PROGLEDAO NAKON ŠTO JE OSLIJEPIO Strastveni planinar Feručo Lazarić: Život je lijep i kad si slijep

Razgovarala: Maja Jokanović

Ako se Feručo Lazarić može opisati jednom riječju, onda je to – radost. Čista i zarazna radost življenja.

Feručo je slijep. Ujedno, Feručo je planinar. Pa, opet, pomalo je teško opisati ga kao slijepog planinara - Feručo vidi što drugi ne vide i ponekad ga zovu i vizionarom.

On sam, pak, kaže da su mu se otvorili novi vidici nakon što je oslijepio.

Toliko riječi koje se vezuju za njega potječu od riječi vid, da ga je nemoguće zamisliti ga kao nekoga tko ne vidi. I, zaista, ako i na trenutak zazvuči neobično da u planinu odlazi osoba koja ne može vidjeti pogled s njezinog vrha, samo je jedan razgovor s Feručom dovoljan da se zapitamo koliko ljepote mi, koji vidimo, u planini zaista i primijetimo.

Feručo planinu ne vidi, ali zna kako ona miriše. Zna kako zvuči i kakva je pod nogama. Ako njega pitate, u nevidljivom svijetu slike su često življe nego u svijetu videćih:

„Pogled s vrha mi lako prepričaju u par rečenica - tamo je more, ovdje je planina.... Ono što vi uopće ne primjećujete je miris cvijeća, trava, šum vode, osjećaj kamena pod prstima. Mi uživamo u pravim stvarima i nama je sve lijepo.“ A, prepreke - one su nevidljive kad si slijep, priča Feručo.

Progledao kada je oslijepio

Feručo Lazarić rođen je 1955. godine u Savičenti i nije cijeli život slijep. Nekada je radio u Uljaniku kao konstruktor-projektant, a zatim je otvorio pizzeriju. Ujedno je dvadeset godina svirao je bas gitaru i pjevao po plesnjacima u Rovinju, Umagu i Poreču. U potpunosti je oslijepio u četrdesetoj godini zbog bolesti koja se zove ablacija mrežnice oka.

Ne krije da je nakon gubitka vida nakratko „pao u bed“. Ali, „u bedu“ je ostao samo desetak dana. Trgnuo se i odlučio prihvatiti „život na slijepo“. Prestao je svirati, zatvorio je butigu i počeo se prilagođavati novom životu. Kaže da mu se nije bilo jako teško rastati s nekim aktivnostima.

Ipak, ostala je jedna ljubav koja je bila prevelika da rastanak ne bi bio bolan – prije bolesti, Feručo je bio zaljubljen u skijanje.

Iz nostalgije je jednog dana uzeo skijaške štapove i sa suprugom se vratio na slovenske snježne staze - ako ne može skijati, onda će njima hodati. Uskoro je stazama hodao i kada nema snijega, a rute koje je prelazio postajale su sve dulje i zahtjevnije.

Jednoga dana staza ih je dovela do ruba litice – put do doline vodio je strmom stazom uklesanom u stijenu, a pred samom dolinom čekalo ih je još desetak metara okomite stijene ili, kako Feručo voli reći, „odsječenog brda“. Kretanje ovim potezom bilo je moguće samo po čeličnim klinovima, a sigurnost je pružala tek sajla pričvršćena za kamen.

S promocije knjige

Ipak, spustili su se i, možda i ne znajući, Feručo je tog dana postao pravi planinar.

Danas kroz smijeh kaže: “Sad zamislite kako je to bilo; ja slijep, a ona se plaši visine.“

No, nakon nekoliko godina, Feručova supruga iz zdravstvenih razloga više nije mogla u planinu i tada počinje njegova potraga za pratiteljima koji će na planini biti njegove oči. Mjesecima se javljao raznim planinarskim društvima, ali nije uspijevao pronaći planinare spremne da mu budu pratnja. Kaže da ih razumije, ljudi koji iznenada izgube vid imaju problema s koordinacijom i svakoga bi bio strah.

Genijalan plan - osvojiti Olimp

Preko Hrvatskog planinarskog saveza došao je do zagrebačkog Društva „Prijatelji planina“, u sklopu Udruge slijepih, s kojima je planinario dvije godine ali, onda je poželio "nešto jače“ – poželio je planinariti s „videćim društvima“. Bio sasvim siguran da to može i odlučio je to i dokazati, pa je smislio genijalan plan – privući će pažnju na sebe nekim velikim podvigom.

Na vrhu Olimpa

„Odlučio sam se za Olimp! Olimp je tritisućnjak, ozbiljan i težak. I predivan je. A, i ja sam uvijek volio mitologiju.“ Planinarsko društvo „Železničar“ iz Beograda ga je pristalo povesti sa sobom, a pratnja mu je bila kolegica Kristina Marjanović koja ga je, nakon Olimpa, pratila na svim većim podvizima. Uspon je bio izuzetno težak, a ni vrijeme im nije išlo na ruku.

Ali, baš kao što je zacrtao, Feručo je stigao među bogove Olimpa i misija je uspješno završena: "Taj Olimp mi je otvorio sva vrata", kaže.

Vodiče više nije bilo problem pronaći, a preko noći je postao i televizijska zvijezda. Kada se nekoliko godina kasnije odlučio popeti na Triglav, na pohod je, kaže, stigao izravno iz TV studija, sa snimanja emisije o sebi.

Ali, čim se spomene Triglav, po izrazu njegovog lica odmah je jasno da smo stigli do ozbilje teme:

„Uh, bilo je teško! To mi je najteži uspon.“ Kada je s pratnjom krenuo od doma Kredarica, saznao je kako je pred njima 500 metara okomite stijene. „Stavili su mi onaj pojas i dali kacigu i rekli da krenemo.“

Kroz smijeh kaže: „ Ja sam rekao - ma, idemo mi dolje u Kredaricu na pivo, brat ćemo cvijeće oko doma.“ Od branja cvijeća nije bilo ništa i uskoro su bili na vrhu. Uspon na Triglav za Feruča je priča prava o sreći i pobjedi:

„Planinarenje je napravilo moj život na slijepo ljepšim, ugodnijim, sadržajnijim, aktivnijim i, na kraju, zdravijim. Taj osjećaj pobjede na vrhu...“ pripovjeda Feručo.

Prešao Via Adriaticu

Nakon Olimpa, Triglava, Musale (najvišeg vrha Balkana u Bugarskoj) i južnih Karpata u Rumunjskoj, odlučio je prehodati najdulju „long trail“ stazu u Hrvatskoj, Via Adriaticu, koja povezuje planinske vrhove duž jadranske obale, od Prevlake do Rt-a Kamenjaka. Stazu je prešao u 54 dana.

Pitamo ga je li istina da je pješačenje prekinuo u jednom trenutku kako bi otišao u Savičentu pretakati vino – smije se i kaže: „Morao sam. Bilo je Martinje.”

Iako je o svom planinarenju napisao već dvije knjige, „Na drugi način lijepo“ i „Planinarenje na slijepo“, još jednu će, kaže, sigurno napisati i ovoj stazi. Ali, ta knjiga će biti bajka, jer je Via Adriatica za njega bila bajka.

O sljepoći bez zadrške

S Feručom se o svakoj temi priča bez zadrške. O planinarenju, kao i o sljepoći. Pričati je važno jer ima što reći i jer se o nekim temama premalo priča. Zahvaljujući njegovom angažmanu, inkluzivno planinarenje u Hrvatskoj posljednjih je godina izuzetno napredovalo.

Ujedno, on se i sam raduje svakom novom uspjehu - na prvo grupno planinarenje s Udrugom slijepih po prvi put je putovao sam otkako je izgubio vid. Danas je pasionirani samostalni putnik.

A, tu je i glazba - na predstavljanje svojih knjiga, održano 30. studenog u organizaciji planinarskog društva „Glas Istre“ i Otvorene platforme Rojc, došao je sa zvučnikom; gostima je premijerno pustio svoju pjesmu „Život je lijep i kad si slijep“, uz koju je radosno cupkao nogom.

Logično se nameće najteže pitanje – bi li se odrekao planina kada bi zauzvrat dobio vid natrag. Odgovor je brz i kratak – ne.

„Pa, nudili su mi operaciju ali, onda bih morao mirovati, ne bih se smio naprezati...ovako živim jedan lijep život. Za mene planinarenje nije samo popeti se na vrh, spustiti
dolje i ići dalje. Ne. Planinarenje, druženje, gastronomija... to ja volim. A, ako ima gitara, ja zaplešem i zapjevam.“

Nevidljiv svijet pun slika

Feručov nevidljivi svijet, svijet je pun slika i pjesme.

Pitate li ga ima li neku poruku za druge ljude, spremno odgovara da itekako ima poruku i voli je izgovarati: „ Bez obzira na to jeste li mladi, stari, bolesni ili zdravi, sami ili u vezi, uvijek planinarite. Planinarenjem se dobiva puno osobina koje čovjeka čine u životu sretnijim; život mu bude ljepši, bolji i sadržajniji, a čovjek je zdraviji.“ Tako kaže Feručo Lazarić, čovjek koji se popeo na Olimp da dokaže kako može i “jače”.