"ISTARSKI PUTI" Raritetan film o Istri prije 70 godina pravi je biser, a neki su kadrovi nadrealni

Asfalt se nazirao samo u tragovima, cestama su terete nosili magaraci, nije bilo Ipsilona ni tunela Učka, ali se zato u Uljaniku i rudniku u Raši radilo punom parom, dok se u središnjoj Istri naveliko vadio boksit. Ove su osnove konture Istre u dokumentarnom filmu o Poluotoku, koji je nastao prije 70 godina. Točnije, snimljen je 1952., a prikazan 1953. godine. Dostupan je na Youtube-u, no tehnička kvaliteta, nažalost nije baš najbolja.

Riječ je o filmu „Istarski puti“ Branka Belana, u proizvodnji Jadran Filma, koji se namjerno vezuje se uz istoimeni naslov putopisa zagrebačkog pisca Franje Horvata Kiša. „Tako se otputih u Istru, našem hrvatskom narodu u pohode“, riječi su kojima književnik započinje svoj putopis koji je, nakon njegovih putovanja u Istru 1912. i 1914., objavljen 1919. godine.

Nacionalni naboj iz Kiševog djela, u Belanovom je uratku očuvan u autorovoj opasci da se film odmotava istim putevima „po kojima je marširala naša armija, pozdravljena od oslobođene Istre“. No, etička tenzija ponajviše je ideološka: ribari i poljoprivrednici su „ribari zadrugari“ i „poljoprivrednici zadrugari“ a Opatija, „jednom odmaralište privilegiranih, danas je pristupačna radnom narodu“.

Buzet

No, činjenica da je rječnik, što je za ono vrijeme sasvim uobičajeno, izravan izraz ne samo političkog režima već i službene terminologije tadašnjeg sustava, ne umanjuje - naprotiv, možda čak i amplificira - dokumentarnu i povijesnu vrijednost filma.

Uvodni su kadrovi posvećeni pastirima u zoru, motovunskoj šumi „koja je inspirirala Nazora da napiše pripovijetku o dobrom divu Velom Joži, koji se u vrijeme dok narod nije bio sam sebi gospodarom uhvatio u koštac s tvrdim Motovunom da bi oslobodio svoju sabraću“, ali i Buzetu u kojem se voda još uzimala s Vele šterne na trgu, a ispred čijih ulaznih vrata, za izbore u vrijeme Austro-ugarske „naši su tri dana i tri noći čekali da bi glasali za svoje kandidate“.

U tom su uvodnom dijelu, malom spotu o uobičajenim jutarnjim aktivnostima i prizorima s Poluotoka, uvrštene i scene berbe u „Istri maslina i malvazije“, povratka ribara u Rovinjsku luku nakon noći ribarenja na pučini te lučkih radnika u Rijeci koji idu na posao.

Riječki gimnazijalci u Istri

Zapravo, glavni dio filma počinje i završava u Rijeci, tada bez nebodera na Rastočinama, iz koje u kasnu noć, nakon smjene straže Ratne mornarice, isplovljava prekooceanski brod „Zagreb“ koji na samom kraju dokumentarca prolazi pored najjužnijeg istarskog svjetionika Porera. U tom, glavnom dijelu uratka, autor prati putovanje autobusom riječkih gimnazijalaca u Istru u kojoj provode cijeli dan.

Upućuju se u Opatiju, a potom, prolazeći pored slikovite siluete Mošćenica, otkrivaju istarske gradiće na brežuljcima (vide se Motovun, Pićan, Buzet) u kojima se upoznaju s „grbovima tuđinskih vlastodržaca, ali i oznakama drevnih starosjedilaca poput glagolskih natpisa“. U crkvi Sv. Marije na Škrilinah u Bermu, pred gimnazijalcima su izuzetno vrijedne freske „Ples mrtvaca“; autor je ovdje osjetio potrebu vlastitog komentara, a iznimne zidne slike Vincenta iz Kastva opisao je kao „djelo koje svjedoči da smo u mnogim kulturnim manifestacijama bili dorasli ostalima“.

Crkva sv. Marije na Škrilinah u Bermu

Neizbježni proleterski moment osvjedočen je radnicima „koji tovare motovunsko drvo, izvrstan materijal za gradnju lađa“ i onima koji rade na „eksploataciji boksita, aluminijeve rudače, koja je tu i Istri izvrsne kvalitete a praktički je gotovo neiscrpiva“. Nažalost, najkvalitetnija sirovina koja se rabila u aluminijskoj industriji do danas je u Istri gotovo iscrpljena, a dodatna eksploatacija neisplativa.

Vađenje boksita

Prolazeći kroz Limski kanal (nije još bilo Vikinga) ekskurzija gimnazijalaca koji po stilu odijevanja izgledaju vrlo "odraslo", stiže u Pulu. Prvi je kadar za amfiteatar, zdanje u kojem su „nekada pogibali robovi za zabavu patricija, a danas se u njemu održavaju kulturne priredbe kao festivali, s kojih ne izostaje istarsko kolo balun”.

Pulski Forum s ruševinama nastalih zbog zračnih bombardiranja

Ipak, vjerojatno jedan od dragocjenijih dijelova filma posvećen je Uljaniku: „brodogradilište smo obnovili s kaotične mase smrvljenog željeza i betona, i od tada ga postepeno proširujemo… a osposobljuje se za sve veće pothvate“. Kadrovi su snimljeni dok se gradio brod iz klase „Vladimir Nazor“ (vjerojatno „Vuk Karadžić“, porinut 19.3.1953. ili „Ivan Cankar“ koji je porinut 20.5.1953.) i dan nakon porinuća „Njegoša“ (također iz klase „Nazor“),  a dok se na  suhom doku radilo na remontu trgovačkog broda „Žužemberk“. Za mnoge bi to mogli biti bolni prizori, obzirom na sadašnje tužno stanje Uljanika.

Rad na brodu u Uljaniku

Na povratku prema Rijeci, školska skupina staje u rudarskom gradiću Raši, „ponosu Istre - u njenoj je utrobi uvijek boja noći, a život dana“, u kojem je snimljena večernja smjena rudara. To jedan od rijetkih filmskih svjedočanstava rudara raših rudnika.

Rudari ugljenokopa u Raši

Pomalo izvan konteksta, ali zaista dojmljivo, u filmu se pojavljuje modernističko sjedište tvornice ribe Arrigoni (od 1959. – „Delamaris“)  u Izoli, a u čijem je sklopu upravo do 1953. djelovao i pogon za prerađivanje ribe i povrća u Umagu: 1960. dio proizvodnje (preradbu rajčica) preuzela je Mirna Novigrad, a dio (preradbu ribe) Mirna Rovinj. Tvornicu preradbe rajčice preuzela je 1969. Podravka iz Koprivnice koja je ove godine prekinula tu djelatnost.

Valja napomenuti da je autor dokumentarnog filma Branko Belan (Postira na Braču 1912.– Zagreb, 1986.), nakon što je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća snimao dokumentarne filmove o elektrifikaciji, ribarima Jadrana i tunolovcima, zbog svojih igranih filmova Koncert (1954.) a pogotovo “Pod sumnjom” (1957.), koji je cenzuriran, doživio neugodnosti i imao problema s tadašnjim jugoslavenskim sustavom.