MLADA PULSKA KIPARICA ROBERTA MIKELIĆ:"Završila sam Akademiju da bih se bavila bauštelom. Fina je to bauštela i meni draga jer kamen obožavam"

Mlada, nadarena pulska kiparica Roberta Mikelić otvorila je u četvrtak svoju prvu izložbu "Zagrljaji" u galeriji Studentskog centra Pula. Ova diplomirana kiparica, koja je 2019. godine završila smjer kiparstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu, u klasi  profesora Mile Blaževića, a naknadno završila i pedagošku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Osijeku (2023.) ispričala nam je kako je oduvijek znala što želi studirati, mada biti kipar nije baš uobičajeno zvanje.

Za to je glavni krivac, smije se, nonić Mato kod kojega je kao mala provodila vrijeme u njegovoj radioni u Štinjanu.

Nonić Mato "kriv" za sve

- Uvijek smo nešto radili, izrađivali stvari od drveta, žice, sve me zanimalo... Svaki alat mi je bio igračka i nonić mi je uvijek sve pokazivao, pomogao mi, poticao me. Da nije njega ne vjerujem da bih otkrila tu ljubav prema stvaranju vlastitim rukama, priča nam Roberta.

Dodaje da je i dan danas potiče pa je u svojoj štali dio prenamijenio za njezine potrebe kako bi mogla stvarati kada dođe ljeti u Štinjan.

Nakon osnovne škole na Velom Vrhu upisala je Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna, smjer kiparstvo, a onda se prijavila na Akademiju likovnih umjetnosti.

 - Znala sam da je to ono što želim. Iako su ih na godini primali samo sedmero, iz cijele Hrvatske, bila sam puna nade. Mama se bojala da će mi se snovi raspršiti ukoliko me ne prime i nudila rezervne varijante za studiranje, no nisam htjela niti čuti, priča nam ova 28-godišnja djevojka.

Kako nam govori studiranje na Akademiji doista je savršeno.

- Daju vam atelier, osiguraju materijale za rad, mentora, nude razne natječaje, potiču vas na stvaranje i posjete izložbama... zgrada je otvorena od 8 ujutro do 20 navečer, doista se jako trude da mlade ljude osposobe za ono što su odlučili studirati. Bila sam entuzijastična cijelo vrijeme studiranja, znala spavati u atelijeru na Akademiji. Probuditi se i nastaviti raditi. No problem nastane, veli nam iskreno Roberta, kada diplomirate i izađete s akademije.

Postala sam kiparica, i šta sada?

- Postala sam kiparica, slobodan umjetnik i upitala se što sada. Nisam imala gdje stvarati, ni novca za materijal. Kada izađete s fakulteta zapravo ostajete bez sve one potpore koju ste uživali tijekom studija, i onda ste prisiljeni, jer od nečeg ipak morate živjeti, tražiti drugačije puteve. Tada sam, kako bih mogla ostati u Zagrebu i nastaviti stvarati, osmislila Muzej mamurluka, prvi takve vrste u svijetu u kojem sam četiri godine radila kao kustos. On i dalje odlično radi, no ja sam krenula dalje, priča nam.

Najteže je, nakon što postane akademski umjetnik, pronaći balans kako nastaviti stvarati, a da opet imate od čega živjeti.

Nakon toga okušala se u tvrtki Kamen Pazin, gdje je radila kao kamenoklesar ravnopravno s muškim kolegama, kao jedina žena u kamenolomu. Na to se odlučila, veli, kako bi svladala dodatne vještine rada s kamenom. Iako joj je posao bio fizički težek veli da joj je to bilo jako poučno iskustvo jer je puno toga oko obrade kamena naučila. Potom je, prisjeća se, odradila nekoliko zamjena u umjetničkim školama u Puli i Zagrebu i podučavanje joj se, naglašava, jako svidjelo. No kako zamjene nisu bile dovoljne za život otvorila je vlastiti obrt za restauraciju.

Roberta za sebe smijući se veli kako je ona pravi šljakar, jer radi na skelama kao svaki drugi građevinar, što je fizički zahtjevan posao. Posebice kada uvjeti nisu idealni jer, kako bi se poštivali zadani rokovi, radi se i ljeti i zimi, po suncu i kiši.

"Završila sam Akademiju da bi se bavila bauštelom. Fina je to bauštela, zanimljiva i meni draga jer kamen obožavam", smije se.

Iako bi se voljela vratiti doma u Pulu Roberta veli da joj je u rodnom gradu jako teško pronaći posao pa za sada radi u Zagrebu. Surađuje s dvije tvrtke i bavi se restauracijom kamena.

- Zbog potresa koji se dogodio u starom gradu, nažalost, ima puno posla na starim zgradama, a trenutno se recimo bavim restauracijom kamenih dijelova na Franjevačkom samostanu. Po ljeti sam pomagala i na obnovi kamenih dijelova zgrada na Katarini u Marini Polesani i taj mi se posao doista sviđao, priča nam Roberta napominje kako najviše voli stvarati u prirodnim materijalima.

Drvo, terakota, no njezina najveća ljubav je bila i ostala kamen.

Radovi u Marini Polesani

Na pitanje zašto je kamen, kao iznimno tvrd i težak materijal fascinira, navodi da su upravo to karakteristike koje je privlače. Kako veli, kamen je izazov, ne dopušta greške, kod njega nema, kao kod gline, mogućnosti popravaka.

Fascinirana kamenom

- Kanfanarski kamen s onim žućkastim tonom, lak za obradu, pa brački bijel i mekan, mramor koji je tvrd, ali ima predivne šare kad se ispolira.... ne znam koji mi je ljepši, priča nadahnuto Roberta o kamenu. Ipak priznaje da je cijeli proces stvaranja u ovom materijalu dugotrajniji i teži, no odmah dodaje da "kad se naučite i uhvatite mot, ide to lako".

Inače, svoju je prvu samostalnu izložbu posvetila mami Suzani i sestri Ani. Kako nam priznaje, nakon izolacija u epidemiji korone pa puno projekata na kojima je stalno radila, uhvatila ju je neka nostalgija, sentiment za domom, blizinom, a one su uvijek bile tu iz nju i davale joj "moralni suport".

- Njih dvije su uvijek tu za mene i zato je njima posvećena ova izložba 'Zagrljaj'. Radi se o deset manjih skulptura; osam je izrađeno od terakote, s različitim glazurama, jedna je od drva i jedna od bronce, opisuje nam.

Upitana o daljnjim smjerovima njezina stvaranja Roberta navodi da nakon ove odlazi na skupnu izložbu u Draguću, a što se tiče narednih nekoliko godina vidi se i dalje u poslovima restauracije. Želja joj je, odaje nam, imati vlastiti prostor u kojem bi mogla stvarati, ali i podučavati.

Tko zna možda jednog dana nonićeva štala doista postane pravi pravcati kiparski atelje.

Osim samostalne, Roberta je sudjelovala na brojnim skupnim izložbama i kiparskim simpozijima, primjerice onom posvećenom kamenu “Tufo” u Materi.

Dobitnica dviju rektorovih nagrada

Sudjelovala je na slikarsko-kiparskoj koloniji “1500 godina stara kaštelanska maslina – zaštićeni spomenik prirode – Kaštela 2023.“, četiri puta je sudjelovala na kiparskoj koloniji “Festival skulptura u pijesku” na otoku Rabu.

Također je sudjelovala na četiri Erasmus+ projekata za mlade u Italiji, Grčkoj i Turskoj.

Dobitnica je i prvog mjesta na festivalu skulptura u pijesku sa skulpturom „Hulk“ i drugog mjesta sa skulpturom „Yoda“.

Izložbu "Zagrljaj" u galeriji "Studentski" u Studentskom centru Pula možete pogledati sve do 1. veljače.

Sa nonićem i sestrom Anom na otvaranju