Na danasnji dan prije 74 godine rođen je pulski velikan sporta i najbolji hrvatski sportaš 20. stoljeća - legendari Mate Parlov - Teo.
Tim su povodom članovi Udruge pulskih velikana sporta i glazbe Teo-Đoser-Tusta položili cvijeće i zapalili svijeće na njegovom posljednjem počivalištu na pulskom groblju.
U ime udruge Pulskih velikana obilježavanju su prisustovali predsjednik udruge Boro Angelovski, tajnik udruge Vladimir Đurišić te članovi udruge Dani Juričić, Veselin Laban i Slobodan Obreza.
Parlova borilačka karijera uistinu je impresivna, u boksu još nenadmašena, u 310 amaterskih dvoboja doživio je samo 13 poraza, a u profesionalnoj karijeri od 29 dvoboja pobijedio je čak u 25, tri puta je bio poražen, a dvije borbe su završile bez pobjednika.
Boksom se, kako piše Istrapedia, počeo baviti 1964. u Boksačkom klubu Pula pod vodstvom trenera Alda Buršića.
Isticao se inteligencijom i tehnikom
Kao boksač isticao se inteligencijom i tehnikom, a bio je poznat kao marljivi sportaš koji nije propuštao treninge. Za prvu ekipu BK Pule počeo je nastupati 1965., a prvi uspjeh bilo mu je osvajanje juniorskog prvenstva Hrvatske 1966. u Puli. U tim počecima najopasniji suparnik bio mu je Vladimir Premuš iz Osijeka, od kojega je 1965.-67. izgubio čak pet uzastopnih mečeva, ali mu je potom uzvratio s četiri pobjede. Premuš je bio zadnji jugoslavenski boksač od kojeg je izgubio i jedini s kojim je imao negativan skor.
Matin kafić na pulskom Korzu
Parlov je u amaterskoj karijeri, koja je trajala od travnja 1965. do veljače 1975., imao ukupno 310 borbi u kojima je ostvario 291 pobjedu, uz 6 neodlučnih rezultata i samo 13 poraza. Većinu pobjeda postigao je nokautom ili prekidom borbe. Prvih godina nastupao je u srednjoj kategoriji (do 75 kg), a od jeseni 1970. do kraja amaterske karijere u poluteškoj (do 81 kg).
Od prvaka Jugoslavije do olimpijskog pobjednika
Prvakom Jugoslavije bio je osam puta uzastopno od 1967. do 1974., što prije njega nije uspjelo nijednom jugoslavenskom boksaču.
Prvak Hrvatske bio je 1967. i 1968., Zlatnu rukavicu na Meču šampiona u Beogradu osvajao je 1967. i 1969. S BK Pulom osvojio je Hrvatsku boksačku ligu 1967. i 2. saveznu ligu - zapad 1970. i 1974. te nastupao u 1. jugoslavenskoj ligi.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je 1967.-75. Prvi značajniji međunarodni uspjeh bila mu je pobjeda na Turniru olimpijskih nada 1967. u Budimpešti. Na Olimpijskim igrama (OI) 1968. u Meksiku poražen je u četvrtfinalu, a sljedeće godine osvojio je srebro na Europskom prvenstvu (EP) u Bukureštu. Posljednji poraz u amaterskoj karijeri, i to nokautom (jedinim uopće), doživio je od Joachima Bruskea u susretu Jugoslavije i DR Njemačke u ožujku 1970. Potom je 1970.-74. vladao svjetskim boksačkim ringovima u poluteškoj kategoriji.
Matin spomenik preko puta kafića
Osvojio je zlato na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu i na Svjetskom prvenstvu 1974. u Havani te na EP-u 1971. u Madridu i 1973. u Beogradu. Prvi je jugoslavenski boksač koji je kao amater osvojio sve najvažnije svjetske i europske naslove. K tome, bio je pet puta uzastopno, 1970.-74., prvak Balkana. U 19 međudržavnih ekipnih mečeva za Jugoslaviju imao je 18 pobjeda i jedan poraz.
