JAKOVČIĆU, KAKO POBOGU MOŽEŠ PRODATI SELO? Možeš prodati kuće u tom selu, štale, pašnjake, ali selo nikako!

“Kako pobogu možeš prodati svoje selo?”. Ovo je reakcija, čista kao suza, jednog pratioca dnevnih istarskih dogodovština. Gospodin je reagirao na objavljeni članak o Ivanu Jakovčiću koji je izjavio da je “prodao selo Sveti Juraj”.

Da, kako možeš prodati selo, zajednicu, povijesnu datost? Možeš prodati kuće u tom selu, štale, vrtove, oranice, vinograde, maslinike, pašnjake, ali selo nikako. Selo je širi i dublji pojam od prodaje.

Pročitao sam i drugi, ne manje bitan komentar: “Ako si ti kupio i potom prodao, netko je to isto nekad napustio".

Selo sv. Juraj - Ivan Jakovčić kupio je sve što se dalo kupiti u tom selu i potom prodao nakon što je sve restaurirao - normalno, radi prodaje

Jakovčić nije kupio od pojedinaca već od općine koja je puka apstrakcija bez članova te općine. I da je kupio od članova te zajednice on ne može, ni u kom slučaju, prodati ono što mu ne pripada, a to je selo.

Jer, kako možeš prodati dušu? Očito se može, a da se nitko na to ne obazire. Jakovčić je potegnuo složenu problematiku. Pitam se da li poznaje povijest tog sela, jer ja ga ne poznajem.

Znam pouzdano da ga je netko sagradio, da je u njemu živio, da su se generacije u njemu obnavljale, onako, spontano i linearno, sve do onog trenutka kada se zadnja kuća ispraznila.

Gdje su ti ljudi? U kojim dijelovima istarske kolektivne memorije? Jedino što već 30 godina znam je da je Ivan Jakovčić kupio sve što se dalo kupiti u tom selu i potom prodao nakon što je sve restaurirao - normalno, radi prodaje.

Mogao je preimenovati selo od Svetog Jurja u Sveti Ivan. Recimo da bi to prošlo: došao je Sveti Benedikt i pogansko svetište pretvorio u kršćanski manastir.

To pišem s izvjesnom dozom ironije. Drugo mi ne  preostaje. Djelić kolektivne istarske povijesti otišao je na prodaju i to poslovnim potezom čovjeka koje je početkom 90-ih godina krenuo u političko osvajanje istarske zbilje.

Ideje o Istri postojale su prije njega. Pokretači IDS-a s kraja 80-ih i početka 90-ih više se ne bave politikom: ili su umrli ili politički likvidirani ili marginalizirani.

Prodati selo je protivno početnoj, izvornoj inspiraciji istarskog pokreta s tri koze.

Prije 15-ak godina otišao sam slušati Ivana Paulettu u Trstu. Došao je predstaviti svoju knjigu u kojoj je pisao o nekoliko sudbina Istrana u bijegu.

Prije nego što je počela rasprava o knjizi, voditeljica programa ga je zamolila može li nešto reći o današnjoj Istri. Pauletta ju je pogledao i kratko odgovorio: "Ne bih hvala jer kad mislim na Istru, počinje me boljeti glava i noću ne mogu spavati".

Na groblju u Završju, pitoreskni gradić gornje Bujštine, stoji grobnica nekoliko mladih Istrana koji su pokošeni rafalima mitraljeza jugoslavenske granične policije dok su pokušavali pobjeći u Italiju ili, bolje rečeno, na Zapad, ili, još bolje, iz tadašnjeg komunističkog režima.

Mladići u bijegu bili su porijeklom iz nekoliko sela u okolici Cerovlja, ali njihova sudbina odražava poslijeratno stanje na cijelom prostoru gornje Bujštine koja je nakon 1945. godine doživjela masovno pražnjenje domicilnog stanovništva jer se nova vlast okomila na seoski posjed, jer je nasilje postalo dnevno sredstvo političkog djelovanja tadašnjih čelnika.

Sredinom 90-ih posjetio sam selo Kuberton. S ekipom koparske televizije snimao sam prazninu totalno napuštenog sela kao Jakovčićev Sv. Juraj.

S kamerom sam zavirio u seosko groblje i s nevjericom utvrdio da su se gotovo svi stari čempresi bili osušili, umrli su. Reakcija humanizirane prirode na gubitak duše?

Selo Kuberton

Narednih godina jedini odgovor nove vlasti bilo je: očisti, sredi i potom prodaj.

Kuberton je kao sv. Juraj pretvoren u paradigmu nove logike upravljanja teritorijem.

Par godina nakon posjete Kubertonu dobio sam poziv na otvaranju jedne izložbe u Trstu, posvećene seoskim zajednicama gornje Bujštine.

Na nekoliko panela otkrio sam lica nekadašnjih "vlasnika" kuća i zemlje kubertonske zajednice: autori izložbe su na panelima otisnuli požutjele obiteljske fotografije, neku vrst istarske Antologije Spoon Rivera.

Osnivači IDS-a imali su priliku ući na velika vrata u povijest Istre. Trgovačka logika, logika mešetarenja tuđim koja se dogodila u zadnjih 30 godina resetirala je sve "dobre namjere".

Prodajom sv. Jurja, Jakovčić je zapečatio vrata.