Projekcijom petominutnog isječka iz filma "Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi" redatelja Toma Stopparda iz 1990. godine, ekranizacije njegove vlastite drame s Garyjem Oldmanom i Timom Rothom u glavnim ulogama, svoje je sinoćnje sadržajno jednostavno predavanje “Quasi u izvedbi” na Maloj sceni INK-a otpočeo prof. dr. sc. Leo Rafolt, stručnjak u izvedbenim umjetnostima, čime je zaživio "Predikat", novi INK-ov program koji otvara vrata dubljem razumijevanju suvremenog teatra te potiče dijalog između publike i stručnjaka.
Ne čudi da je Rafolt posegnuo za tim filmom.
Iz filma "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi"
Ta Stoppardova drama zasnovana je na ludičkom poigravanju s kazališnim i fikcionalnim konvencijama, dramskom funkcijom likova i perspektivama, gdje se Rosenkrantz i Guildenstern, epizodni likovi u Shakespeareovu 'Hamletu', nađu u središtu te tragedije (Hamletovo glumljeno i Ofelijino stvarno ludilo) dok u dvorac dolazi glumačka trupa.
Rafolt sinoć kaže: "Lutke u ovom teatru unutar teatra, u ovoj sceni unutar scene su lutke Zlatka Boureka. Vrlo često se upravo ta scena mišolovke gleda iz kuta dvojice marginalnih likova. Taj moment se često koristi kao metafora kazališnog mehanizma. Po mom mišljenju, to je metafora nedemokratičnosti na koju redovitog pristajemo kada ulazimo u kazališnu instituciju".
- Ne znam jeste li svjesni toga, ali kada ulazite u kazalište vi gotovo da potpisujete fiktivni, kvazi ugovor da ono što se dešava na sceni postaje dio vaše realnosti. Glumac dakle pije vodu, ali kaže da pije vino, bi pristajete na to da je to u tom trenutku vino. Kad glumac na sceni ubija svoju 'suprugu' ili 'ljubavnicu', vi pristajete na to da je to pravo ubojstvo. Niste voljni eliminirati taj kazališni događaj, iako ste uvjereni da se to nije dogodilo".
"Kao što u operi pjevanje nulti stupanj govora, kao što se u baletu pokretom može izraziti puno više od riječi, tako prihvaćam da ona fikcija koja se prostire s kazališnih dasaka zapravo jest fikcija koju moram prihvatiti kao realnost. Situacija se u suvremenosti radikalno promijenila pojavom postdramskog teatra, dokumentarnog teatra, donekle i političkog teatra, a ponajviše žanrovima koje dolaze iz sfere vizualnog poput live arta, body arta, performansa. Oni te ugovore namjerno nastoje dekonstruirati", kazao je Rafolt.
U performansu Marine Abramović "Ritmovi“, u kojem ona sama sebe reže ili ju drugi reže, ili joj stavljao za vrat napunjeni pištolj za vrat, to je stvarnost koja nije podložna našem kvazi uokviravanju. Marina Abramović na jednom mjestu kaže da je u kazalištu krv kečap, dok je u performansu krv uvijek - prava krv.
Sinoć su publici prikazani i snimke iz dviju predstava Montažstroja, izvedbene skupine koja je među prvima kod nas, 1989. godine, počela negirati upravo ovaj fikcijsko fakcijski kvazi ugovor.
Tog 22. prosinca 1989. godine, na tadašnji Dan Armije, djeca real-socijalizma u kopačkama manifestno su proglasila "Teatralizaciju nogometne kulture". Tog se dana Montažstroj samoinicijativno i bez službenog poziva uvrstio u program otvorenja retrospektivne izložbe slikara Kazimira Maljeviča u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu u Zagrebu. Umjetnička akcija "Kopačka u galeriji" bila je hommage Maljeviču i njegovoj slici “Sportaši” koja je poslužila kao inspiracija za kostime izvođača ovog performansa. KOPAČKA U GALERIJI bila je performans objave u kojem je 11 mladića u kopačkama, amatera bez ikakvog prethodnog kazališnog iskustva, ritualnom izvedbom obilježilo početak javnog djelovanja kazališne skupine Montažstroj.
"U boj! U stroj! Za MONTAЖ$TROJ!"
Ova je skupina 2010. godine na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu odigrala predstavu "Srce moje kuca za nju" a u ovom plesnom anti-spektaklu nogometna lopta postala je metafora i plodan okvir za sučeljavanje nacionalnih mitova o uspjehu s recentnom društvenom stvarnošću.
U rekonstrukciji spektakularne pobjede Hrvatske nad Engleskom rezultatom 3:2 na stadionu Wembley, 21. studenog 2007. godine heroji najvažnije sporedne stvari na svijetu u ovoj predstavi nisu bili nogometaši već - žene.
U prvom je poluvremenu 11 mladih plesačica koreografski simuliralo kretanje hrvatskih reprezentativaca te pokušale oživjeti nacionalnu euforiju koja se vezuje uz nogomet.
U drugom poluvremenu mjesto plesačica preuzelo je 11 žena s burze rada. Nezaposlene žene u dresovima hrvatskih reprezentativaca predstavljaju same sebe, tj. govore o svojoj situaciji na tržištu rada, pokazujući puno više razloga za nacionalni sram nego za nacionalni ponos, pogotovo one koje su bile primorane skupljati boce iz kontejnera.
Upravo ta autentična iskustva nezaposlenih žena upirale su u lažnost kazališta i njegovu nemoć pred socijalnom neosjetljivosti, grubim kapitalizmom, rodnom neravnopravnosti i vrtoglavom brojci nezaposlenih u Hrvatskoj.
Iz predstave Montažstroja "Srce moje kuca za nju" , iz 2010.
- Taj se naš horizont očekivanja kroz godine mijenjao. U antičkom kazalištu, gledajući pogotovo tragedije s matricidom, patricidom ili infanticidom, žene su pobacivale u gledalištu i dolazilo je do različitih psihotičnih napada. To je kazalište imalo i taj doseg u publiku koje možda danas sve više i više gubi. Vrlo često postavlja se pitanje može li, bez dokumentarnosti, kazalište preživjeti, nastavio je Rafolt.
Podsjetio je da su u 17. stoljeću, kada su se počela graditi institucijska zatvorena kazališna zdanja, redatelji na intervencije publike - nezadovoljne onim što se dogodilo na sceni - bili skloni promijeniti tijek radnje.
Prof. dr. sc. Leo Rafolt od 2017. voditelj je Centra za interdisciplinarna istraživanja u umjetnosti i znanosti te suradnik Znanstveno-istraživačkog centra za postjugoslavenske prostore na Sveučilištu u Varšavi. Predmet su njegova interesa izvedbeni studiji, transkulturalizam, somatski studiji, nove dramaturgije, neuroznanost i izvedba.
Temeljno pitanje koje je u naslovu ovog predavanja „Quasi u izvedbi“ je, zapravo, pitanje reprezentacije.
Rafolt je predavanje priveo kraju ovim riječima: "Da li vi potpisivanjem fiktivnog ugovora pristajete na to da će vas kazalište educirati ili da će vas kazalište samo zabaviti, ili da kazalište u tom procesu recepcije mora postojati neki oblik transformativnosti".
- Ako postoje modeli koji mogu tako radikalno preispitati sve ono što se dešava u našem životu i koji nam to mogu predstaviti u formi koja je toliko bliska našem životu ili pak toliko eskapistički koje, kao u suvremenom plesu, možemo tumačiti na sve moguće načine, je li onda uopće potrebna ona heterotopija kazališta koja postoji negdje na sredini. Ili su zapravo za dobru reprezentaciju života u kazalištu i dobro predstavljanje aktualnih problema zapravo potrebni jedino ekstremi, zaključio je Leo Rafolt.
Matija Ferlin, umjetnički voditelj INK pojasnio je uoči predavanja da je cilj ovog novog programa "Predikat" razviti dublje razumijevanje suvremenog teatra i izvedbenih umjetnosti.
- Svrha ovih predavanja nije samo educirati publiku o kompleksnim aspektima izvedbe, već i potaknuti razmišljanje o tome kako svatko, bez obzira na svoje poznavanje teatra, doživljava izvedbu. 'Predikat' predavanja donose jedinstvenu perspektivu i bogatstvo tema, nudeći publici priliku za dublje razumijevanje umjetnosti i kazališta, kazao je Ferlin.
