(FOTO/VIDEO) MANUELA PERESSA "S kistom u ruci sam istinski sretna, naprosto uživam u procesu stvaranja slika"

"Kad slikam nisam ni gladna, ni žedna. Kao da uđem u neki svoj svijet. Nekad sam slikala povremeno, no sada to činim redovito. Ako ne slikam, stvaranje mi nedostaje, s kistom u ruci sam istinski sretna, uživam u procesu stvaranja slika, priča nam Manuela Peressa, samouka slikarica iz Pule koja je 2021. godine imala prvu samostalnu izložbu pod nazivom 'Boje vremena'.

Manuela, inače po struci odgojiteljica koja radi u vrtiću Rin Tin Tin, i projektantica interijera, aktivno je počela slikati u dvadesetima.

- Crtam i slikam od malena, uvijek sam imala interes za umjetničkim izražavanjem, no tek nakon što sam završila privatne tečajeve kod renomiranih pulskih umjetnika i svladala osnovne tehnike dobila sam temelje za ozbiljnije stvaranje, navodi skromno Manuela. U početku je crtala na papiru, sa slikarom Martinim Bizjakom krenula je slikati uljanim bojama, no onda je pronašla svoj idealni medij: platna i akril.

Sloboda akrila i velikih platna

- Akril mi daje slobodu da odradim sliku onako kako ona nastaje u mojoj glavi, navodi nam, dodajući da je prvo stvarala minijature i manje radove, a onda je nakon prve izložbe u kolovozu 2021. krenula sa stvaranjem velikih formata, 120x150, u kojima se u potpunosti našla.

Priznaje da je veliko bijelo platno pred njom na početku izgledalo pomalo zastrašujuće jer je bilo veliko skoro kao ona. No čim je krenula stvarati taj je strah "od praznog" uspješno prevladala.

- Strah me zapravo kočio i oko prvog samostalnog izlaganja, dugo sam na to čekala, stalno sam mislila da nisam spremna, pitala se kako će ljudi reagirati na moje radove. A onda, kada sam jednom napravila taj korak i probila led, bila sam ugodno iznenađena jako lijepim iskustvom.

Dobila sam veliku podršku svojih sugrađana, moje su slike pronašle nove domove na zidovima od Pule do Tajvana, no ono što me najviše taknulo je to da su moji radovi kod ljudi izazvali emocije. Bilo je jako zanimljivo kako je svatko u njima vidio neku svoju priču, slušati kako komentiraju što vide, a jedna je gospođa ispred slike čak i zaplakala.

Rekla mi je da joj je naprosto "tako došlo" kada je pročitala naslov slike i zagledala se u nju. To me iskreno dirnulo i shvatila sam; ako mogu prenijeti tu emociju, znači da ima smisla izlagati svoje radove, priča nam Manuela.

- Za ljude su to samo slike, no za mene je to puno više. To su zapravo moje emocije, to je kao da svoju dušu stavljam u izlog, izloženu pogledima, nastavlja iskreno. Zato, dodaje, svaka njezina slika ima i naziv koji je prati i koji je uvijek pomno odabran, i vezan je uz ono što u određenom trenutku želi slikama izraziti i prenijeti.

Na pitanje kako stvara, skicira li prvo, primišlja li o formi, veli da to ne čini, već stvara potpuno spontano.

- Moje su slike uvijek bile apstraktne, no u njima se dala naslutiti neka priroda, ambijenti. Od izložbe, i otkako sam krenula s većim formatima, počela sam se igrati s materijom, moje su slike više organske, trodimenzionalne. Zato koristim gips koji mi daje impute za formu, smjernice kako će slika na kraju izgledati. To, pojašnjava, Manuela, produžuje proces stvaranja slika, pa umjesto da ona nastaje u nekoliko sati, sada sliku stvara i po nekoliko tjedana.

Gips i dobra muzika

- Proces stvaranja s gipsom potpuno je drugačiji jer treba vremena za sušenje, ali sada ne bih mogla stvarati bez njega, kao što se ne bih mogla vratiti na mala platna, navodi naša sugovornica, napominjući da veliki formati nose u sebi "nekakvu jačinu".

A onda ipak dodaje: "No dobro, nikad se ne zna kamo će vas kreativan put odvesti".

- Nemam pripreme, slikanje me obuzme. Kako krene ruka, kako se miješaju boje tako mi se otvara put, put slici. Upravo me taj dio putovanja čini ispunjenom i sretnom, kazuje.

Razgovarajući o slikama, i kako su se one mijenjale kroz godine, Manuela pojašnjava da joj je u prijašnjim ciklusima jako dominirala plava i jarke boje; narančasta, ljubičasta... Sada radi na desetak velikih platna na kojima prevladavaju umjerenije, zemljane nijanse.

No stil je, primjećujemo, i dalje prepoznatljiv.

Sa sestrom blizankom vodi vrtićku grupu

Manuela je donedavno, doznajemo, stvarala i u keramici pa čak izrađivala nakit. Veli da joj se to jako svidjelo, no da je više individualac koji treba mir za kreaciju.

- Volim samoću kad stvaram. Kako nemam uvjeta i sama svoju peć za glinu preostalo mi je stvarati u grupi i to mi nije bilo idealno, veli nam da s keramikom nastavila baviti njezina sestra blizankinja Sara. I još jedna zanimljivost, vjerovali vi ili ne, dvije sestre rade zajedno u vrtiću i kako napominje - odlično se slažu jer su obje kreativke.

Manuela nam otkriva i da uvijek stvara uz glazbu.

Soundtrack za njezine slike su tako grupe poput Pink Floyda, Depeche Mode, The Cure ali i Portishead, Tool, Massive Attack pa sve do Fabrizia de Andrea i Bacha... Uz riječi kako ima širok dijapazon glazbe koju sluša, od klasike pa do rocka, ipak veli da folk muziku o kojoj se krajem tjedna toliko raspravljalo ne voli jer u njoj ne vidi ništa kreativno.

- Moja je velika želja poticati kreativnost, prenositi tu umjetničku crtu dalje, zato mi posao odgajateljice, koji mi pruža fleksibilnost i slobodu u radu, tako dobro odgovara.

Volim raditi s djecom, kod nas se u grupi uvijek crta, nešto stvara, oblikuje, priča s oduševljenjem.

Dodaje da u vrtiću rade i na logičkom razmišljanju i na fizičkom razvoju djece, no kako smatra da se upravo kroz slikanje djeca mogu najbolje izraziti.

Likovnost za razvoj i rast djeteta

- Crtanje je njima prirodno, urođeno. Dječji crtež odaje toliko toga o djetetu, samo se u njega treba dobro zagledati. Od djetetova karaktera, do njegovih afiniteta, strahova.... sve to dijete prenese na papir niti ne znajući. Na starijima je da ih pročitaju, a na nama odgajateljicama da im damo priliku da otpuste svoju maštu, da kod njih upalimo tu iskru kreativnosti, damo im smjernice i gledamo kako stvaraju. Jer djeca mogu stvoriti čuda, veli Manuela ponosna i na nedavni vrtićki projekt u kojem su djeca stvarala na temu Miroa.

Na upit smatra li da se dio te kreativnosti izgubi kada djeca iz vrtića krenu u školu, navodi da je likovni sada pao na jedan sat tjedno što je žalosno.

- Jedan dio toga na čemu se s djecom radi u vrtiću u školi se izgubi, kada govorimo o likovnom izražavanju. Sat vremena tjedno premalo je da bi se likovnost, koja je dio djetetova rasta i razvoja, mogla njegovati na način koji zaslužuje, smatra Peressa.

S prve samostalne izložbe

- Hoće li uskoro nova izložba, pitamo na kraju.

- Nikada ne slikam radi izložbe, već stvaram radi slika i slikanja. No uskoro završavam ovaj ciklus velikih platna i intencija mi je da ih, kad budem zadovoljna, predstavim i široj javnosti.

- Nema više straha i treme?

- Uvijek je prisutna bojazan kako će ljudi prihvatiti moje radove, ali prošla me izložba naučila da je upravo to taj svijet  koji mi je nedostajao. Volim taj ambijent; galeriju, slagati slike, biti dio izložbe, zaključuje Manuela.