PULEŽAN U PERZIJI "Ironično je da sam se u Iranu koji Zapad smatra terorističkom, najnesigurnijom zemljom na svijetu osjećao - najsigurnije!"

Kad smo ga u siječnju prošle godine, nakon njegovog 18-dnevnog gruzijsko-armenijskog moto pohoda i prijeđenih 9.000 kilometara, pitali nije li ga strah putovati sam na Istok, 48-godišnji Puležan Tonči Pavlinović ponudio nam je odgovor koji se može primijeniti i na njegovu upravo proživljenu perzijsku avanturu, tijekom koje je sa svojom pouzdanom Hondom Varadero, od ukupno 43 dana na putu i blizu 15.000 odvoženih kilometara, 28 dana i 7.850 kilometara provozao i proživio uzduž i poprijeko velikog Irana.

- Ljudima je Istok nešto divlje i nesigurno, a u biti su ti narodi totalno suprotni od zapadnog svjetonazora. Naiđeš na toplinu, ljudskost, ističe Tonči.

Zašto Iran? Ovu zemlju Zapad već desetljećima etiketira kao terorističku, opasnu zemlju, iako nam već i njihova sjajna kinematografija i Oscarom nagrađeni aktualni filmovi govore nešto posve suprotno.

- Kao kolijevka civilizacije, još od osnovnoškolskih dana privlačilo me Perzijsko carstvo, stvarao sam u sebi magične slike o toj zemlji. Kasnije, ta je zemlja još više mistificirana zbog velikih političkih i ratnih previranja, od šaha Reza Pahlavija, Islamske revolucije 1979. godine, sve do iransko-iračkog rata i današnjeg napetog odnosa sa Zapadom, prije svega sa SAD-om, a pogotovo nakon planetarne eskalacije 11. rujna 2001.

Naš Tonči (treći slijeva) s domaćim motocross brijačima

No, učeći, čitajući, gledajući dokumentarce, informirajući se sa više strana, uz moj kritički pogled prema američko-britanskoj interesnoj propagandi, nisam si dopustio predrasude i jednostrano gledanje prema Iranu kao terorističkoj opasnoj državi.

Zemlja puna kontrasta i ljepote

Dakako, treba odvajati njihov neslobodarski režim od naroda, od njegove tradicije, kulture i povijesti, zbog kojih sam se i uputio u Iran, ali i zbog prirodnih ljepota zemlje, koje su, vjerujte mi, fascinantne. A ljudi, njihova gostoljubivost, dobrota i neiskvarenost, to je čudo, naglašava Tonči, koji je dosad motociklom, u Gruziju i Armeniju, obišao cijeli Balkan (s Rumunjskom, Bugarskom , Albanijom, ex Yu), Tursku, ali i dobar dio mediteranskih zemalja te osjetan dio sjeverne Afrike.

- Suštinu aktualnog iranskog režima ilustrira i moje iskustvo da sam prilikom kupovine obične SIM kartice, osim putovnice, morao ostaviti u trgovini teleoperatera otisak prstiju. Internet je pod posvemašnjom kontrolom vlasti, zabranjen je pristup Facebooku, Instagramu (koji je u Iranu dominantna društvena mreža), Youtubeu...

(Osim milijardu ležećih policajaca, po Iranu je ovo učestali prizor po lokalnim cestama)

Pristup društvenim mrežama je moguć jedino uz korištenje VPN aplikacija koje zavaravaju sistem krivom izvaniranskom IP adresom. Sadržaji su i na Googleu filtrirani pa sam, recimo, mogao otvoriti Istru24, ali ne i BBC. Uza sve to, kontroliraju brzinu interneta, spuste je na toliko nisku razinu da izgubiš volju uopće ga koristiti. Običan video iz Pule otvarao sam i po par sati.

Prokuhala mašina - tog je dana bilo 45 Celzijevih stupnjeva

Koliko si se na licu mjesta uvjerio da je Iran, kako govore, zemlja koja u istom trenutku živi  sva četiri godišnja doba? 

Tome je tako zbog njene veličine, gdje istodobno na sjeveru na planini Alborz sada naiđeš na vrhove prekrivene snijegom dok na jugu zemlje ili u pustinjsko srednje-istočnom dijelu prevladavaju temperature i preko 35 Celzijevih stupnjeva.

(Pustinja Lut smatra se najtoplijim mjestom na planeti - temperatura njenog pijeska dosiže čak 70 stupnjeva)

Iran je zemlja s čak  88 milijuna ljudi, koji žive i na planinskim lancima, i u pustinji, u središnjem Iranu, gdje se na platou višim od 1200 metara nalaze najveći gradovi  poput Isfahana, Shiraza i Yazda (koji čine i veliki turistički urbani trokut), sve do Perzijskog zaljeva na jugu  gdje Iran ima dugu obalu, kao i na sjeveru 700-tinjak km 'zelene' obale na Kaspijskom jezeru.  Sve sam to prošao. Uvijek, inače, biram lokalne ceste da, uz gradove i metropole,  možeš osjetiti autentični život sela, lokalnih običaja, a prije svega mentalitet i kulturološku te etničku raznolikost tamošnjih naroda.

Majstori improvizacije - popravak kamere za mjerenje brzine

Područje Irana veliko je kao tri Španjolske i nastanjuju ga različiti narodi, Perzijanci, Azeri, Lori, Beludži, Kurdi, Arapi samo su neki od njih, a Iranci ne vole da ih se ni u kom slučaju poistovjećuje s Arapima, što i nisu. Svima njima zajednički je perzijski jezik, odnosno farsi.

Okrenimo se samim Irancima, njihovoj svakodnevnici, običajima...

- Posebno su me fascinirala ljubav Iranaca prema prirodi i sklonost obiteljsko-prijateljskim druženjima u parkovima, zelenim površinama, i izvan gradova. Petak im je neradni dan, i već se u četvrtak u popodnevnim satima pripremaju pozicije u gradskim parkovima ili uz cestu, dižu se šatori, što je em legalno, em se potiče kao tradicija. Od davnina su majstori uređenja vrtova, parkova. Znači, podignu šator u gradskom parku, druže se, objeduju, uživaju pa i uredno prespavaju u javnom prostoru. Koriste svaki trenutak za provod u prirodi. To me je podsjetio na moje djetinjstvo i druženja koje smo i mi gajili na ovim prostorima, dok nas nije ubila kapitalistička trka i jurnjava za materijalnim.

Koliko sankcije zapada ostavljaju trag na život Iranaca?

Zbog sankcija sve zapadne bankovne kartice nećete moći koristiti u Iranu, pa je potrebno je uzeti dovoljnu količinu keša za razdoblje koje planirate ostati u zemlji. S druge strane, zbog sankcija su Iranci bili primorani osloniti se na vlastitu proizvodnju, na izraženu poljoprivredu i stočarstvo. Dojmljivo je koliko imaju obrađene zemlje.

Iranci su, inače, civilizacijski rodonačelnici navodnjavanja, iako isušivanja jezera u te svrhe imaju, uz veliku porast nataliteta, za posljedicu i suše u pojedinim dijelovima Irana.

Ishak Pasha palača, sagrađena na Putu svile u blizini iranske granice i planine Ararat

Kad je o prehrani riječ, riža je u Iranu sastavni dio gotovo svakog tradicionalnog jela. Iranci smatraju da je njihova riža puno kvalitetnija od kineske.

Ljudi iz glazbenih krugova poznaju te i kao bubnjara. Na toj liniji poznanik ti je perkusionist Cubisma Hrvoje Rupčić, moto-putopisac, autor knjige o Iranu koja je u toj zemlji prodana u 15.000 primjeraka, koja je i kod nas imala dobar prijem. On je ispisao i ukoričio vlastito moto putovanje prostranstvima drevne Perzije, nama mistične zemlje preko kojih smo upoznavali povijest čovječanstava.

Prije puta sam se čuo s njim više puta i sa svojim savjetima mi je umnogome olakšao pripremu puta i samo putovanje. Taj njegov odličan putopis bio mi je onaj zadnji "klik" za odluku da krenem prema ovoj nevjerojatnoj zemlji. I sada mi je jasno zašto njegova knjiga nosi naslov "U zemlji plemenitih ljudi". Jer to zaista i jesu! Ironično je to da sam se u zemlji koja je po mjerilima Zapada kao jedna od najnesigurnijih na svijetu osjećao najsigurnije u odnosu na sva moja dosadašnja putovanja.

(simbol Teherana: toranj Azadi, otvoren 1971. pod imenom Shahyad, trebao je slaviti Perzijsko carstvo i monarhiju, ali je postao jedno od glavnih mjesta protesta tijekom Islamske revolucije 1979. godine)

Kada putujete kroz Iran, morate se pripremiti da ćete stalno biti u centru pažnje! Iranci vole strane putnike i tretiraju ih pomalo kao "slavne osobe".  U trenutku kada zaustavite motor oko vas će se skupiti ubrzo puno ljudi koji će pokušavati razgovarati s vama, snimati selfije, nuditi vam hranu i ponuditi smještaj.

Na trenutke sam imao osjećaj da sam putujuća atrakcija na motoru. Konstantno su me pozdravljali, mahali, trubili, nudili mi voće, kekse. Ispričat ću jedan slučaj da ovo gore ne zvuči kao da su Iranci infantilni. Morao sam servisirati moju Hondu i za to mi je bila potrebna garaža, zamijeniti ulje, očistiti lanac, kočnice, ono, mini servis.

Automehaničar mi je ustupio svoj radni prostor, čak i nešto alata, a na koncu mi nije htio uzeti nikakav honorar koji sam nudio. Ne trebam vam reći da na Zapadu, i u našoj zemlji ne bi ustupio prostor da sam napraviš taj posao već bi ga odradio taj isti mehaničar i to naplatio. Štoviše, otišao je u obližnji restoran i vratio se sa dva obilna topla ručka i dva soka.

"Nigdje nisam doživio toliku gostoljubivost i toplinu"

U Iranu nema alkohola, ne bar legalno, no to je možda i dobro jer su Iranci donedavno bili prvi u svijetu po broju smrtno stradalih u prometnim nesrećama. Doživio sam, pogotovo u Teheranu koji u metropolitanskom području ima 15 milijuna stanovnika, to da se ne poštuje ama baš niti jedno prometno pravilo.

Teheran

Teheran je ogromna urbana džungla s izuzetno kaotičnim prometom. S druge strane, u glavnom gradu uočljivo je da su ljudi, posebno oni mlađi, opušteniji spram režimskih restrikcija, a vjerojatno i režim lukavo dopušta te male kanale da ne 'prsnu' neredi, u smislu liberalnijeg ponašanja i odijevanja.

Iran je, zbog nafte i plina, još od razdoblja prije Prvog svjetskog rata metom interesa zapada, prije svih Velike Britanije, a da su njegova prirodna bogatstva bila i uzrokom suvremenih ratova, dovoljno je o tome čitati Williama F. Engdahla, posebno njegovo "Stoljeće rata".

Majstori zanata

- Cijena litre benzina u Iranu je šest centi ili 45 lipa, niti pola kune. Za moj pun rezervoar od 24 litara trebao sam izdvojiti jedan euro i 44 centa! A toliko u Hrvatskoj košta trenutno jedna litra benzina! Pravo je zadovoljstvo bilo odlaziti na benzinsku i napuniti rezervoar do čepa za deset kuna (smijeh). Inače je na putovanjima najveći trošak gorivo pa smještaj, čija cijena ipak ovisi o izboru. Prosječno sam trošio na smještaj dnevno od pet do 15 eura. Ugrubo, boravak u Iranu koštao me 750 eura, a sam put od Pule do Irana i povratak još 1.000 eura.

- Irancima je zabranjena vožnja motorima jačim od 250 kubika, a moja Honda ima 1000 kubika. To je mnogima signal, uz vizualni izgled motora, signal da ste gost sa zapada. Magnet si da ti pristupe i ostvare kontakt. Jako su druželjubivi.

Taq Bostan, povijesno mjesto koje je pripadalo dinastiji Sassanid, staro 1700 godina,

- Doživio sam već pri ulasku u Iran od jednog vozača kamiona kad sam stao natočiti benzin, koji mi je pristupio i htio izraziti dobrodošlicu u Iran time da me počasti punim rezervoarom benzina. Bio sam prvo zbunjen tim činom. Unatoč mojem odbijanju i zahvaljivanju, čovjek je inzistirao da to želi napraviti, da će mu to jako značiti, pa sam na to i pristao. Doživio sam, vjerujte, stotine takvih primjera, popio sam gomilu besplatnih  čajeva, kava, obroka u restoranima...

Tonči, koliko je razlog njihove gostoljubivosti i tvoj karakter?

Ja sam otvorenog svjetonazora. Nisam opterećen nikakvim predrasudama, ni kulturnim ni političkim. Volim upoznavati druge narode i kulture i to mi je važno koliko i prirodne ljepote pojedine zemlje. U Iranu me u tom smislu oduševio kontrast surovih, ali iznimno lijepih impresivnih pustinjskih predjela te dijelova zemlje bogatih zelenilom, vodom, šumom, kanjonima, vodopadima, visokim planinskim masivima. Kroz taj kontinuirani kontrast veliki je užitak voziti na dva kotača. Unatoč svemu nabrojanom o ovom mom jednomjesečnom otkrivanju Perzije, najveći dojam ostavio mi je - iranski čovjek!

(Persepolis, ostaci nekadašnje prijestolnice Perzijskog carstva - ono što ga izdvaja od ostalih velikih drevnih gradova jest činjenica da ga nisu izgradili robovi nego plaćeni radnici)

Kako laički predviđaš budućnost Irana ?

Iran ima dominantno jako mlado stanovništvo, koje nisu zadovoljni postojećim režimom, iako to ne mogu otvoreno, javno iskazivati bez ozbiljnih posljedica. Mogu vam reći da mi je dosta mlađih ljudi s kojima sam komunicirao, nakon što su stekli povjerenje - u polušali a ustvari ozbiljno - kazalo: "Pitanje je vremena kad će se dogoditi nova revolucija".