Gradska knjižnica Pula traži djelatnike. Iskustvo nije važno, a za jedno radno mjesto dovoljna vam je i srednja škola
Oba su posla na neodređeno i puno radno vrijeme, a radi se dvokratno
Moje djelatnice Andrea i Suzana sa mnom su od samih početaka. Ovdje su bile na praksi kao učenice, iskazale se trudom i željom za učenjem i ovdje su i ostale. Bile su toliko vrijedne da su čak nakon nastave dolazile! One su moje desna ruka i ne bih bila danas ovo što jesam da nema njih, emotivno nam veli naša sugovornica
Moje djelatnice Andrea i Suzana sa mnom su od samih početaka. Ovdje su bile na praksi kao učenice, iskazale se trudom i željom za učenjem i ovdje su i ostale. Bile su toliko vrijedne da su čak nakon nastave dolazile! One su moje desna ruka i ne bih bila danas ovo što jesam da nema njih, emotivno nam veli naša sugovornica
Morena Benussi, frizerski salon u Flanatik centru u Puli ima od 1995. godine, gotovo 30 godina, no u struci je čak 42! Svoj je prvi obrt otvorila u siječnju 1985. godine, dvije godine nakon prvog zaposlenja.
Strukovnu školu, priča nam, upisala je jer je oduvijek htjela biti baš frizerka, a kako su primali samo deset učenika, bilo ju je strah da se ne uspije upisati.
- Nekada, nije bilo kao danas, nekoliko razreda frizera. Škola je trajala četiri godine, upisivalo se samo 20-tak učenika, pola za kozmetičara, pola za frizera i sjećam se da sam, iako sam bila vrlo dobra učenica, jedva upala. Bilo nas je iz cijele Istre: Umaga, Poreča i Pazina i samo nas nekoliko iz Pule i, koliko znam, sve koje su završile ostale su u struci te su i dan danas imaju uspješne salone.
- Moram priznati, roditelji u početku bili zadovoljni mojim izborom, pitali su me: "Ma šta ti treba drugim ženama prati glavu", no za mene je to bilo puno više od pranja i šamponiranja, cijeli jedan kreativni svijet, zanat koji sam jako želja izučiti. Stoga sam se u školi trudila, već u drugom razredu sve znala sama raditi i svi susjedi dolazili su kod mene na frizuru, priča nam Morena.
Praksu je, prisjeća se, odrađivala u salonu u Robnoj kući, kod frizerke Ane i kako je bila dobra naučnica tu je ostala nakon što je maturirala. Dvije godine radila je ovdje, a onda odlučila sama otvoriti salon.
- Prvi salon otvorila sam na Verudi u neboderima, a kasnije sam se preselila na Stoju. Radila sam sama, dvokratno i nije mi bilo lako.
Onda se 1995. godine otvorio Flanatik centar i kupila sam prostor za salon. Jedno kratko vrijeme vodila sam salone paralelno, a onda se ipak posve posvetila svom Salonu Morena u centru grada, a ovaj dala u najam, priča nam.
Na upit koje su prednosti rada u salonu u centru grada, veli da je plus to što ovdje žene i muškarci "skoče" na frizuru u nekoj pauzi, nakon ili prije posla, kada dođu na tržnicu, a najveći je problem - parkiranje. Em je skupo, em ga nema, veli nam.
S druge strane, navodi, salon na drugom katu u danas gotovo pustom Flanatik centru, intiman je prostor iz kojeg "ne izlazite odmah iz salona na cestu", i ta intimnost odgovara njezinim klijentima.
- Prošle su generacije i generacije kroz moj salon, i klijenata i djevojaka koje su ovdje bile na praksi. I dalje svake godine primam učenike na praksu, no to nije kao nekada. Nekada su zanat upisivali oni koju su to voljeli, a danas je mnogima to opcija "samo da završe školu", pa kvalitetnih učenika ima puno manje nego nekada.
- Moje djelatnice Andrea Vazgeč (koja je sada na porođajnom) i Suzana Chiavalon sa mnom su od samih početaka. Ovdje su bile na praksi, iskazale se trudom i željom za učenjem i ovdje su i ostale. Bile su toliko vrijedne da su čak nakon nastave dolazile! One su moje desna ruka i ne bih bila danas ovo što jesam da nema njih, emotivno nam veli naša sugovornica.
Osim njih ovdje radi i Valentina Počeko koje je također na porođajnom.
- Upravo u toj energiji skriva se, vjerujem, tajna našega salona. Ovdje vlada prijateljska, pa rekla bih obiteljska atmosfera. Svojim djelatnicama nisam klasična šefica, mi smo prije svega suradnice, prijateljice, a tako se odnosimo i prema klijentima.
Većina onih koji ulaze kroz naša vrata s nama su dugi niz godina, osim promjena frizura prošli smo s njima i broje promjene u životu. Tijekom godina postali smo si prijatelji, znamo sve o njima, ali i oni o nama.
Ovo nije samo salon, ovo je mjesto za druženje, razgovor pa čak i svojevrsna psihoterapija, priznaje nam Morena koja s ponosom ističe da ima klijentice koje puna tri desetljeća svaki tjedan dolaze na frizuru, ali i klijentica čije kćerke, pa čak i unuku sada dolaze kod nje.
Upitana kako se frizerska struka promijenila kroz tri desetljeća veli nam da je danas mnogo lakše raditi.
- Nekada smo sav materijal morali nabavljati sami u Italiji. Sami smo morali tražiti i putovati na edukacije. Danas je sve što poželite naručiti samo jedan klik daleko od vas, a edukatori u sklopu brendova dolaze držati edukacije u salon. Lakše je i što se tiče proizvoda, danas postoje veganski, eko proizvodi za kosu, raznovrsni i kvalitetni brendovi s kojima je naprosto gušt raditi, veli Morena.
Pričajući pak o samim frizurama sa smijehom se prisjeća nekadašnjih trajni i tapiranje kose.
- Vremena se mijenjaju, moda se mijenja. Ono što smo nosili nekad danas je možda smiješno, ali tada je bilo moderno. Ni sama nisam bila pošteđena trajne, smije se Morena te naglašava da su danas frizure puno raznovrsnije ali i ležernije nego nekada i moderno je zapravo sve i svašta."Samo dajete mašti na volju, sve je moguće", veli.
- Ukoliko govorimo o trendovima za ovu jesen/zimu onda su to kraći i duži bob, nekoliko varijanti pixie frizura, a ponovo su aktualni i razigrani valovi. Što se pak tiče boja one sada nisu napadne nego se usklađuju s bojom tena i stilom odijevanja, odaje nam aktualne trendove ova frizerka.
No kako veli, one su tu prvenstveno kao stručne osobe da klijentima daju savjet što će im dobro stajati, a ne da guraju modu.
U salon, navodi nam Morena, tijekom sezone vrlo često dolaze i stanci. Među njima je velik broj naših ljudi koji vani rade. Ovdje im je, napominje, usluga puno jeftinija nego u zapadnoeuropskim zemljama gdje žive.
- Mnogi od njih su naši stalni klijenti koji su navikli na naš rad i nisu zapravo zadovoljni uslugom vani. Stoga prije nego odu "kućama" ovdje odrade i pramenove, i bojanje i šišanje pa frizuru samo održavaju dok ne dođu ponovo. To im je, naravno, i isplativije jer vani samo da uđete u salon već ostavite 100 eura, veli nam Morena.
Dodaje da vani bolji saloni cijenu definiraju i prema stažu frizera, pa nije isto šiša li vas pripravnik ili frizer s deset ili 20 godina staža.
Na napomenu da bi u njezinom salonu svim imali najviše cijene samo se smije i dodaje:
"Mnogi se žele da ne mogu naći radnike. Ja se pitam kako to da ja nemam problema, da su moje djelatnice ovdje 30 godina. Reći ću vam: ja sam zadovoljna njima, ali i one sa mnom i to je tajna svakog dobrog biznisa - dobri djelatnici i kvalitetna usluga", zaključuje ova dugogodišnja frizerka.
Na kraju se naša sugovornica osvrće i na sam centar grada u kojem uspješno posluje već tri desetljeća.
Pule je, veli, postala jutarnji grad. Do podne je centar živ, a nakon sezone popodne grad je pust.
- Pogledajte malo uokolo, svi dućani, pa i kafići u centru već rade samo do 15, 16 sati. To nije tako u drugim gradovima i žalim što ljudi nemaju naviku doći prošetati gradom i poslijepodne. Ne dolaze jer je sve zatvoreno, sve je zatvoreno jer nikoga nema i to je začarani krug.
Puno ljudi pokupili su trgovački centri, no ja se ipak nadam da će se polako dio Puljana vratiti i u svoj centar grada. Nama obrtnicima koji i njemu i dalje radimo to je itekako važno, zaključuje Benussi.
Oba su posla na neodređeno i puno radno vrijeme, a radi se dvokratno
U sklopu projekta izrade Plana urbane sigurnosti predviđeno je održavanje tri stručna skupa, rasprave unutar dvije fokus grupe, intervjui s eminentnim stručnjacima i sudjelovanje građana Pule putem online upitnika
Djelatnik azila Tihomiru: "Oni su živjeli u lošim uvjetima, zato su i ovdje. Ali oni ovdje uopće ne pate. Mi ih sve volimo, pazimo, oni se istrče na ovoj livadi, dobiju hranu, na toplom su. No, bilo bi im ipak bolje u nečijem domu" * Voditelj azila Bojan Zidarić uzvraća na kritike Dušice Radojčić da su životinje u azilu izložene virusima i da dosta životinja ugiba * U azilu je sada 15-ak pasa i par mačaka, većina pasa je iznimno draga, a dva su opasna zbog pretrpljenog nasilja koje su trpjeli od prethodnog vlasnika. Njih čeka resocijalizacija
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.