(VIDEO) KADA SU TRŠĆANI DOLAZILI U ŠOPING KOD NAS: I oni su se na granici "tresli" baš kao i mi

Svima je poznato da su, barem do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogi Jugoslaveni odlazili u Trst u kupovinu, ali je isto tako istina da su mnogi Tršćani godinama vrlo često dolazili u Jugoslaviju. Nisu to činili samo „mikroturistički“, kratkim izletima tijekom vikenda ili zbog posjete rodbini u Istri i na Kvarneru, ili pak zbog dobre „manjade“ u restoranima donje Slovenije i Istre, posebice na Bujštini, već su u „Jugu“ i oni dolazili zbog svojevrsnog šopinga.

Sitnu razmjenu dobara s dvije strane granice pokretale su, u svoj svojoj sadržajnoj razlici, uglavnom slične motivacije: ušteda, dostupnost i kvaliteta traženih proizvoda. U Trstu su se najviše kupovali prehrambeni proizvodi, sredstva za higijenu, odjeća i obuća, tehnička oprema, sportski i školski artikli, traperice, kava, Darwil satovi.

Tršćani su pak u Jugoslaviju dolazili po meso, cigarete, rakiju (trappa) i, naravno, benzin. Naime, cijena goriva u Jugoslaviji je u to doba bila znatno niža nego u Italiji, i to do te mjere da su talijanske vlasti, kako bi zaustavile odlazak svojih građana preko granice radi tankanja rezervara, uvele subvencioniranu cijenu goriva na talijanskim benzinskim crpkama uz granicu s bivšom Jugoslavijom. Subvencionirana cijena goriva je i dan danas na snazi; na području istočne granice Italije benzin košta oko 40 centa po litri manje nego u ostatku države.

A što tiče mesa, cvala je i mesarnica u Škojiama gdje bi mnogi Istrani kupovali meso za rodbinu u Italiji i to pred sam prelazak granice, kako ne bi izgubila na svježini.

Ilustracija: René - triestepatoca.blogspot.com

Kao i mnoge društvene pojave, kupovina Tršćana u Jugoslaviji doživjela je svoj umjetnički komentar, i to u pjesmi “Finanziere” („Graničar“)  tršćanskog kantautora Lorenza Pilata. Evo refrena: Finanziere finanziere / cosa devo dichiarare? /Quanta trapa posso bere /quanta carne posso portare? / Cossa solo mezo chilo? / Me dispiasi che pecato / qualche volta passo lisa / e me vanza anche pe’l gato! (Cariniče, cariniče / što moram prijaviti? Koliko rakije / smijem popiti? / Koliko mesa sa sobom nositi? Što samo pola kile? Žao mi je, šteta / al ponekad prođem “lišo” / pa ostane nešto i za mačku).

Pjesma se može slušati na Youtubeu, a mi smo na početku ovog članka priložili video u kojem su za pozadinu pjesma korišteni dijelovi TV reportaže koju je TV Koper - Capodistria realizirao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Zahvaljujući vrlo pjevljivom refrenu, pjesma je ubrzo postala dio lokalnog folklora, pravi „soundtrack“ trenutaka feštanja i radosti i često bi se zapjevala u "osmicama", obiteljskim gostionicama tršćanskog zaleđa koje su gotovo isključivo u vlasništvu pripadnika slovenske manjine u regiji Friuli Venezia Giulia.

O uspjehu pjesme koja spominje situacije koje su bliske i našoj publici, svjedoči i to što ju tršćanski crtač René ilustrirao, a crteže objavio blog triestepatoca.

René - Triestepatoca.blogspot.com

Tekst pjesme je 1978., u dobi od 18 godina, u suradnji s bratom Francom i Marianom Tassanom, napisao Antonio Damiani di Vergada, tršćanski ljekarnik podrijetlom iz plemićke dalmatinske obitelji koji je preminuo 2018. Riječi su napisane na tršćanskom dijalektu koji je gotovo identičan istarskom istrovenetu.

Lorenzo Pilat, Celentano i Tom Jones

Rođen u Trstu 1938., vrlo poznat na lokalnoj razini, na kraju 1960-ih i početkom 1970-ih Lorenzo Pilat stekao je stanovitu nacionalnu i međunarodnu slavu, nadasve kao skladatelj. Za Oriettu Berti napisao je hitove, Finché la barca va i Non illuderti mai, za Giannija Nazzara Quanto è bella lei 1972. i Vino amaro 1974. Za Adriana Celentana napisao je pjesmu Un po' di vino koju su izveli u duetu.

Lorenzo Pilat 1973. - foto: http://triestepatoca.blogspot.com

Na festivalu u San Remu 1969. Lorenzo Pilat pojavljuje se kao autor s pjesmom Alla fine della strada koju je napisao za talijansku grupu Casual, a kojoj će svjetski uspjeh donijeti Tom Jones s engleskim naslovom Love me tonight, da bi 80-ih godina osvojio nagradu Grammy nakon što je ta pjesma premašila milijun radijskih emitiranja.

Strepnja i određena doza straha prije prelaska granice, bojazan da će vas, u svojim malim švercerskim radnjama, otkriti čovjek u uniformi, graničar koji je -  često ovisno o svom osobnom raspoloženju (barem kad je bilo riječi o provjeri malog čovjeka) – katkad preuzimao ulogu Kerbera a katkad Svetog Petra, pretvarajući prelazak preko granice u pakleno iskustvo ili, naprotiv, propusnicu za raj kratkotrajne sreće zbog izbjegavanja plaćanja carine.

U Pilatovoj pjesmi granica je ona u Ospu (Caresana): naime, ljudi koji su živjeli blizu granice, s obje strane iste, imali su posebnu propusnicu koja im je dopuštala izlaz i ulaz u zemlju na prijelazima druge kategorije a koji nisu bili dostupni za sve one ostale koji su imali samo putovnicu, što je u praksi prvima omogućavalo izbjegavanje dugih redova na Škofijama (Rabuiese), Peseku (Pese) ili Fernetičima (Fernetti).

U 13. i zadnoj epizodi serije “Naše malo misto“, koja snimljena prema scenariju Miljenka Smoje i koju je RTV Zagreb emitirao 1970. i 1971. (a potom još mnogo puta, pogotovo ljeti) Roko i Anđa, dotur Luigi i njegova Bepina, nakon velikih priprema rokovim automobilom krenuli su na veliko putovanje preko granice u Trst gdje će Bepina kupiti vjenčanu haljinu.

Upravo kao i spomenuta epizoda ne samo uspješne već i antropološki duboke i vjerodostojne, i na trentuke satirične dramsko-humoristične serije, ali i kao dokumentarni film „Trieste. Yugoslavia“ („Trst. Jugoslavija) koji je redatelj Alessio Bozzer snimio 2017. (autor je i dokumentarca „Nuovo Cinema Buie“ iz 2022.), Pilatova pjesma dokument je jednog neponovljivog povijesnog trenutka kada je, unatoč Hladnom ratu i neprijateljskoj konfrontaciji zapadnih kapitalističkih zemalja NATO saveza i istočnoeuropskih komunističkih država Varšavskog pakta, između Jugoslavije i Italije postojao otvoreni granični režim koji je poticao razmjenu, međusobna upoznavanja i rušenje mentalnih i ideoloških barijera te koji je s vremenom stanovnike socijalističke zemlje kontaminirao i zaveo kvalitetom i širinom ponude materijalnih dobara kapitalističkog društva.

Bilo bi lijepo da je kvaliteta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda današnje istarske svakodnevice zadržala onu razinu zbog koje su ih, namjernim putovanjem u Jugoslaviju, kupovali i stanovnici bogatog Zapada.