VODNJANSKI UMIROVLJENICI O CIJENI ŽIVOTA: "S mirovinom je teško, s invalidskom skoro nemoguće izgurati mjesec. Ni apartmani ne pomažu"

Je li mirovina dovoljna za povezivanje kraja s krajem i što je najveći trošak s kojim se umirovljenici susreću pitali smo danas nekoliko Vodnjanaca koji su 'ekstremni sport' preživljavanja od mirovine, čini se, uveliko savladali.

Maria Burić, koju smo sreli na putu do lokalnog marketa, ima 86 godina. Mirovina koju prima nije, rekla nam je, izuzetno visoka, ali je ipak uspijeva 'rastegnuti' od početka do kraja mjeseca jer nema većih troškova.

- Imam malu penziju, ali uspijem izdržati mjesec. Najviše novca ode mi ipak na režije. Svaki dan, znate, moram platiti neku 'kovertu'. A hrana… evo sada baš sam krenula kupiti „petti di pollo“ (pileća prsa, op.n.), jer to baš volim. Inače dnevno kupujem kruh i to je to. Kupujem uglavnom bijeli, kaže nam Maria.

Od redovne mirovine teško, od invalidske jedva

A, da se svaka kuna prebire kada je u pitanju kruh, potvrđuje nam i Ramo Hazirović, nekadašnji Uljanikovac koji je u mirovini već 25 godina. Mirovine su, veli, ionako male da se pokriju osnovni troškovi, a s invalidskim primanjima, kakva imaju on i supruga, skoro je neizvedivo.

- Koji su najveći troškovi? Ah, hrana je najskuplja! Ja i žena smo oboje invalidi i oboje smo u mirovini. Ona je čak nepokretna, nastradala je u prometnoj nesreći. Ja sam svoju zaradio u bivšem Uljaniku i mogu reći da su nam mirovine brižne. Supruga prima 300 eura, a moja je nešto malo bolja. Režije moramo prve platiti pa onda šta ostane, kaže Ramo a, na upit za što uopće od tako malih iznosa ostane novca, odgovara da su u pitanju uglavnom najosnovnije namirnice.

- Evo, sada sam krenuo samo po mlijeko. Osim toga, mogu reći jedino da polu-bijeli kruh ljude spašava. Sve ovo što košta nekadašnjih 12-13 kuna, to je puno. Polu-bijeli košta 6,5 kuna, za 400 grama. Ne možeš ni s time puno, ali nemaš drugo.  Ako uzmeš bolje, onda je skuplje i tako… Osim toga, uzme se malo krumpira, malo luka, i 'ajde. Ali, ne može se, ne može mirovina potrajati cijeli mjesec, nema šanse, zaključuje Ramo.

Apartmani nose zaradu, ali i trošak

A, na putu 'po špežu' u Vodnjanu smo sreli još i Mirku Udovičić i njenog supruga Josipa Marovića, koji svoj mjesečni proračun popunjavaju iznajmljivanjem apartmanima, u kući koju je Mirka naslijedila od prvog supruga, no i s time, kaže nam Mirka, teško povezuju kraj s krajem. Apartmani donose zaradu, veli, ali i dodatne troškove pa joj se ne čini da s njima nije puno lakše.

- Ma, možete misliti kako živimo dobro. Jedva se spaja kraj s krajem. Najviše ode na režije. Imamo čak i hrane doma, živimo na selu, tu u Divšićima, ali režije nas ubijaju. Pogotovo recimo, ove za Internet i slično, to su ubitačne cifre.  Po 800 kuna po apartamnu, a moraš ga imati zbog turista. Plin je isto skup, a struja me čak iznenadila jer mi u apartmanima nije strašno skupa. Kuća u kojoj živimo ima malo veće račune. Gorivo je isto ubitačno, a moraš ići gore, dolje. Inače, što s tiče hrane, iako je poskupjela, ja bih se nekako i provukla, ali gledam ove koji puše cigarete koje su poskupjele -  tko ima taj porok, on se ubija. Ja, na sreću, ne pušim, ali puši moj sin i čini mi se da bismo svi mogli jesti za cijenu jedne kutije jer sam ja dobra domaćica i imam svojih namirnica, povrća iz vrta i ulja. Ali, teško je svakako kaže Mirka i objašnjava da joj se čini kako su se s vremenom pokvarili i međuljudski odnosi, zbog čega i teži standard lošije podnosimo.

- Ja  sam u Istru došla '75.-e godine s 30 dinara u džepu. Nisam imala stan. Završila sam gimnaziju, a nisam mogla na fakultet pa se nisam mogla lako ni zaposliti. Ali, sada sam eto stigla do mirovine, koja nije 'bogznašta', ali ide. Kažem, kad bi odnosi među ljudima bili bolji, lakše bi se i skupoća podnosila, zaključuje.

Za Internet i usluge telefonije već znamo da će tek dodatno poskupljivati, skoro svakodnevni rast cijene energenata odavno više nije novost, ali nažalost, prebrojavanje kuna kod kupovine kruha najteži je podatak u razgovoru o životnim troškovima i sasvim je izvjesno da polako više ne muči samo umirovljenike.