Rat u Ukrajini potresao je cijeli svijet. O tome kako se čovječanstvo nosi s neizvjesnošću ratnih zbivanja nakon višegodišnje neizvjesnosti uslijed pandemije koja je također potresla svijet te kako globalna zbivanja utječu na naše zdravlje, razgovarali smo s voditeljem Odjela za psihijatriju pulske Opće bolnice, doktorom Ivicom Šainom.
Nakon što već nekoliko godina živimo s pandemijom, upravo se događa nova kriza – rat u Ukrajini. Kako novonastala situacija djeluje na ljudsko zdravlje?
Loše. Mislili smo da je koronakriza gotova ili barem pri kraju, međutim na tu se krizu nadovezao rat u Ukrajini. To se reflektira na sve nas, pogotovo pod utjecajem medija. Ono što je značajno za obje pojave, pandemiju i rat, je to što se čovjek nema gdje sakriti. Dakle, ni od virusa ni od nuklearnog oružja kojim se prijeti, nema skrivanja. Radijacija, kao i virus, može pronaći svakog od nas. Kad se to dvoje zbroji, zapravo djeluju kao potencija, a ne kao zbroj i u tom smislu stanje je ozbiljno. To možemo usporediti s pojedincem koji je u traumatskoj situaciji i na tu situaciju nadoveže mu se nova trauma.
Ovo što se događa ostat će trajno zabilježeno u ljudima. Zaključili smo da smo vrlo krhki i da smo zapravo imali privid da možemo kontrolirati sebe, okolinu i događaje. Sad uviđamo da smo nemoćni i da ne možemo ni kontrolirati ni predviđati. To nam je posve novi uvid s kojim se moramo nositi
Kakve će biti posljedice tog stanja?
Najprije se branimo zdravim snagama pojedinca odnosno obrambenim mehanizmima. No, stres utječe. Suočeni smo, prema svemu sudeći, s vrlo ozbiljnom situacijom. Teško nam je, naravno, predvidjeti što će se događati. Reakcije pojedinca stoga ne možemo predvidjeti jer će i one ovisiti o razvoju događaja.
Kako god bilo, ovo što se događa ostat će trajno zabilježeno u ljudima. Zaključili smo da smo vrlo krhki i da smo zapravo imali privid da možemo kontrolirati sebe, okolinu i događaje. Sad uviđamo da smo nemoćni i da ne možemo ni kontrolirati ni predviđati. To nam je posve novi uvid s kojim se moramo nositi. Ne smijemo zaboraviti ni to da je mnogo ljudi dobilo otkaz, da je budućnost nesigurna, a suočeni smo i s novim valom poskupljenja. Cijelo društvo je pogođeno i nitko se ne može sakriti.
dr. Ivica Šain, voditelj Odjela za psihijatriju Opće bolnice Pula
Vide li se posljedice na vašem Odjelu?
Ono što možemo reći na nivou dojma jest da smo postali senzibilniji i skloniji „lošijim“ reakcijama. U svakodnevnom psihijatrijskom radu vidimo da je utjecaj realiteta i stresogenog okruženja toliko jak da je sve teže ljudima ponuditi sigurno okruženje. To nepovoljno djeluje u terapijskom smislu i zato nam je teško išta prognozirati po pitanju liječenja poremećaja. Mogu reći da ljudi koji dolaze na hospitalizaciju imaju mnogo kompleksniju kliničku sliku.
Kako naći dobru mjeru u informiranju? Dakle, moramo znati što se događa – kao što je to bio slučaj i s virusom – ali ipak nije dobro ni paničariti u moru informacija koje svakodnevno primamo.
Da, prije 50 godina mnogo su sporije putovale informacije i ljudi su otprilike vjerovali onim informacijama koje su dobivali, iako sad znamo da je i to bilo upitno. U današnje, pak, vrijeme kad gotovo svatko može pružati i prenositi informacije, upitno je koliko su one točne. Bilo bi idealno kad bi svatko raspolagao s mentalnim resursima na osnovu kojih bi mogao razlučiti što je važno, a što nije. No, to je teško s obzirom na to da i iz "takozvanih" provjerenih izvora često dobijemo informacije za koje se ispostavi kako uopće nisu provjerene.
Zatim, kroz pandemiju su razni stručnjaci zauzimali jedan stav, pa drugi, pa treći… što loše djeluje na stanovništvo. Druga prijetnja je i potpuno negiranje realiteta kroz što smo također prošli s koronom. Dakle, postoje ljudi koji žive kao da se ništa ne zbiva i kažu da im je tako bolje, ali to je uglavnom samo negacija koja ima još pogubniji utjecaj na ljudsko zdravlje.
Ilustracija: Pixabay
Ništa se ne događa preko noći. Isti taj svijet, o toj je osobi do jučer govorio posve drugačije i s drugim epitetima. Mi koji se bavimo mentalnim zdravljem i poremećajima znamo da se malo koja situacija događa iznenada. I u ovom smo slučaju imali evidentnih pokazatelja da se nešto sprema, a pitanje je koliko smo tome htjeli vjerovati
Svakog dana čitamo i slušamo kako je cijeli svijet talac jednog luđaka, kako je Putin psihopat… Što vi mislite o njegovoj ličnosti?
Gledajte, ništa se ne događa preko noći. Isti taj svijet, o toj je osobi do jučer govorio posve drugačije i s drugim epitetima. Mi koji se bavimo mentalnim zdravljem i poremećajima, znamo da se malo koja situacija događa iznenada. I u ovom smo slučaju imali evidentnih pokazatelja da se nešto sprema, a pitanje je koliko smo tome htjeli vjerovati.
Naglo, doduše, može nastati neka iznenadna reakcija na stres, iznenada može doći i do akutne psihoze, ali ako govorimo o strukturama ličnosti i osobnosti - tu su u pitanju duboko ukorijenjeni obrasci ponašanja koji traju i koji su permanentni, gotovo cjeloživotni.
Ovo je ujedno kritika suvremenom društvu koje je u biti narcisoidno. Brinemo o sebi, svojoj koristi, svom izgledu, bogatstvu i slično, a ne pratimo niz drugih čimbenika. Situacija vezana uz ovaj rat je poprilično lažna i dvolična. Mnogo je osoba znalo s kim i na koji način ima posla. S tim da je u ljudskoj prirodi i to da kad se nešto loše događa, iz vlastite nemoći govorimo sebi da se to neće dalje razvijati. Skloni smo vjerovati da će doći bolji dani, međutim nebrojeno smo se puta uvjerili da kada je loše - može postati još gore.
predsjednik Rusije, Vladimir Putin, Foto: Pixabay
Što se tiče Putina, psihijatri ne mogu javno govoriti o osobama koje ne poznaju i koje nisu pregledali, a sve i da jesu ne bi to smjeli činiti jer pacijente štiti liječnička tajna. Za odgovoriti na pitanje bila bi potrebna jedna ozbiljna ekspertiza. Uvjeren sam da postoje obavještajne zajednice koje mogu predvidjeti njegove buduće poteze. Razne agencije se time bave na istoku i zapadu. Vraćamo se sad na ono pitanje o tome koliko mi uopće raspolažemo pravim informacijama.
Ako gledamo povijesno, na ovim prostorima zapravo nikad nismo ni mogli imati pravi odmor od rata. U 20. stoljeću imali smo Prvi i Drugi svjetski rat pa Domovinski rat, a i u 21. stoljeću i dalje slušamo priče o ustašama, partizanima, četnicima i ostalima, i sad je došao i ovaj sukob. Mi već dugo živimo u nekoj „maneštri“ koju stalno netko podgrijava
Ne tako davno i Hrvatska je prolazila kroz ratna zbivanja. Koliko ovaj rat budi stare rane i traume?
Sigurno nam se događa retraumatizacija, pogotovo ljudima koji su devedesetih bili u žiži ratnih zbivanja. Ovo što sada gledaju podsjeća ih na izloženost agresiji, izbjeglištvu, stradanju i bombardiranju. Ako gledamo povijesno, na ovim prostorima zapravo nikad nismo ni mogli imati pravi odmor od rata. U 20. stoljeću imali smo Prvi i Drugi svjetski rat pa Domovinski rat, a i u 21. stoljeću i dalje slušamo priče o ustašama, partizanima, četnicima i ostalima, i sad je došao i ovaj sukob. Mi već dugo živimo u nekoj „maneštri“ koju stalno netko podgrijava.
Hoće li ova situacija dovesti do novih podjela u društvu kao što je to bio slučaj s koronom?
Pa kad se nešto novo dogodi, ljudi se najprije ujedine. Tako je bilo i s pandemijom. Međutim, kako prolazi vrijeme, dolazi do raslojavanja. Kad nešto traje dugo vremena, dolaze nove činjenice... novi podaci... lažni i istiniti… njima se i manipulira pa onda dolazi do disonantnih tonova. Vjerojatno će tako biti i sada.
Ilustracija: Pixabay
Čim je rat počeo, mnogi su ustanovili kako mi ljudi nismo ništa naučili od povijesti. Mislite li da je to uistinu tako?
Definitivno napredujemo kao ljudska rasa, samo što napredak ne nosi nužno samo dobre stvari. Pitanje je koliko to možemo gledati s globalne pozicije. Uslijed globalizacije, ljudski rod je, naime, i dalje heterogena skupina i pravila koja vrijede u našem društvu, ne vrijede u nekom drugom društvu i dijelu svijeta.
Moramo uzeti u obzir da i na ovu situaciju rata neki ljudi gledaju posve drugačije i ne vjeruju u ono u što mi vjerujemo. Iako u svim deklaracijama i međunarodnim dokumentima i organizacijama jasno piše jedno te isto - i dalje se ratuje. Također, svi se slažemo oko ljudskih prava, ali ima država koje ne potpisuju dokumente koji se na njih odnose, a to vrijedi i za zabranjena ratna sredstva, klimatske promjene, pitanja prava žena i tako dalje…
Ratovi su se vodili i prije... u Africi, Aziji i drugdje i na iste te žrtve stradanja imali smo drugačiju percepciju, kao i na izbjeglice iz Iraka, Irana i generalno Bliskog istoka. Događale su se strašne stvari, a mi smo imali dojam da je to daleko. Moramo se zapitati zašto nas nešto dira, a nešto ne dira i zašto za sasvim istu stvar imamo oprečne stavove
Kako si možemo pomoći u ovoj situaciji straha i nepredvidivosti?
Ovo je agonija, a stanje agonije je najgore stanje. Da nam netko kaže da će ovo trajati godinu dana, nekako bismo se sabrali i krenuli dalje. A ovako, kad nemamo podataka, a nešto traje i traje, a mi smo u neizvjesnosti – to ruši našu snagu.
Možemo si organizirati nekakav svoj mikrokozmos, raditi stvari koje nas vesele te opuštaju i boraviti u okruženju u kojem se osjećamo ugodno. Ali opet, i ako sve ovo brzo završi, pitanje je što će nam ostati. Uvijek ostane trag. Ni dinosaura više nema, izumrli su, ali postoje fosili koji ukazuju na njihovo postojanje. Tako vam je i s ratom. Ostat će nepovratno utisnut u ljudsku vrstu i prirodu.
S druge strane, ne možemo reći da ratova nije bilo i prije. To je ono što je najstrašnije. Ratovi su se vodili i prije... u Africi, Aziji i drugdje i na iste te žrtve stradanja imali smo drugačiju percepciju, kao i na izbjeglice iz Iraka, Irana i generalno Bliskog istoka. Događale su se strašne stvari, a mi smo imali dojam da je to daleko. Moramo se zapitati zašto nas nešto dira, a nešto ne dira i zašto za sasvim istu stvar imamo oprečne stavove.
