Od narko kalvarije do uskršnjeg čuda u Portugalu

Dolazim iz ateističke obitelji. Vjerske praznike nismo slavili, naši su praznici bili Prvi maj, Dan Republike i Nova godina. Kršćansku vjeru ne samo da nisam poznavao, nego sam je i prezirao.

Međutim, životni brodolom nasukao me upravo u kršćansku komunu za liječenje ovisnika Teen Challenge, najprije tri mjeseca u Zagrebu, potom oko godine u Lisabonu. Bježeći od katastrofalnih okolnosti (policija, sudovi, dugovi, razne psihičke traume i razmišljanja o samoubojstvu...) završio sam u jednoj vili na zagrebačkom Jelenovcu gdje je komunu vodio američki protestant Tom Bremmer. Iskreno, otišao sam u komunu samo da barem nakratko zbrišem iz velikih nevolja u koje sam se svojom krivicom uvaljao.

Bremmerove propovijedi bile su vrlo zanimljive jer je bio školovani psiholog, terapeut izrazito nadaren da kršćanske principe i dogme predstavi na logičan i smislen način. To nije lako. Jer vjera nije znanje ili znanost. Povezana je s nadom.

Kod Toma me privukla ljubav i predanost. Cijela njegova obitelj živjela je s nama narkomanima u istoj kući. Često smo zajedno i jeli. Bremmerovi su živjeli svoju vjeru. Iako mi je priča o Isusu bila nevjerojatna, u njihovim životima vidio sam nešto što sam nisam imao.

U jednom trenutku Tom je procijenio da je za trojicu od nas najbolje da program nastavimo u Portugalu. Nakon tri dana putovanja i spavanja u raznim usputnim komunama stigli smo u lisabonsko predgrađe Fanhoes. Šok je bio velik. Većina žitelja komune imala je AIDS, neki i po dva, gotovi svi i hepatitis. Portugalski narkomani bili su u puno gorem stanju nego mi. Ulazili su u komune najčešće na rubu smrti, doslovce s grobareve lopate. Privikavanje na život u sobi u kojoj dvije od četiri osobe imaju sidu nije lagan.

Nakon nekoliko mjeseci počeo sam pomalo razumijevati propovijedi na portugalskom. Osnovni nauk sugerirao je da moramo umrijeti u našem dosadašnjem životu i uništiti ubitačnu fokusiranost na vlastiti užitak. Potom je trebalo izgraditi novu osobnost baziranu na načelima ljubavi, mira i samokontrole. Sjeme ega mora umrijeti da iz njega izraste novi plod i uskrsne novi čovjek ili žena. Počeo sam se otvarati prema kršćanskom nauku, poželio sam biti poput konsiljera koji su za nikakve novce svoj život posvetili pomaganju osoba s društvenog dna.

Uspješno sam dočekao i prvi Božić koji je u komuni jedinstven i neopisiv. Radosni zbor od stotinjak donedavnih narkomanki i narkomana pjeva „Gloria in excelsis“ a puna dvorana roditelja, baki, djedova i prijatelja plače ko kiša.

Život u komuni sastoji se od jutarnje i večernje službe koja podrazumijeva slavljenje, propovijed i molitvu. Veliki broj oboljelih od AIDS-a u našoj komuni značio je i veliki broj molitvi za povećanje broja imunoloških čestica. Ono što je kod normalnih ljudi 2.000 jedinica kod njih je znalo biti 4-5. Mi bi tada palili molitvene motore i ponekad se dugo u noć molili. Negdje pred Uskrs 1997. godine dogodilo se čudo.

Jednog jutra pojavio se Manuel O., jedan od onih teško oboljelih od AIDS-a. Nosio je sa sobom nalaz krvi. Na nalazu je pisalo da više nema virus HIV-a. Manuel je bio u potpunom šoku. Išao je od osobe do osobe i pokazivao papir. Svi smo u nevjerici gledali. Za nas vjernike početnike bilo je to čudo ravno uskrsnuću. Povjerovali smo da naše molitve imaju moć i još više se posvetili vjeri. Neki od svjedoka danas su pastori.

Manuel je otišao po novi nalaz koji je baš oko Uskrsa još jednom potvrdio da više nije pozitivan. Te je godine uskršnja proslava bila još vatrenija od božićne. Uskrs je, posebno u komunama, središnje mjesto kršćanstva. Svi smo se ispunili novom nadom.

Moj privatni uskrs dogodio se mjesec dana kasnije, u potpuno čudnim okolnostima. Naime, u jednom trenutku posvađao sam se sa svojim savjetnikom Carlosom. On me zbog nekog malog prekršaja najoštrije kaznio. Vratio me na početak programa. Ispalo je da sam godinu dana proveo bez veze. Odlučio sam napustiti komunu i Portugal.

Tri dana su me nagovarali da ostanem, na kraju mi je Carlos svojim novcem kupio kartu do Zagreba i dao džeparac za put. Prilikom rastanka obojica smo plakali. Rekao mi je da se nada da će mi netko drugi pomoći kad već on nije mogao. Rekao mi je da je siguran da sam upoznao Boga i božju ljubav. Rekao mi je: Idi u svijet i probaj biti svjetlo....

Krenuo sam na trodnevno putovanje u totalnom razočarenju siguran da me Bog kojeg sam tek upoznao već napustio. Izgubio sam vjeru. Počeo sam ponovno razmišljati o drogama.

Neko sam vrijeme u kupeu vlaka bio sam a onda je ušao neki španjolski bračni par. Počeli smo razgovor. Rekao sam im da dolazim iz rehab komune. Počeli su me ispitivati o iskustvima i ja sam im ispričao kako je izgledao moj život prije godinu dana, a kakav je danas. Moja ih je priča dirnula. Bili su ozareni.

Vozili smo se još nekoliko sati i onda su oni negdje izašli i na izlasku rekli da ih je moje svjedočanstvo jako ohrabrilo.  Bili su tradicionalni vjernici, nisu baš vjerovali da Bog i danas djeluje u životima ljudi.

Kad su izašli rasplakao sam se, sav sretan što me vjera nije napustila.

Potom su ušli drugi. Isto se ponovilo. Ispostavilo se da ljudi, vjernici ili ne, vole slušati priče o životnom padu i uskrsnuću iz prve ruke. Svjedočanstvo sam do Hrvatske ispričao više puta i stigao u Zagreb pun vjere i duha.

Potom sam par mjeseci živio u komuni kod Ivanić Grada. Onda me njemački misionar Alex poveo u Bosnu. Nakon dvije godine završio sam u Americi, potom u Kazahstanu, Kirgistanu i Švicarskoj. Ispred mene doslovce se otvorio čitav  svijet.

Nakon četiri godine vratio sam se u Pulu, zaposlio se u Glasu Istre i uz novinarski posao radio s ovisnicima i zatvorenicima. Onda sam izgubio posao, 15 godina radio na televizijama, vratio se u Istru, s kolegama pokrenuo portal i evo me sada tu. Bilo je puno uspona i padova ali u komuni sam naučio da postoji sila uskrsa koja je uvijek dostupna i koja pomaže kad padneš. Naučio sam da neke stvari, male ili velike, najprije moraju umrijeti da bi se ponovno rodile. To je svakodnevni proces, ponekad je užasno težak ali nagrada je uvijek vrijedna muke.

Dok sam 1999. godine boravio u školi za pomaganje bolesnicima od AIDS-a, prostitutkama i zatvorenicima u jednom upitniku sam napisao da bi u životu najviše želio stvarati dokumentarne filmove i da bi mu najdraži uspjeh bio da se neki od njih prikaže u pulskoj Areni.

Dvadeset godina kasnije, 2020. godine s kolegom sam snimio film Berge Istra koji je prikazan na nekoliko festivala pa i u Areni. Filmove snimam i dalje. Koncept umiranja u sebi pokušavam primjenjivati u sitnicama. Neki put mi uspije, neki put pobjedi ego. Bitka je to stalna.

Kad bi trebao odgovoriti gdje se dogodio moj osobni uskrs rekao bi da je to bilo u kupeu vlaka, negdje između Lisabona i Madrida.

Ovaj osvrt zaključio bi uskršnjom pjesmom koju sam napisao tijekom pandemije koronavirusa.