INTERVJU Branko Sušac, osnivač Dr. Inata i PUF-a: "SVI MI PULEŽANI I OBOŽAVAMO I MRZIMO PULU"

U startu nam kaže da bi htio da na njegovom pogrebu svira Franci Blašković.

Gomile knjiga na policama po cijelom stanu u zgradi iza Pionirskog doma, na stolu recentna knjiga "Šutnje straha" zagrebačke Puljanke Jelene Marković koju će ova etnologinja promovirati na predstojećem jubilarnom 30. PUF-u, ispod je djelo Jaroslava Zemana "Pula izgubljeni zavičaj", a bočno "Mačkozbornik - od Bastet do Catwomen".

Uokolo nas, kao duh, čas se pojavi i pomazi, čas nestane bez traga mačka Sisi. Skriva se i meditira u ormarićima. S jedne strane mačka je simbol PUF-a, a s druge naš domaćin sve više vjeruje da je ona inkarnacija istoimene austrijske carice, zalažući se za povratak njena spomenika u Pulu. Kakogod, Sisi nikako ne voli da je se diže rukama.

Na zidovima prepoznatljiva apstrakcija Eda Murtića ('Za Murtićem sam dugo patio, veli nam naš sugovornik, jedino sam njegovu sliku kupio'), pa djela Šuteja, slikarice i akademkinje Nives Kavurić-Kurtović, slovenskog profesora Janeza Boljke, pa djela naših Šumonje,  Bizjaka, Marine Banić, Fulvija Juričića, Ivana Nina Obrovca ('nevjerojatno, veli Branko, kako se mijenja vanjsko svjetlo, posve se mijenja ta Ninova slika... što ću, slike su mi boljka").

Po stanu na desetine malih figura slonova.

- Jesi čuo onu da surla usmjerena prema vratima donosi sreću? Velika je to laž', smije se naš domaćin Branko Sušac,  pulski redatelj, kazališni pedagog, osnivač i voditelj Kazališta Dr. INAT, osnivač i umjetnički direktor Međunarodnog kazališnog festivala PUF i producent.

Čovjek je to koji je doslovno cijeli svoj život poklonio kazalištu i radu s mladima.

Prije Dr. Inata koji uskoro slavi 40 godina, a bez kojeg ne bi bilo PUF-a, Sušac je 70-ih bio jedan od osnivača autorske grupe “Pol pet” te glavni i odgovorni urednik lista “Trefilo”, kao i posljednji tajnik EOS-a (Eksperimentalne omladinske scene).

- I taj list 'Trefilo' su nam, kao i predstavu 'Hodanje pruge' Slobodana Šembera, zabranili. Bio je jedan mali člančić. 'Jedna starica stotinama godina maltretirana, na kraju bit će deflorirana'. Mislilo se na tunel Učku. E, to je proglašeno nacionalizmom. Neću navesti imena sekretarice, cenzorice lista, kao i jednog vrlo moćnog kulturnog pojedinca koji je zabranio predstavu 'Hodanje pruge', odnosno prvi pogurao 'komitetlije'. Svi su pokojni, kaže nam u uvodu.

Iz monografije o Dr. Inatu citiram mu iz 1975. godine otužno obrazloženje zabrane te predstave Komisije za ideološko političku izgradnju općinske konferencije SK Pule ("Šemberin tekst je politikantsko asociranje na kontinuitet naše revolucije i putove izgradnje samoupravnoga socijalizma. Šemberina drama umjesto rješenja i izlaza nudi bezizlaznost, negira dijalektiku i postojanje cilja, zagovara povratak, sve u svemu, počiva na nekakvoj egzistencijalističkoj filozofiji neprihvatljivoj i stranoj našem društvu").

Zašto je zaštitni znak PUF-a mačka?

Zato što nezavisni umjetnici moraju imati devet života kao mačka. Jer smo uvijek na vjetrometini. Preživjeti, ne preživjeti. Nitko se nije obogatio od teatra, ali neki vrhunski ansambli ipak solidno žive.

Kako si podnosio osporavanja institucionalne scene ili običnog puka da tamo nešto glumatate bez riječi?

Sve manje je tog osporavanja. Indoš  je ove godine nagradu Vladimir Nazor, najvišu državnu nagradu za umjetnost, što je meni jedan od pokazatelja da se te razlike smanjuju, da se cijeni teatar i da je mnogo, mnogo labavije.

Ili recimo Zlatko Burić Kićo, jedan od osnivača alternativne zagrebačke kazališne skupine Kugla glumište, uspijeva u Danskoj istaknutom ulogom u trilogiji Diler (1996.) da bi prije dvije godine glumio u "Trokutu tuge" (Zlatna palma 2022.) Rubena Östlunda. Što to govori? Približava li se srednja struja autentičnijem umjetničkom izrazu ?

Ja se tome nadam 40 godina, ali ima nekih pomaka. Ima jedan drugi primjer: prije 30 godina u Danskoj se sa psima moglo svugdje ulaziti, poštovali su životinje. A ovdje su tada šutirali pse. Promijenio se i kod nas odnos prema životinjama. Eto tako, polako, mic po mic, nešto se događa.

Tko je dao ime mački?

Kćer Nataše Govedić, Vita. Ona joj je dala ime Sisi. I počnu se stvari razvijati tako da me strašno uzbudi da je taj spomenik austrijskoj carici Sisi nestao iz Pule. Čeka nas prvog dana PUF-a u Galeriji Makina izložba "Vrati se Sisi!". Te dvije cure, Luna Vojnović i Vasja Šumonja su krasne, raduje me što sam to radio s njima, imaju strašnu energiju. Ja sam stari konj, a one imaju 18-19 godina. Njihova je generacija za k.... Dale su mi životnu injekciju. Neće se taj spomenik vratiti zbog te izložbe, ali bilo bi red da bude tamo (u parku ispod Arene, op. a.). Ono što sam čitao i gledao, ispada da je na neki način carica Sisi bila jedna od prvih feministkinja, a drugo, taj je spomenik bio u Puli, pripada nama. U Trstu ima ispred željezničkog kolodvora spomenik carici Sisi.

Zašto si od starta posumnjao u moć riječi? Tko je tebe utemeljitelja Inata i PUF-a usmjerio u fizički neverbalni teatar?

Prvo je krenuo jedan val neverbalnog teatra. Pina Baush, vrhunska koreografkinja koja je promijenila svjetonazor u teatru... Kićo je tada krenuo.

Mladi Branko Sušac

Antonin Artaud?

On je jedan od korijena našeg poimanja teatra, i to me uvijek prati.  A s druge strane me odbijala ta televizija, ti govori koji ništa ne kažu.

Misliš na tadašnje doba?

Ma i danas. Slušaj Plenkovića što ti kaže? Da je genije i da je sve OK.

Da, mrtav jezik.

Mrtav jezik. Da živimo savršeno, što nema veze sa stvarnošću. Izađi van i gledaj ljude.

Može li se jezikom uopće izraziti ovo što živimo?

Nešto može, nešto ne može.

Artaud  je smatrao da je kazalište  "najdublja realnost" i potpuna sloboda do koje stiže nesputanom pa i neljudskom tjelesnošću.

Ja sam radio Camijevu "Kaligulu". To je bila govorna predstava koja je  trajala dva sata.

Kada se igrala?

To je bio početak početaka. Pa "Snjeguljac i sedam patuljčica". To je bila jedna za.ebancija koja je isto imala tekst. Svako toliko pojavljuju se tekstovi u našim predstavama.

I PUF je dominantno neverbalan. Što je tebi kao gledatelju najveći užitak u neverbalnom kazalištu. Nije to samo tijelo?

Ponekad se pokretom može reći više od riječi. Drugo, inozemnim vrhunskim predstavama olakšana je komunikacija; kada dođe  španjolska, kolumbijska ili francuska predstava neverbalnog teatra, tu nema jezičnih barijera između izvođača i  publike.

I glazba je jako važna?

Muving, pokret, muving, pokret, glazba. Glazba je strašno važna. Glazba je, ustvari, na neki način, ono što je riječ u verbalnom  teatru.  Tu je i mimika, pantomima... Puno je tu stvari.

Jednom je netko Kafkinom prijatelju, u odsustvu Kafke, prigovorio da je Kafka mračan, a ovaj mu je odgovorio da nije mračan, nego  dubok. Netko bi od laika mogao reći da su i vaše predstave dosta mračne?

.ebi ga, Zoki, u takvim vremenima živimo. U  "Probi orkestra" onaj dirigent maltretira sve, i svi su mislili da se rugamo Tuđmanu, što je u principu tako i bilo. Međutim, mene su u jednoj kavani neki Hercegovci, koji nisu gledali  predstavu već su čuli da se zajebavam, htjeli zgaziti. Naprimjer.

Tu u Puli?

Da, u Puli.

Prošle ste godine na PUF-u zalijevali panjeve na Giardinima.

Ove godine se to nastavlja. Branko Gulin i Majo Sinožić rade indijanske toteme koje će staviti taman na te panjeve. Nije kriv za sječu samo Zoričić jer to traje deset i više godina. Ljudi mi pričaju kako i u  Kini liječe drveće. Kao što za bubrege visi kesica,  tako to stavljaju na drveće i ono se liječi. Ovi nisu .ebali to drveće ništa. I onda je najlakše bilo panjeve ostaviti.

Umjetnički si direktor PUF-a koji si prije godina osnovao zajedno s voditeljima triju izvaninstitucionalnih hrvatskih kazališta - Davorom Mojašom iz dubrovačkoga Lera, Nebojšom Borojevićem iz sisačke Daske i Romanom Bogdanom iz čakovečkoga Pinkleca. Zašto ste osnovali PUF?

Bili smo tako nezadovoljni teatrom. Bila je to jedna žabokrečina. Budući da smo stvarno bili kvalitetni, amateri su tražili da se više  ne pojavljujemo kao amateri, a profesionalci  nas nisu htjeli jer smo bili bolji od njih. O tome je pisao Dalibor Foretić, ima jedna njegova divna rečenica koja se odnosi na sve nas: "Vi Istrijani biste mogli izvoziti, a ne uvoziti kulturu". Toliko smo bili moćni, ne samo  Dr. Inat. Te 1995. godine osnovao se Sajam knjige i PUF. Tada je bilo boljih bendova nego danas. Puno književnika. Pa ta naša autorska grupa Pol pet, u foajeu kazališta svaku večer bi se netko popeo na ljestve i čitao svoje stihove.

Kultura i umjetnost čine se političnijom od politike, odnosno  od same stranačke samodostatne političke (pa i prateće) medijske scene. S jačim utjecajem.

Meni je na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu ekonomiju i pravo predavao čuveni dr. Borivoje Jović (ne onaj političar) i htio je raditi analizu 'kultura u turizmu'. Ne znam zašto je to propalo, bio je sjajan tip, a 1956. godine taj isti profesor bio je glumac  u Istarskom narodnom kazalištu.

Rođen si 1948. u Zagrebu, a  završio akademiju u Beogradu.

Ja sam ti bio apsolvent deset godina i kad sam čak i ja kužio da će biti rata, uhvatio sam zadnji avion iz Pule za Beograd i otišao diplomirati. I diplomirao sam.  Bio je to zadnji avion. Vraćao sam se uokolo, a diploma koju sam ja u ono vrijeme sakrio stigla je preko Mađarske, Austrije. Bila je na ćirilici, bila su to suluda vremena. Do dan danas je nisam našao, ali mi je akademija poslala fotokopiju diplome.

Šta ti je dala akademija?

Upoznao sam sjajne ljude i imao sjajne profesore, poput primjerice  Alojza Ujeza koji je bio šef katedre za produkciju. On  je dosta analizirao austrougarske teatre, od Beča do Pule. Moj je diplomski  rad 'Obnova i rad Istarskog narodnog kazališta'.

A od svojih vršnjaka, studenata?

U dobrom kontaktu  sam ostao s glumcem Buletom Goncićem, s čuvenim dramaturgom Brankom Dimitrijevićem. A dogodila mi se jedna divna stvar, ti nisi sentimentalan...

Ja Makedonac, a ti tako.

U Beogradu sam se družio s jednim tipom, Dragan Kopunović, on je studirao matematiku  i svirao je u grupi Skadarlija, tako da je dobro živio kao student. Stalno smo bili zajedno. Godinu dana prije početka rata kaže Dragan: "Ovdje će biti kijamet, idem ja". Nestane. Nakon 30 godina, prije par mjeseci, našao je moj broj i javio se. Iz Kanade, gdje ima firmu, s podružnicama na Floridi i u Abu Dhabiju, odlično mu ide. Nevoljko je reagirao kad sam ga pitao kad će doći u ove krajeve (smijeh)... Neka su prijateljstva  nevjerojatna.

Spominješ svoje nekadašnje obožavanje vlastitog grada, što bi ukazivalo na sadašnje suprotne osjećaje, iako sumnjam da je tome sasvim tako. Kako si trpio osporavanja lokalnih ljudi kroz sva ova desetljeća?

A kako? Čovjek se navikne. Sjećaš li se ti Zoki filma "Lisice" Krste Papića?

Kako da ne.

Ima jedna scena kad se Ivica Vidović igra s vranom. On je luđak u selu, a ustvari je pametniji od svih ostalih.  Pa i ja se osjećam kao luđak, samo nemam vrane. To je taj problem.

Imaš Sisi.

Da.

Zašto je tome tako? Zašto Pula nije sasvim prihvatila ni Inat ni PUF, osim ljubitelja umjetnosti? Je li neverbalno kazalište 'preradikalno' za mainstream?

Što to znači mainstream? Nemam pojma. Nekima smo konkurencija,  neki ne vole takvu vrstu teatra, neki ne vole mene. Ali ima i ove suprotne strane, ima ljudi koji to cijene.

Pula je mala sredina?

Pula je p.č.in dim! Pazi onu stravu od rolo parkinga.

Zašto tamo ne bi bilo vaše predstave? To bi bilo spektakularno.

Nismo imali ništa pogodno. Ali znaš  da su Inat i PUF otkrivali neke prostore, kao što je kamenolom u Vinkuranu. Tamo se održao  prvi PUF, došli su nam  vatrogasci i tamo za prvi  Anno Domini ispunili prostor pjenom. Prvi sam igrao u Zerostrasseu, predstavu "Hodanje prugom", kad je prostor bio totalno nesređen.

Tu si predstavu režirao zajedno s Budimirom Žižovićem?

Da... Pa dvorište Arena Trikotaže. Ljudi nisu imali pojma da postoji to dvorište. Nisam ja zaslužan što se ono izgradilo, ali valjda sam i ja malo ponukao ove biznismene da razmisle o tom prostoru i koliko kužim tamo je sad živahno.

Doduše, strogo je ugostiteljski, ali dobro.

Pa onda na kraju bulevara dvije zgrade koje su sada muzejska skladišta, u sklopu Uljanika, tu je pozornica, fenomenalan prostor. Tako da je meni bila neka moja misija da Puležanima otkrivaš neke dijelove grada. Postoje još dvije-tri lokacije u kojima bih strašno volio igrati, ali nije bilo prilike.

Nećeš nam otkriti lokacije?

Ne, jer ima p.zdi koje bi to možda otele.

Kako je vaša verbalna predstava 'Kaligula' prošla?

Igrali su Berislav Mudrovčić, Edo Orel, ovi  stariji. Bero je bio fantastičan. Znaš tko je igrao kraljicu? Jasna Babić, novinarka. Pokojna. Usput nisam znao, tek su mi prije par dana rekli da je umro Sven Dukić.

Znao si ga?

Kako ga ne bih znao. Ma mi smo mali grad, mi se svi znamo... Sada se ne znamo. Teško sretneš Puležana danas u gradu, a ja znam sve generacije. Nema Puležana u centru grada, neki bitni kafići u kojima  su se skupljali novinari, umjetnici, muzičari...: nema toga. Mi smo izgubljeni svijet. Pazi, nekad je bila Foška, Fiorin...

'Dva ferala'.

Pa 'Dva ferala'. Ti si točno znao di ćeš koga naći. I ovo je bilo interesantno: pulski kriminalci, tabadžije, strašno su poštovali umjetnike; nisu oni dolazili na predstave, od Iže nadalje, ali oni su nas poštovali. I na daj bože da nas je netko dirao, odmah bi cijela bi kavana skočila.  Točno si znao koga ćeš naći u Fiorinu, pa tamo gdje je Branko Milošević sjedio, u onom prolazu prema OŠ Centar, gdje je bio "Pompej"... Znali smo gdje se tko muva. Nema više našeg prostora. Naš životni komunikacijski prostor je otišao u p. materinu. Ne postoji. A to je donio turizam i to su donijele razne vlasti u gradu. Kao da namjerno uništavaju te naše đireve.

Taj pak turizam s rentijerskim izdašnim novcem amortizira ikakvu pobunu?

Znaš koga sam mogao naći u Fiorinu? Francija pa Radojicu.

Franci je na tržnici na Verudi. Sada 'igraju' samo ta tržnica, kod Šabana i kod Rame, to je sad sveti trokut.

Franciju bi trebalo podignuti spomenik naprimjer u Barceloni. Jer, tamo je početak pobuna protiv turizma, a Franci je prije 40 godina osnovao Ligu za boj protiv turizma... Što se događa s Pulom?

Pula te, kao i mene, muči kao neki naš svemir. Čini mi se kao da je sva tvoja umjetnost nastala zbog Pule.

Inat i PUF su produkt Pule u boljim vremenima.

Ali i politički okrutnijim?

Da, no danas je podlije.

Mislim na ono za skidanje s repertoara 'Hodanje prugom'  Slobodana Šembere.

Mene je spasilo da mi je očuh bio visoko vojno lice.

Šta je tebi Pula? Ljubavnica, supruga, majka, maćeha?

Sve. Svi mi Puležani i obožavamo i mrzimo Pulu.

Pa i James Joyce, čije se kritike o Puli kao ‘pomorskom Sibiru’ prečesto auto-provincijski ističu, prezirao je i Irsku, a posebno rodni Dublin.

Pazi, Ivica Percan, nekadašnji pulski gradonačelnik koji je nedavno umro, istraživao je Joycea.

Percan gospodin?

Da, gospodin. On je u dva navrata bio predsjednik Inata. Da se vratim PUF-u: meni je drago da je PUF prešao granice raspoznavanja. Za PUF znaju od Južne Amerike, Izraela do Europe, najviše u Poljskoj, Francuskoj, Skandinaviji. . A uspio je jer taj festival ima svoju dušu. To je važno, jer mi pokušavamo davati dušu tim ljudima koji dolaze. S 'Inatom' smo, s druge strane, igrali u 30 zemalja - od Kostarike i Venezuele do Kanade do Afrike odnosno Egipta i Tunisa).

Ako je mačka njegov simbol jer predstavlja devet života  nezavisnog umjetnika, koliko  je života dosad  izgubio PUF?

Ako je 30 godišnjica, neki drugi-treći život mačke. Prošle godine sam s Enesom napravio 'Odu platani'. Čim bih se izvana ponovno vratio u Pulu, išao bih dodirnuti tu platanu na Kaštel jer imao sam osjećaj da ta platana može komunicirati. I  to sam pričao Enesu, a Puležani  ni ne znaju za tu platanu.

Zašto ti je ona važna?

Jer se mogu razgovarati s njom  jer ona ima ispod strašno  duge korijene, ispod cijele Pule.  Ona sve zna, ta platana  sve zna. I  Enes je napisao tu pjesmu o platani  i gore je, do nje,  čitao. Sada  je čita po Hrvatskoj.

Zašto nosiš šešir?

Zbog sinusa. Stvari su banalne.

Zašto se promijenio tradicionalni termin održavanja PUF-a s prvih pet dana srpnja na početak listopada?

Pokazalo se da Puljani nakon turističke sezone dolaze k sebi i da postaju svoji. U sezoni svi živi nastupaju na pulskim ulicama, od folklora do gladijatora. Ispalo je da je OK taj 10. mjesec. Prije svega, PUF je pulski festival. (To dok  sam obožavao svoj grad, hebi ga (smijeh)), a drugi mu je naziv 'Međunarodni kazališni festival'. Htio sam zadržati nešto što je izrazito pulsko. Jer, stvarno, meni je više stalo do pulske publike, iako su strani gosti dobrodošli. Čuj, znam neke Nizozemce  koji dolaze ovdje samo zbog PUF-a .

Oni će doći i sada u listopadu?

Da, da. Slušaj, to nisu trgovački programi, nego nešto što je visoka umjetnička razina i što Puli daje sasvim drugi imidž.

*** TKO JE BRANKO SUŠAC

Branko Sušac rođen je 1948. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Fakultetu za kazalište i film u Beogradu. Bio je jedan od osnivača autorske grupe “Pol pet” te glavni i odgovorni urednik lista “Trefilo”, kao i posljednji tajnik EOS-a (Eksperimentalne omladinske scene). Kao slobodni filmski radnik (nekoliko godina član Društva filmskih radnika Hrvatske) surađivao je kao organizator i producent s Grlićem, Zafranovićem, Puhovskim i Paskaljevićem te sudjelovao u radu na američko-jugoslavenskim koprodukcijama. Četiri je godine bio organizacijski tajnik MAFAF-a (Međuklupski i autorski filmski festival).

Bio je 15  godina jedan od organizatora Filmskog festivala u Puli. Članom je hrvatskog centra ITI-a, UNUSCO-a i IETM-a (Informal european theatre meeting).

U Puli živi od 1953. godine. Svoja prva kazališna iskustva stječe u tada vrlo aktivnoj i slobodoumnoj Eksperimentalnoj omladinskoj sceni (EOS).

Već u veljači 1975. uz suautorstvo Budimira Žižovića, režira predstavu Slobodana Šembere “Hodanje prugom”. Dvije godine kasnije režira predstavu “Za crnca čovjeka” s kojom nastupa na BRAMS-u u Beogradu i predstavlja Jugoslaviju u Češkoj. Godine 1978. redatelj je predstave “Homo Odiseja” i ponovno nastupa na BRAMS-u.

A kad je riječ o PUF-u, htijući pokazati da kazališta i kazališni festivali ne moraju nužno imati golemi i skupi “hladni pogon” koji će ih opsluživati, PUF je svojim izborom i koncepcijom dao do znanja da postojeći hrvatski kazališni festivalski prostor potpuno ignorira i zaboravlja čitav jedan segment aktualne kazališne ponude, i to upravo onaj segment koji Hrvatsku predstavlja na neusporedivo više inozemnih festivala nego bilo koji drugi segment hrvatskoga glumišta.