Skladatelj i dirigent Franz Lehár bio je od 1894. do 1896. dirigent velikog Mornaričkoga orkestra u Puli, no za boravka u Puli skladao je brojna djela kraćeg opsega, među kojima valcer Le belle Polesane, kasnije poznatiji pod nazivima Klänge aus Pola i Adria Walzer, ciklus solo pjesama Weidmannsliebe ('Lovčeva ljubav') te operu Kukuška.
Program što ga je sastavljao za tadašnje koncerte Mornaričkoga orkestra redovito je počinjao koračnicama, potom se izvodila vedra glazba iz opereta i popularnih opera, među kojima je izvedena i fantazija iz opere 'Nozze istriane' Antonija Smareglije, s kojim je Lehar prijateljevao.
Jedan od Leharovih instrumenata - violina
Njemu u čast, sinoć je u pulskom kazalištu održan koncert "Lehár u Puli", koji je organizirala Muzička akademija u Puli u povodu 150. obljetnice skladateljeva rođenja.
Program je dio institucijskog projekta proizašao iz istraživanja muzikologinja dr. sc. Lade Duraković s pulske Muzičke akademije i dr. sc. Marijane Kokanović Marković s novosadske Akademije umjetnosti.
Sve sinoć izvedene skladbe pisane su za vrijeme Lehárovog boravka u Puli, a izveli su ih Puhački orkestar grada Pule pod ravnanjem Branka Okmace ('Le belle Polesane'), mezzosopranistica Sofija Cingula i sopranistica Marija Kuhar Šoša, uz klavirsku pratnju Sandra Vešligaja (ciklus solo pjesama "Weidmannsliebe"); Elda Krajcar Percan na klaviru izvela Andante iz "Sonatine all'antiqua", da bi koncert zaključio gradski Puhački orkestar i Sandro Vešligaj , izvevši Leharovu simfonijsku poemu za glasovir i orkestar "Il Guado".
Lehar u poznijim godinama
Službujući kao kapelnik Mornaričkog orkestra (1894- 1896), Lehár je u Puli napisao 20-ak djela, a vrijednost sinoćnjeg koncerta je i u tome da su ove skladbe (uz iznimku valcera 'Le belle Polesane') danas potpuno nepoznatih pulskoj publici.
Koncertu je prethodio uvodni kratak dokumentarni film koji donosi nepoznate detalje iz pulskog razdoblja umjetnikova života i rekonstrukciju njegovog kapelničkog angažmana, nudeći uvid u pojedine skladbe nastale u Puli te ih smještajući u kontekst sociokulturnog ozračja grada koncem 19. stoljeća. Najvrjedniji je svakako tonski dio filma u kojem Lehár u smiraj života govori da je svu glazbu kreirao iz srca za sva srca.
