Oleg Morović izlaže u Gradskoj galeriji

Sinoć je u pulskoj Gradskoj galeriji otvorena izložba Olega Morovića. Pred pedesetak posjetitelja izložbu pod nazivom "Par novih, uglavnom stare"  otvorili su Eros Čakić i Mladen Lucić Luc. U nastavku je tekst iz izložbenog kataloga koji je napisao Luc.

Fažansko - pulski autor Oleg Morović, svojim je lucidnim grafičkim rješenjima (posebno plakatima) i prepoznatljivim autorskim crtežom stekao jednu od vodećih uloga među današnjim istarskim grafičkim dizajnerima i likovnim umjetnicima.  Njegov jednostavan, duhovit, ponekad sarkastičan i opušteni likovni izraz zasniva se na predlošcima suvremenog stripa, filma i glazbe, a referira se na današnje potrošačko društvo i njegove navike. Svoje ranije radove, neposredne i svima čitljive crteže, najčešće je izlagao kao svojevrsne puzzle instalacije sastavljene od proizvoljnog broja minijaturnih, ali pažljivo uokvirenih radova. Taj svojevrstan spoj crteža, karikatura, tekstova ili fotoprintova zajedno je činio živopisni kaleidoskop sastavljen od većine onog što čini današnju pop kulturu. S Olegom Šuranom i Andijem Pekicom pokrenuo je 2007. godine neformalni časopis Polet, opremljen njihovim poetskim i likovnim radovima, pošto dva Olega i jedan Andi podjednako vole riječ i sliku. Morović redovito piše svoju uvrnutu poeziju, a te pjesme poslužile su mu kao svojevrsni libreto za slikarski ciklus kojim se prvi put  u ljeto 2023. godine predstavio na izložbi  u Staroj školi u Vodnjanu. Taj je ciklus postupno dopunjavao, a to čini i sada, s novim radovima ne napuštajući tada usvojene parametre svog novog likovnog jezika,… „Dream machine, govori Oleg,  bio je prvi rad s kojim sam započeo proces gdje napišem pjesmu i prema njoj izradim sliku. Može se povući paralela s ovime što se dešava na polju umjetne inteligencije, automatizacija umjetničkog rada, upišeš tekst – izađe slika…

Premda nije pohađao Akademiju likovnih umjetnosti Morovićev odnos prema slici vrlo je kvalitetno artikuliran što se prvenstveno očituje u lakoći kojom vlada velikim formatima. Polazišta njegovog izraza treba potražiti u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, točnije u slikarstvu njemačkog neoekspresionizma kada su likovnim svijetom zavladali Mladi divlji (Neue Wilde) odnosno Martin Kippenberger, Helmut Middendorf, Rainer Fetting i drugi zajedno sa svojim nešto starijim kolegama Jörgom Immendorffom, A.R. Penckom, Anselmom Kieferom i Georgom Baselitzom.

Uskoro se pojavila i američka neoekspresionistička inačica  koju su predvodili umjetnici iznikli na njujorškom asfaltu predvođeni Keithom Haringom i Jeanom-Michelom Basquiatom, koji su svoje karijere započeli kao street art, odnosno kao grafiti umjetnici. Oleg je mladost proveo na skate pistama, u klubovima i kafićima, ali jednako je predano crtao, čitao stripove i časopise, slušao glazbu i gledao filmove. U to je vrijeme bio vrlo bitan čimbenik hip hop kulture u Puli i Fažani, aktivni skater i umjetnik koji je svoje prve likovne kreacije izvodio na ulici i objavljivao u brojnim underground fanzinima i sličnim tiskovinama. Logično je stoga da su mu bili bliski likovni izrazi navedenih njujorških umjetnika, ali i utjecaj Bankseya, što se znatno više osjeća u njegovim crtežima gdje češće progovara jezikom političko - društvene satire. Morovićeve slike, rađene u neobvezujućoj uličnoj maniri, od promatrača ne zahtijevaju aktivnog sugovornika, već ga uvlače u svoj zatvoreni vrtlog ekspresije u kojima koloristički kontrapunkti nadopunjuju snažnu slikarsku gestu.

Oleg u svoje slike u potpunosti unosi sebe te osim što one odišu izvjesnom agresivnošću, buntom i mladenačkom neobuzdanošću, nude i višeznačnost čitanja njegovih psihičkih stanja. Na slikanoj se površini očituju autorovi strahovi i nadanja, traume i ironija, tjeskoba i radost ili nesigurnost i silovitost o čemu svjedoče i brojne horror vacui partije slikane naizmjenično silovitim gustim ili širokim potezima. Izbrisana je razlikovnost figure od apstraktnog prostora, sve je prožeto pulsirajućim bojama, brzim gestama i vibrantnim površinama.

Slika brzo, puštajući boju da se cijedi platnom, jer mu je misao brža od ruke, a u toj atmosferi povišene napetosti ipak je ostavljeno dovoljno mjesta za uživanje u samom činu stvaranja. Oleg je istinski hedonist ludičkog predznaka i time u njega prestaje svaka ozbiljnija ambicioznost, lažni intelektualizam, težnja sofisticiranju narativa i u konačnici, mistifikaciji umjetničkog djela.

Ipak, njegovo slikarstvo nije lišeno sumnje i autoironije što, između ostalog, određuje umjetnika. Izvjesni upitnici nadvijaju se nad njegovim slikama a odnose se prije svega na nepretencioznost njegovog likovnog izraza što je evidentno i u materijalu kojeg upotrebljava. Njegove akrilom rađene kompozicije, osim na platnu, nastaju na medijapanu, brodskom podu, skateboardovima ili građevinskim paletama.

Zanimljivo je da ne slika prvo podlogu na kojoj će razviti svoja likovna rješenja, već je nanosi na kraju kada će njome pokriti nesigurne partije subjekata svojih slika. Oleg permanentno propituje svoj odnos prema nasljeđu i tradiciji suvremenog slikarstva što se manifestira eklektičnim karakterom njegovih slika. Tako nalazimo i prizive Moderne o čemu najrječitije, slično kao kod Picassa, govore proporcionalno neusklađeni i izmaknuti dijelovi tijela figure, kao i akcentiranje te osamostaljivanje linije (od kojih će neke biti sastavljene od isprekidanih kvadratića što nužno prizivaju pixele, odnosno zazivaju digitalnu eru) koja asocira na Matisseovu arabesku. Utjecaji Visokog modernizma osjećaju se u gestualnim partijama Pollockovske provenijencije, kao i informelskom tretmanu razbacanih mrlja zagasita kolorita.

Morović se, svojim asocijativnim citatima, dotiče i postulata postmoderne koju marginalno transponira u svoju individualiziranu stilsku izražajnost, blisku artificijelnom eklektičnom jeziku današnje kulturološke stvarnosti koja sustavno negira teze o čistoj umjetnosti i njezinoj autonomiji. Slikarstvo Olega Morovića posjeduje karakter brzog zapisa kojim bilježi svoja trenutna emotivna stanja, naglašene je subjektivnosti i spontanosti te je potpuno otvoreno za daljnja narativna i strukturalno - morfološka istraživanja na temeljima modernističke i postmodernističke tradicije. Te predloške Morović nadograđuje jezikom ulice, ikonografskim obrascima današnje pop kulture te osobnom spontanom, nepredvidljivom i ludičkom poetikom koja balansira između bezbrižne zaigranosti i seriozno postavljenih slikarskih problema, što će rezultirati slikama suvremenog senzibiliteta što odišu pulsom novih generacija.