Pita me poznanik: „Koji je smisao spašavanja 120 kvadratnih metara suhozida kada znam da će preko tog
zida kojeg sam naslijedio od pradjeda niknuti tri vile s bazenom?“
Bivše poljoprivredno zemljište pretvoreno je u građevinsko, Istrijan- posrednik je kupio tih 2500 kvadratnih metara i sad je našao Investitora. Nestankom poljoprivrednog zemljišta nestao je i smisao suhozida. Gospodin mi kaže da će ga sam srušiti i s tim činom prekinut će odnos sa pretcima, a kamen zbrinuti negdje u vrtu.
Čitam da Irci štuju suhozide, asfaltiraju poljske puteve, ali suhozide ne diraju.
Irski DNK metabolizirao je veću bijedu i neimaštinu od istarske, a ipak, oni drže do nijemih svjedoka vlastite škrte povijesti. Moramo se nužno suočiti s različitim nivoima kulturne i civilizacijske svijesti: mi stojimo dosta nisko iako, u zadnje vrijeme, kritična masa žitelja poluotoka kojima je stalo do okoliša raste i osnažuje se iz dana u dan.
Mnogima je puna bareta zagađivača prostora koji su rođeni i odgajani u nekom posebnom istarsko- divljem duhu. Pitat ćete se koje je selo mog sugovornika? Odgovorit ću da je to tvoje, vaše, naše istarsko selo. Svaka mikropriča može dočarati opće stanje duha na poluotoku.
Da ne bih nekome naškodio uzeo sam sebe za primjer, odnosno uzeo sam za primjer malo selo u kojemu živim.
Pored obiteljske kuće stoji već više od 150 godina suhozid. Između suhozida i zida moje kuće prolazi asfaltna cesta, promet nije nekog jačeg intenziteta. Dao sam se snimiti pored suhozida jer, ako će jednog dana niknuti zid od cementa ja ću po kratkom postupku odletjeti iz istarske u neku sjeverno-američku provincijalnu zbilju gdje je sve moguće jer, kao što je poznato, Amerima nedostaje povijesna sedimentacija.
Ne bih htio zaboraviti na svoju.
Zašto ruše suhozide?
Vjerojatno jer su oni koji ih ruše uvjereni da su suhozidi bespotrebni i beznačajni detalj istarskog krajolika, naročito sad kad je nestalo stočarstvo i dobar dio poljoprivrede. Ili pak misle da treba preoblikovati odnosno promjeniti pejzaž i prilagoditi ga novim zahtjevima. Nisam pobornik nekakve talibanske misli o zaštiti tradicije po svaku cijenu. Pitam se da li je moguće graditi poštujući izvorni pejzaž, graditi novo uz uvažavanje identiteta humaniziranog prostora.
U knjizi Mediteranski brevijar Predrag Matvejević piše slijedeće: „More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali...“
More ili kopno stvar se ne mijenja, nismo rođeni jučer. Suhozid je otvorena knjiga, to je priča s temeljima, preko njega gledamo pejzaš očima onih koji su nas prethodili. Davno prije nego što se dogodila provala seoskog turizma u svim selima ljudi sa masovno rušili baladure. Zašto? Možda im je namjera bila udaljiti se od sela i približiti se gradu, asfaltu i cementu.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u susjednoj pokrajini Furlaniji zabilježen je iznenadni povratak
palente koja je ušla u menijima svih boljih restorana. Osnovana je i udruga koja je promicala palentu, s
amblematičnim nazivom „La confraternita della polenta“ (bratovština palente).
Tadašnji predsjednik bratovštine mi je objasnio da je palenta bila za sve Furlance pojam siromaštva, bijede i dodao: „Bilo je nužno metabolizirati glad da bi se vratili svom biću. Trebalo je vremena i sazrijevanja svjesti o elementima našeg identiteta.“
Bratovština je osmislila zanimljivu i autoironičnu promidžbenu poruku:„Bolje je palenta bez ništa, nego ništa bez palente“.
Tako, trebat će vremena da se vratimo suhozidima, pod uvjetom da se to vrijeme dogodi što prije jer
meni se čini da je identitet poluotoka ozbiljno uzdrman. Gianni je snimio i par detalja ugrađenih kamenih
elemenata koji su finom obradom spašeni i ulijevaju nadu.
U njegovoj arhivi pronašao sam i amblematični snimak novih istarskih arhitektonskih oblika i proporcija; suživot je nemoguć.
Prije par godina u nekim predjelima Žminjštine, odlukom onih koji upravljaju prostorom, srušili su suhozide, zdrobili kamen i s tucanikom stvorili široke bijele puteve na kojima već sad rastu mladice duba.
Bez obzira na konstataciju da je rušenje suhozida primjer kulturocida, valja se zadržati na funkcionalnu vrijednost samog zdanja: zadržava škrtu zemlju, brana je eroziji, a uz to, ako je očišćeno i održavano postaje korisni bedem protiv širenja požara. Autori kulturocida su uvjereni da je bijela cesta bolja brana od požara...
