Možda je sinoćnje premantursko predavanje nagrađivanog arhitekta Emila Jurcana o vratima Augustovog hrama najbolje započeti s kraja.
Nakon više stoljeća zamišljanja i tri neuspješna pokušaja, vrata od smreke konačno su 1953./54. postavljena na Augustov hram i tu su do danas, dok otvorenim pitanjem ostaje sudbina prvotno izrađenih vrata od hrastovine koja je završila u Trstu.
- Često smo slušali i čitali o velikim narativima kroz koje je Pula prošla u to doba; i fašizam, i komunizam i fašizam i egzodus i promjene granica, i zona A i zona B, i 'Trst je naš', i nije naš. Ovo mi se činilo malom pričom o velikim vratima, pogotovo zbog svih apela i arhivskih dokumenata iz kojih je vidljivo da su konzervatori, arhitekti, arheolozi, sa svih strana, bez obzira na ideologiju, identitet i na svoja uvjerenja, željeli zajednički surađivati i uspostaviti cjelovitost hrama. I ta želja seže od slavnog arhitekta renesanse Andree Palladia u 16. stoljeću do burnog razdoblja od 1945. do 1953. godine. Iz tog razloga ova je priča meni jako zanimljiva i puno govori o tome da je ograničavajuće sagledavati spomenike isključivo u nacionalnom kulturnom okviru. To ne govori o univerzalnosti koji oni kriju i koja, kao što se vidi iz ove priče, ima sposobnost nadjačati te nacionalne okvire, kazao je Jurcan, koji upravo radi na doktoratu s temom obnove pulskih spomenika antike kroz 19. i 20. stoljeće.
Augustov hram nakon savezničkog bombardiranja u ožujku 1945.
- Spomenici su bili i ostali odraz javnog. Zato su bili jako značajni svim sistemima, politikama, državama, imperijima koji su Pulom upravljali. Svaki se sistem htio prikazati kroz simboliku vječitog javnog, a Augustov hram definitivno je takav spomenik, dodao je Jurcan za predavanja u organizaciji agilne udruge Fenoliga, ukazujući kroz jednosatno izlaganje na mnoge stručne arhitektonske preinake na hramu.
Ruševine pulskog Augustovog hrama plijenile su zanimanje istraživača još od razdoblja renesanse. Tada u 16. stoljeću nastaje i jedna interpretacija mogućeg izvornog izgleda ulaznih vrata hrama koju je arhitekt Andrea Palladio (1508.-1580) objavio u svoje poznate "Četiri knjige o arhitekturi". Jurcan je citirao Palladiovu misao iz te knjige: "Ukrasi vrata se ne vide. Ipak, napravio sam ih onakvima kakve sam mislio da trebaju biti".
Za prosvjetiteljstva James Stuart (1713.-1788.) i Nicholas Revett (1721.-1804.) mjere hram i ne oslanjaju se na proporcije antičkog arhitekta Vitruvija. Njihovi precizni nacrti bit će od izuzetne koristi u 20. stoljeću prilikom restauracije Augustovog hrama.
Doba restitucije Franje I. - prvi pokušaj izrade Palladijevih vrata
U prvom pokušaju izrade Palladijevih vrata, primjenjujući nacrte Stuarta i Revetta, za doba restitucije Franja I. arhitekt Pietro Nobile vrši 1815. arheološka istraživanja, zalaže se da država otkupi Hram koji se tada koristi za žitnicu.
Tri godine kasnije dogovorio je s vlasnicima okolnih parcela i odgovornim osobama u gradu rušenje kapele sv. Marko i ogradnih zidova te probijanje nove ulice prema moru.
Toj se operaciji pristupilo 1826., te je hram izoliran kao povijesni spomenik. Tada je, nastavlja Jurcan, arheolog Giovanni Carrara 1828. postavio prvu pulsku zbirku povijesnih predmeta. Tada hram ima tek funkcionalna vrata, no daleko od antičkih 'savršenih' proporcija.
Uspinjanje fašizma na vlast – drugi pokušaj
Za uspinjanja fašizma na vlast, u drugom pokušaju izrade Palladijevih vrata, nakon što su talijanske trupe zauzele u studenom 1918., novinar i književnik Ugo Ojetti predložio je Ministarstvu javnog obrazovanja uklanjanje (koristeći izraz 'liberare', oslobađanje) naknadnih fragmenata koji ga opterećuju, kao i rušenje zgrada pred njim kako bi se, citat, "uživalo u području promatranja i poštovanja dostojnog njegove savršene ljepote i njegove slave koja je odjeknula 4. studenog kao svjetionik na talijanskom Jadranu.“
Ne gubeći vrijeme, admiral Cagni naložio je vojsci da za Uskrs 1919. godine krenu s rušenjem dviju zgrada na trgu, dok je treća kuća uklonjena godinu dana kasnije. Sve ove radnje odvijale su se u Puli pod vojnom upravom, budući da je Istra službeno pripojena talijanskoj monarhiji Rapalskim sporazumom tek 1920. godine.
Za razdoblja 'Biennio rosso' 1919.-1920., prvomajske demonstracije odnijele su život četvorice radnika, dva mjeseca kasnije zapaljen je hrvatski Narodni dom, u rujnu i Radnički dom, uništena je tiskara i zgrada uredništva časopisa Il Proletario.
Politička bitka za Pulu u sjeni urušenog Augustovog hrama
U takvim je okolnostima u ožujku 1921. godine započeo projekt restauracije Augustovog hrama. Riječ je bila zapravo o kompleksnoj radnji koja je obuhvaćala arheološko istraživanje, restauraciju Augustovog hrama te kasnije i izgradnju novog komunalnog objekta u njegovoj neposrednoj blizini zvanog 'Palazzina comunale' inaugurirane 1926. godine.
- Kroz taj projekt možemo pratiti nemirni period kada je Italija klackala između komunističke revolucije i fašističkog nasilja, sve do Mussolinijevog zauzimanja vlasti i stabiliziranja novog režima, nastavio je Jurcan.
Voditelj projekta restauracije Augustovog hrama bio je konzervator Guido Cirilli (1871.-1954.), arheologinja Bruna Tamaro (1894.- 1990.), arhitekt Alberto Riccoboni (1894.-1973.) i inženjer Guido Brass (1876.-1937.).
Prilikom istraživanja otkriveni su temelji objekta između Augustovog hrama i hrama blizanca koji se često naziva Dijaninim, dijelovi podija prema trgu na kojemu su bili postavljeni hramovi, te elementi centralnog stubišta kojim se sa Foruma pristupalo skoro metar višem podiju.
Na osnovu tih arheoloških saznanja, te potpomognut povijesnim crtežima Augustovog hrama, Cirilli i Riccoboni su izradili projekt njegove restauracije koji je obuhvaćao uklanjanje naknadnih elemenata stubišta, fasade cele i kontrafora na sjeverozapadnom uglu te njihova zamjena novima zamišljenim po uzoru na izvorne. Dovršen je već u prosincu 1921. godine, dok su radovi na stubištu, započeti u srpnju 1922. dovršeni u studenome iste godine, neposredno nakon Marša na Rim.
Savezničko bombardiranje - treći pokušaj izrade vrata
Jedna od savezničkih zračnih bombi namijenjena njemačkim pomorskim snagama stacioniranima u pulskoj luci izravno je 3. ožujka 1945. pogodila pronaos Augustova hrama. Samo je jedan stup ostao uspravan, a arhitektonski elementi bili su razbijeni i razbacani. Kapitel iznad kojeg je izgleda eksplodirala bomba bio je uništen, a s njim i različiti dijelovi prednjeg i desnog dijela friza. Stupovi i pilastri bili su okrnjeni, arhitravi napuknuti, vijenci i kapiteli osakaćeni.
- Nakon otezanja u jesen 1946. započela je rekonstrukcija hrama pod rukovodstvom konzervatora Fausta Franca i arhitekte Luigija Peteanija, u suradnji s arheologom Mariom Mirabellom Robertijem i arhitektom Ginom Pavanom. Unatoč nedostatku materijala i sredstava za rad, gladi, učestalim političkim demonstracijama u periodu kada se još odlučivalo kojoj državi će Pula pripasti, čestim štrajkovima radnika, izrazito hladnoj zimi početkom 1947. godine, upornost tršćanskog konzervatorskog odjela, kao i pulskog muzeja, da sprovedu ovo svoje posljednje djelo u Puli upravo na Hramu koji je obilježio i početak njihovog djelovanja, bilo je fascinantno, istaknuo je Jurcan.
Arhitekt Gino Pavan, koji se kao mladi suradnik priključio kasnije timu, detaljno opisuje iz prve ruke ovaj proces restauracije u svojim memoarima: "Alati na gradilištu za izvedbu anestiloze (rekonstrukcije građevine s originalnim dijelovima, op. a.). bili su slični onima koji su se koristili u vrijeme izgradnje građevine. Naime, u neposrednom poraću nismo imali ni cjevaste skele ni dizalice, a kamoli pokretne dizalice, nismo bili opremljeni ni električnim bušilicama ni reznim diskovima. Blokove su na trgu nasuprot pripremali radnici naviknuti na rad u kamenolomu, koristeći željezne klinove i maljeve".
U povijesnom obratu, Pariški mirovni ugovor između Italije i Jugoslavije utvrđeno je da će Pula pripasti Jugoslaviji potpisan je 10. veljače 1947. godine. Uslijedio je masovni val iseljavanja stanovništva prema Italiji, pa tako i pojedinih majstora s gradilišta Augustovog hrama.
U gradu koji se tako našao u stanju straha pred budućnošću, svjesni da Augustov hram neće više pripadati Italiji, arheolozi, konzervatori i arhitekti užurbano su provodili kraju svoju restauraciju.
Usred samih radova ovaj je spomenik preko noći radikalno izmijenio svoje značenje. Ovdje je predavač citirao Marka Špikića: "“Očekujući nesigurni ishod diplomacije s velikim nadama, Hram je zamišljen kao konzervatorska (čak i konzervativna) anticipacija optimistične budućnosti. Oživljeni 'monumento morto' trebao je imati jasan politički potencijal na mjestu antičkog i budućeg Foruma - ako bi se Pula i Istra podarili republikanskoj Italiji. Ali nisu bile. Stoga je rekonstruirani hram utemeljitelja Rimskog Carstva, cijenjen i slavljen u Mussolinijevoj Italiji, trebao postati kulturno svjedočanstvo talijanske kulture u zemlji slavenskih došljaka".
U travnju 1947. Mirabella Roberti u ime tršćanskog Konzervatorskog zavoda piše kolegi Aleksandru Percu, ravnatelju novoosnovanog riječkog konzervatorskog zavoda zaduženog i za Istru “prije svega da mu se dozvoli da svrši radove koje je započeo u Augustovom hramu u Puli, a koje neće moći dovršiti prije nego što Pulu preuzme naša uprava". No, nadležno Ministarstvo odgovorilo mu je da “do daljnjega ne može direktno saobraćati (...) već samo preko ovog Ministarstva”. Do te suradnje nije došlo.
Vrata hrama izrađena su po Pavanovim nacrtima u stolarskoj radnji u Gorizi i onda završile u Trstu, međutim njihov transport bio je otežan u tim uvjetima. Dana 15. rujna 1947. godine stupio je na snagu Pariški mirovni ugovor i Pula je službeno pripojena Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji.
Prvi poznati apel da se izrađena vrata Augustovog hrama dostave iz Trsta u Pulu bio je onaj književnika Ivana Dončevića koji je u ime hrvatskog Ministarstva prosvjete 29. 4. 1949. pitao tršćanski Konzervatorski odjel za informacije vezane uz vrata i mogućnosti njihova dopremanja i ugradnje. No talijanska strana zatražila je da se zahtjev proslijedi uobičajenim diplomatskim putem.
Tijekom radova na dovršetku popločenja ispred hrama 1951. godine ponovno se pokušalo doći do vrata. Aleksandar Perc koncem 1951. ponovno apelira republičkom Ministarstvu u Zagrebu da pokuša pribaviti ta vrata. “Napominjem da su vrata za ovaj hram već izrađena u Trstu i da sam u nekoliko navrata predlagao da se ta vrata otkupe, jer je kod nas vrlo teško naći i pogodan materijal i radnu snagu odnosno radionicu za izradu takovih vrata.”
Tršćanska kriza
Povijesna je ironija, nastavio je Jurcan, da se tijekom njihovih pokušaja politička situacija između dviju država zaoštrila do ruba izbijanja rata. U okviru hladnoratovskog zaoštravanja odnosa između kapitalističkih i komunističkih zemalja rasla je napetost na području nedefinirane granice između Italije i Jugoslavije, odnosno oko Slobodnog teritorija Trsta, gdje je i dalje bila smještena Anglo- američka vojna uprava.
Situacija je u ljeto 1953. godine eskalirala do ruba oružanog sukoba nizom vojnih i diplomatskih provokacija pa su u tom području grupirane talijanske, jugoslavenske te britanske i američke vojne jedinice. Napetost i psihoza rata, popraćena nizom demonstracija i mitinga kako u Jugoslaviji tako i u Italiji, trajala je sve do 1954. godine kada je postignuto rješenje i konačno je trasirana granica između dviju država.
- Tako su se drvena vrata Augustovog hrama, izrađena na način da odgovaraju onima objavljenim u Palladijevim "Quatro libri de architettura", našla u samom središtu hladnoratovskog žarišta, u tršćanskom skladištu oko kojega su se ubrzano grupirale razne vojske istoka i zapada, kazao je sinoć Jurcan.
Do 1952. već je bilo jasno da se do vrata neće uspjeti doći. Aleksandar Perc, ravnatelj riječko-istarskog Konzervatorskog zavoda piše 26. ožujka 1952.: "Treba računati i s time da se neće nabaviti drvena vrata za hram, koja su načinjena u Trstu i da će otvor vrata trebati zatvoriti također željeznom rešetkom".
Stoga se 1953. pristupilo izradi novih vrata, ovaj put od smreke jer hrastovina nije bila dostupna.
