"ISTARSKI GRADOVI", DOKUMENTARNI FILM IZ 1966. Istra, uz poneku povijesnu netočnost, kao obećana zemlja slikara

„Lice današnje Istre ne sakriva ožiljke nekadašnjih rana, ni duboko usječene bore nekadašnjih patnji, ali možda baš zbog toga to napaćeno lice zrači jednom čudnom ljepotom.“ Upravo smo citirali jednu od mnogih efektnih rečenica iz 15-minutnog TV dokumentarnog filma „Istarski gradovi“ koji je za emisiju „Sunčani sat“ TV Beograda (nema veze s dugogodišnjom istoimenom emisijom Hrvatskog radija) snimljen 1966. ili, prema nekim drugim izvorima, 1969. Prizor terase s pulskih Zlatnih Stijena ne pomaže u određivanju točnog datuma, obzirom da je ona sagrađena 1962.

Scenariji potpisuju Milan Bulatović i Slobodan Perović, međutim redatelj i autor teksta je poznati hrvatski redatelj, scenarist i dramaturg Zvonimir Berković. Scenariji za film „Rondo“ 1966. nagrađen mu je na filmskom festivalu u Puli, njegov dokumentarni film „Moj stan“ iz 1962. dobio je nagradu u Cannesu, a 1958. Berković je bio koscenarist kultnog filma „H-8“ Nikole Tanhofera.

„Istarski gradovi“ je hibridni dokumentarni film, na pola puta između ozbiljnije turističke reportaže u prvom dijelu i povijesnog dokumentarca u drugom dijelu.

Dojam je taj da ovaj film ima dva osnovna cilja. Prvi je taj, s kojim se potpuno slažemo, da se pokaže kako turisti ne bi trebali upoznavati zemlju u kojoj gostuju samo gledanjem očitog, već bi trebali pokazati radoznalost prema jeziku i običaju domaćina ali, u slučaju Istre, želje za upoznavanjem unutrašnjosti poluotoka, gdje se kriju dragocjeni istarski gradovi po kojima je film dobio svoj naslov.

Drugi cilj filma bio je prikazivanje kako je Istra, pod tuđincem nikad cjelovita i uglavnom napaćena, napokon svoju povijesnu podvojenost i razapetost između obale i unutrašnjosti sanirala pripojenjem Jugoslaviji. Precizirajmo to da nema izravnih riječi o nacionalnosti ili nacionalizmu, već je riječ o administrativnoj cjelovitosti poluotoka pod jednom državom, što se rijetko, ali ipak događalo u istarskoj povijesti.

„Ovim komadom zemlje vladali su Rimljani, Bizant, Goti i Avari, franački kraljevi i gorički markgrofovi, hrvatski kraljevi i pazinska gospoda, akvilejski patrijarsi i mletački duždevi, Francuzi, Habsburzi, ali je svaki od njih obično držao u ruci samo dio Istre“, govori se u dokumentarnom filmu. Na stranu spomen o historiografiji manje poznatoj „pazinskoj gospodi“, ipak je rekonstrukcija povijesti pomalo šepava.

Autor točno kaže da su Istrani u primorju živjeli u drugačijim društvenim prilikama nego oni u unutrašnjosti gdje je se ugnijezdio tvrd i krut feudalizam, u pravu je kad primjećuje da „kroz Istru su vijugale granice najvećih svjetskih imperija“, međutim za Francuze i Habsburge ne može se reći da su držali u šaci samo dio Istre.

Upravo s Habsburzima, 1797., nakon pada Venecije, pa potom pod Napoleonom (1805.-1813.), Istra po prvi puta u svojoj povijesti (čak je u doba Rimljana granica bila na Raši, odnosno kod Plomina / Punta Pax tecum) upoznaje svoju upravnu cjelovitost koja će trajati za vrijeme Austrije i Austro-Ugarske (1813.-1918.), nespomenute Italije (1918.-1943) i, naravno, Jugoslavije.

No, premda počiva na djelomice netočnim povijesnim činjenicama, tvrdnja autora da „napokon reinkarniran u svojoj cjelovitosti, poluotok Istra svjedoči svojom prošlošću i svojom sadašnjicom da se nalazi na novom početku svoje egzistencije na horizontu povijest“, nedvojbeno je točna. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća Istra se doista nalazila na novom početku.

Obzirom na tadašnju ideologiju, ne čudi što autori, u demografskoj katastrofi uslijed kuge iz 17. stoljeća (Pula je sa 4000 stanovnika pala na 500, ali je u tom gradu najveća pošast bila malarija, a u Dvigradu – spomenut kao Dvograd - nekad moćnom gradu nije ostao nitko) pronalaze simboličku točku „iskonske nesreće Istre“. 

Zanemarujući na procvat Labina i Poreča u 16., Kopra i Pirana u 17., Rovinja i Izole u 18. i Pule (pod Austrijom) u 19. stoljeću, zaključuju da je „agonija Istre trajala sve do naših dana“. Valja reći da i bez takve, isforsirane pretpostavke, konstatacija da se „u ovim našim danima dogodilo čudo Istre“, odnosno da „u presudnom trenutku svoje povijesti, u borbi protiv fašizma, ona je smogla snage da ustane i da u našoj revoluciji počne jedan novi život“, ostala bi točna, legitimna, jaka i razlogom ponosa za sve one koji vole slobodu i koji su odlučno stali na strani antifašizma.

Obzirom na događaje iz 1991., s današnje perspektive autorovo opažanje da „tokom čitave povijesti Istra je zapravo bila kartaški stol na kojem su vladari dobivali i gubili šume i dvorce, gradove i crkve i svaki put kad bi se već činilo da je napravljena definitivna podjela Istre, velike bi sile opet izmiješale karte i igra bi počela iznova“ dobiva novu, tada ne priželjkivanu i nezamislivu potvrdu.

Film počinje opisom Istre za koju autori kažu da je komad zemlje na jugozapadu zemlje, „a more ga okružuje, more ga hrani, more ga spaja sa svijetom, mora ga brani od svijeta“.

Posluživši se sa zanimljivijom animacijom iz crtanih filmova, tipičnom za šezdesete i početak sedamdesetih godina, a pritom pokazavši kreativnu hrabrost koja je nestala u pragmatičnom pristupom golim činjenicama kod većina današnjih reportaža, autori kažu da Istra kao da je svoj „oblik dobila od skamenjenih morskih valova“ (pritom misle na topografiju), a u spomenutoj animaciji ti se valovi pretvaraju u brežuljke na kojima leže istarski akropolski gradići.

Motovun, Buzet, Buje („kao da je prototip svim gradovima Istre“), Pazin nad strašnim ponorom. Dakle, i središnja Istra ima gradove, ne samo zapadna obala.

„U Istri, s mnoštvom malih gradova sagrađenih na brežuljcima, sve je tako tiho, sabrano i mirno“, kaže se u dokumentarnom filmu.

Dok se prikazuju kadrovi Motovuna, govori se kako je svaki od ovih gradića „središte vlastitog komada zemlje, svaki je tvrđava i osmatračnica“, te da su to „gradovi stroge, ozbiljne ljepote koji liče na ruke podignute u nebo“, dok je u kadru motovunski zvonik, jedan od rijetkih u Istri s tornjem četvrtastog oblika, obzirom da je riječ starijoj obrambenoj kuli.

U doba kada je snimljen ovaj dokumentarni film, istarski turizam odnosio se samo na obalu, nije još postojala svijest o dragocjenostima središnje Istre, a tu su posebnost autori uočili. „Što mi znamo u Istri?“, pitali su se i dodali: „Tko je od nas, na primjer, vidio grad Svetvinčenat, ili tko je bar za njega čuo? U turističkim prospektima nećete ga naći“.

Zato pohvale autorima zbog uočavanja renesansnog sklada, plemenitosti i vrijednosti Savičente, no ipak treba uputiti manju kritiku načinu kojim su predstavljene freske „Ples mrtvaca“ u crkvici Svete Marije na Škrilinah u Bermu; tim je motivom, koji je bio vrlo raširen u umjetnosti tadašnje Europe, autor Vincent iz Kastva htio ukazati na jednakost svih (bogatih i sirotinje, vojnika i biskupa, itd.) u smrti, nije se rukovodio time da „zar nema više mrtvih nego živih?“, kako se govori u filmu.

I na kraju, nekoliko riječi o početku filma koji se otvara kadrovima Rovinja, koji autorima izgleda kao da je „sav kao jedna zgrada“. „Ima u Istri jedan grad koji su slikari otkrili, nastanili, posvojili“, kaže se, „a Istra je obećana zemlja slikara“.

U ovom turističkom dijelu filma, kojeg prati Easy Jazz glazba tada u modi, pored Rovinja javljaju se i Poreč, Bale (pripaziti da izgled pročelja palače Bembo prije nedavne obnove), Arena u Puli (uživajte u kadrovima amfiteatra prije „intervencija“ iz osamdesetih godina prošlog stoljeća).

Dojmljiv je prizor s granice u Škofijama, gdje redovi automobila (uglavnom fićeki, ali i „bube“, "trisatći" i Fiat 850) čekaju na ulazak u Jugoslaviju za vrijeme turističke sezone: „veliki pohod već počinje, granica je blizu“, kaže se u filmu.

Među boljim prizorima filma, koji je prepun izvanrednih kadrova, svakako su oni rovinjskih krovova koji jasno pokazuju zašto je Rovinj poznat i kao grad dimnjaka. Rovinjsku je skučenost diktirala činjenica da leži na poluotoku, stoga stare gradske kuće slijede, poput tornjeva, logiku razvoja u visinu pa tako dosežu i do četiri-pet katova.

U takvom rasporedu, prizemlje se obično koristilo kao skladište ili ostava, dok su na katovima bile kuhinja (ili kuhinje) i spavaće sobe. Budući da je u njima često živjelo i po nekoliko obitelji (svaka na jednom katu), na svakom se katu, nerijetko i u svakoj prostoriji koja se koristila kao soba ili kuhinja, zbog skučenosti prostora, grade brojni vanjski dimnjaci. To je razlog zbog čega se na rovinjskim krovovima pojavljuje nebrojeno mnogo dimnjaka raznih oblika.

Zadnji kadrovi filmova, dok slušamo kako se Istra nalazi na novom početku svoje egzistencije na horizontu povijesti, posvećeni su ribarskim brodicama koje izlaze u ribolov: ako se ne varamo, snimljeno je u Piranskom zaljevu. Ili, ako vam je draže, Savudrijskoj vali.