla. Ljudi sve nešto žele i hoće, a život proleti. Htio sam na neki način dokazati da se i s nečim malim može napraviti nešto veliko. Mislim, veliko… Ja sam tu nitko i ništa. Ljudi idu biciklom do Pekinga, to je pothvat, a ne ovdje zezati se na motoru do Španjolske. To su gluposti. Ljudi mi govore da bih sada trebao otvoriti Instagram, YouTube ili TikTok. Ma daj, daj, bježi – govori nam dok se od srca smijemo.

Tomos nikada nije volio, a danas ih ima šest

Na pitanje kako je sve počelo odgovara još jednom zabavnom anegdotom.

– Ja taj Tomos nikad nisam volio, da budemo iskreni. Kao klinac sam svojim novcem kupio jedan i skrivao ga od tate. I nije valjao ništa! Onda mi je tata za 14. rođendan kupio Vespu, koju imam i danas, pa sam tog prvog Tomosa bacio u smeće. Vjerojatno nikad više ne bih sjeo na njega da mi se sin nije zagrijao za njih. „Tata, kupi Tomosa“, govorio je. Di si baš navalio na Tomosa, toliko motora ima, a ti baš na njega! I tako je krenulo. Nabavio sam jednog, pa drugog i trećeg. Danas ih imam pet ili šest, uz onu Vespu i jednu Yamahu – govori.

S vremenom se Tomosom počeo upuštati i u ozbiljnije avanture.

– Jedan prijatelj pokazao mi je utrku za motore od 50 kubika, koja je od Torina preko Alpa vodila sve do Sicilije. Tamo sam napravio 3.000 kilometara. Prijatelj je trebao ići sa mnom, svatko na svojem motoru, ali svoj nije stigao sastaviti pa me pratio automobilom. Nije to bila klasična utrka na vrijeme. Imali smo 150 sati da stignemo do posljednje točke na Siciliji, a putem je bilo pet ili šest "checkpointova". Organizatori su mogli preko GPS-a pratili dali si prošao kroz sve te točke. Na kraju je ispalo da sam, od šezdesetak motora, kroz sve točke prošao samo ja, iako utrka nije bila natjecateljskog karaktera – kaže Koraca.

Motor kojim je stigao do Portugala sastavio je upravo za tu vožnju. Nastao je od svega, svačega i – od svakoga.

– Neke vitalne dijelove kupio sam nove jer na takav put ne možeš bez glavnih stvari, ali većinu toga su mi poklonili prijatelji. Sve je na njemu različito, čak i boje. Jedan mi je dao karoseriju, drugi kotač, treći vilicu, a četvrti mi je sastavio cijeli motor – priča i dodaje da, premda bi se snašao u gotovo svakom popravku, radije ih prepušta ljudima koji su profesionalci. U svoj se motor, ističe, potpuno uzda.

– Ma Tomos je radni stroj. Ljudi se čude kako to ide, a poštari su 30 godina na njima svakodnevno dostavljali poštu. Malo je spor i ubijaju ga uzbrdice. Sjećam se da me u Andori na uzbrdici prestigla profesionalna biciklistica – smije se. – Ali kad krene, vozi. Isti se takvi motori koriste za vrtne freze ili barke.

„Na ravnici letim kao avion“

Brzina vožnje ovisi o uvjetima na cesti.

– Ako je baš ravno, ravno, letim kao avion – poručuje prisjećajući se idealnih uvjeta u Italiji. Tada je držao brzinu od 60 do 65 kilometara na sat, dok je zbog snažnog vjetra prema Portugalu vozio između 40 i 45 kilometara na sat.

– Brzinomjer mi je prekriven šatorom pa ga ne vidim, ali uspijem pogledati kad naiđem na kakvo mjerenje brzine uz cestu. Ne idem baš punim gasom. Dogurao bi on i do 70, ali bi se rastopio! – kaže.

Tomos, dodaje, „dosta pije“: između 2,8 i 3,3 litre na 100 kilometara. U spremnik stane tek pet litara benzina pa benzinsku postaju mora pronaći otprilike svakih 150 kilometara. Kako ne bi ostao na suhom, sa sobom nosi i dodatni kanistar s tri litre goriva.

Tijekom putovanja nije imao većih problema, premda je osjećao da Tomosa nešto neprestano muči. Jedan od mogućih razloga bila je nadmorska visina jer je često vozio i na oko 1.300 metara.

– Bolje mu ide uz more – zaključuje.

Rezervni dijelovi, šator i kanistar goriva

Dobra organizacija prtljage bila je iznimno važna jer se motor nije smio pretjerano opteretiti.

– Zračnice obavezno, sajle gasa i kvačila, žarulje, svjećice, bobina, izolir-traka i plastične vezice. To je više-manje to. Nosim i opremu koju traže u Francuskoj: prvu pomoć, reflektirajući prsluk, naljepnice na kacigi i homologirane rukavice. Svi su me plašili da su u Francuskoj stroge kontrole, a na kraju nisam vidio nijednu. Od ostalih stvari imam šator, nešto odjeće i kišno odijelo. Imam 90 kilograma, ako ga još nakrcam, onda je gotovo – kaže.

Prve tri noći spavao je u šatoru, u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Kada je postalo prevruće, odlučio je uzeti hotelsku sobu, a noćenje s doručkom platio je 60 eura, pa se slažemo - jeftinije nego kod nas.

Sljedeći cilj mogao bi biti Nordkapp

Na klasično pitanje o sljedećem pothvatu Koraca odgovara da je razmišljao o Nordkappu, najsjevernijoj cestovno dostupnoj točki Europe. Ipak, još nije siguran hoće li se otisnuti u tu avanturu.

– Nordkapp je malo dalje, ima oko četiri tisuće kilometara do tamo. A tu su i magla i dosada. Ne znam, teško mi je ići sam, bude dosadno. Lijepo je kad si sam, ali kad si previše sam, baš i ne – zaključuje Koraca.

Kontakilometri kaže: 3045