Biti obrtnik nije lako. Opstati u svom poslu čak 30 godina još je teže.
Zna to dobro frizerka Lorella Kaić čiji će salon 'Carina' u srijedu proslaviti 30-ti rođendan. Tijekom tri desetljeća uspješnog poslovanja salon je, veli nam, prošao brojne uspone i padove, no sve se lakše prebrodi kada radite posao koji volite.
Salon se nalazi u ulici Veruda, na putu prema Verudeli, i odmah na početku vlasnici s nelagodom priznajem da sam, kada sam bila mala i prolazila ovuda s roditeljima na more, mislila da se ovdje nalazi - carina.
Nije carina već - draga
Lorella se smije i objašnjava da ime salona dolazi od talijanske riječi "carina" odnosno "draga, lijepa", a salon je nazvala po talijanskoj marki namještaja kojom ga je opremila.
Ispred salona na Verudi
Priča kako je strukovnu školu za frizera završila 1986. godine, a onda se zaposlila kod Rosaline Peteh, vrhunske frizerke koja je svoj salon 'Rozi' imala kod kazališta.
- Tamo sam radila šest, sedam godina, došla sam direktno iz škole kao naučnica i ostala. Zahvalna sam Rozi što me nesebično naučila svim tajnama zanata. U frizerstvo sam se naprosto zaljubila pa sam se, uz veliku potporu oca, ohrabrila otvoriti vlastiti salon u obiteljskoj kući.
Salon je otvoren 12. srpnja 1993. godine. Nažalost, tata nije doživio njegovo otvaranje, no znam da ga je sanjao kao i ja i to mi je davalo snagu da uspijem u ovom poslu, priča nam sugovornica.
Počeci salona
Priznaje da počeci nisu bili laki, bilo je to ratno vrijeme, mušterija je bilo malo, a veliki je problem bila nabavka materijala. Prisjeća se da su tih godina uspijevali doći do samo jedne slovenke marke boja za farbanje kose.
Danas ih na tržištu ima toliko da ih je teško i izabrati, veli nam, dodajući da se u posljednje vrijeme fokusira na rad s prirodnim bojama i biljnim kiselinama.
- Dio klijenata došao je iz grada na Verudu sa mnom, druge sam polako stjecala. Puno se truda treba uložiti u to da biste zadržali klijenta. Žene moraju steći povjerenje u vas, ovdje im mora biti ugodno. Mi smo tu ne samo kako bi ih ošišale ili im napravile frizuru već i da s nekim popričaju, olakšaju dušu. Frizeri su ti koji jako dobro znaju slušati, oni moraju biti ne samo zanatski dobri već imati i završenu "malu školu iz psihologije", odaje nam Lorella.
Žene moraju steći povjerenje u vas, ovdje im mora biti ugodno. Mi smo tu ne samo kako bi ih ošišale ili im napravile frizuru već i da s nekim popričaju, olakšaju dušu
Lorella Kaić
Kolegice i prijateljice
Napominje da dobra frizerka, osim što mora dobro šišati, mora znati i dobro slušati, biti strpljiva i ugodna. Jer, ni najbolja frizura ne može pomoći ako se klijent u frizerskoj stolici ne osjeća ugodno.
Do 2000-te Lorella je u salonu radila sama, a onda upoznala Renatu Hećimović koja je bila naučnica kod Rozi u salonu.
Kada su se upoznale odmah su, veli, kliknule i postale ne samo kolegice već i prijateljice.
Lorella i Renata
- Renata je sa mnom već 24 godine, ona je moja desna ruka. Prošle smo zajedno ugodne i manje ugodne trenutke, ali znam da se uvijek na nju mogu osloniti, veli Lorella, dodajući da je to jako važno u privatnom sektoru, a posebno u obrtništvu, gdje si ne možete dozvoliti ni bolovanja ni godišnji. Uvijek ste na poslu fizički ili barem mislima jer kako veli - ovisiš o samom sebi.
U više od 20 godina zajedničkog rada dvije su kolegice postale prijateljice i, kako vele - nerazdvojne. Čak jedna drugu i friziraju.
- Nego kako drugačije, imamo uvijek i slične frizure, smije se Renata koja po struci zapravo nije frizerka.
Odaje nam da je, na nagovor roditelja, budući da je bila odlična učenica, upisala gimnaziju, no srce ju je uvijek vuklo prema ovoj struci pa se, nakon završenje srednje škole, prekvalificirala.
Zajedno više od dva desetljeća
- Kod kuće je bilo "sestra ti studira pa ćeš i ti". Možda bi mi poslovni put bio i lakši, tko zna, jer frizerski posao nije lak, uzima i fizički danak, no ja sam sretna s ovim što radim i to je najvažnije, veli nam Renata.
Jedan od većih padova, kao uostalom i svima, bio je upravo razdoblje korone kada su se saloni zatvarali i Lorella i Renata zahvaljuju se svim svojim klijentima što su im i tada ostali vjerni i svi se vratili kada je epidemija posustala.
Umjesto turista - penzići
A klijenata imaju, pričaju nam, od 0 do 100 godina. Mnogi su s njima odrasli, mnoge su ispratili u škole, na fakultete, oženili tijekom vremena i onda su u salon dolazili sa svojom djecom, a danas i unucima.
- Kada nekoga frizirate 30 godina veliki vam broj klijenta uđe pod kožu. Znam neke čak i sanjati, veselim kada znam tko mi sutra dolazi na frizuru, zbližite se jednostavo s ljudima jer to je takav posao. Kako bi rekla jedna naša klijentica iz salona izađe "obnovljena izvana, ali i iznutra", kazuje Renata.
U svojoj karijeri dugoj tri desetljeća ove frizerke imaju pregršt anegdota, no o mnogima ne smiju pričati jer "ono što je rečeno u salonu, u salonu i ostaje". Ipak odaju nam sitnice koje ih vesele; poput dečka koji je nedavno napunio 18 godina i dolazi im i dalje na šišanje, a mama ga je prvi puta dovela da ga potšišaju dok je bio tek beba od sedam mjeseci.
- Prije desetak godina imali smo dosta stranih klijenata, turista. Osim povoljnije cijene shvatili smo da mi i radimo bolje jer su nam primjerice Nijemice znale doći sa potpuno spaljenom kosom, koju smo morali spašavati, prisjeća se Lorella te s ponosom dodaje da, umjesto turista, danas šiša brojne muške penzionere za koje ima i posebne, povlaštene cijene.
U razgovoru o tome kako su se tijekom godina mijenjale frizure i želje klijenata Lorella navodi da su se nekada puno više radile svečane, komplicirane frizure dok danas djevojke žele ležerne, opuštene i jednostavne frizure pa čak i za formalna događanja poput vjenčanja.
Na kraju, na pitanje hoće li salon jednog dana preuzeti njezina kćer Lorella veli kako se ona "bacila u marketinške vode".
- Dok mogu stajati na nogama ja ću raditi, ma koja penzija, smije se naša sugovornica dodajući da bi sigurno bila bogatija da je salon pretvorila u studio apartman i bavila se turizmom.
No, nije sve u novcu, zar ne? Nešto je i u ljubavi prema poslu koja čovjeka ispunjava.