UMJETNIČKI PERFORMANS MARTE BARADIĆ I KATERINE DUDA PROTIV UNIŠTAVANJA PROSTORA "Projektom bilježimo devastaciju koja se događa zbog prekomjerne gradnje, krčenja šuma, širenja bespravnih naselja..."

Za okoliš poguban fenomen parcelacije, što sa sobom donosi malčiranje, krčenja šuma i prodaje malih poljoprivrednih parcela, dobilo je svoj komentar, i to u obliku angažirane društvene kritike, i kroz umjetničko izražavanje.

Prošle godine radnica u kulturi Marta Baradić (diplomirala je kulturologiju i komparativnu književnost) i vizualna umjetnica Katerina Duda (završila je studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje trenutno i radi te studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), Rođene Puljanke s adresama u Rijeci, odnosno Zagrebu, osmislile su projekt “Vidim šumu, pišem pašnjak”, turu autobusom kao svojevrsni multimedijalni performans s izravnom posjetom onih točaka Brionskog priobalja na kojima se na razne načine događa devastacija prostora.

Parcelacija sama po sebi, te prodaja parcela nisu zakonski upitne, no one se često pokazuju kao začetak bespravne gradnje ili pak postavljanja mobilnih kućica i raznih streha – što nije dozvoljeno, kao što na tim parcelama nije dozvoljeno ni prespavati  –, ali svakako je upitno pustošenje šuma, što zna dovesti i do ekocida.

Nakon lanjske “premijere”, ove je godine projekt “Vidim šumu, pišem pašnjak”, koji se u naslovu (preuzet iz našeg članka "Krvava parcelacija u Istri") referira na pogubnu praksu nekih geodeta koji se pretvaraju da na parceli ne vide šumu te u parcelacijskom elaboratu zapisuju da je riječ o pašnjaku, dobio je svoj nastavak unutar izložbe „Umreženo more“ u sklopu 26. Media Mediterranea festivala koji se od 27.svibnja do 1. lipnja održao u Puli.

Pored video dokumentacije u galeriji Novo, Marta Baradić i Katerina Duda vodile su, 30. svibnja i 1. lipnja, i dvije autobusne ture po bespravnoj gradnji i drugim oblicima devastacije prostora od Pule do Barbarige i nazad. Vožnja autobusom je svojevrsno istraživanje prostornih problema na jugozapadu Istre, a završni je komentar, ili pak čin opiranja zatečenom stanju, simboličko zauzimanje bespravno ograđene plaže, javnog dobra za koje netko očito smatra da je njegovo, privatno. O sociološkoj, umjetničkoj pa i ekološkoj važnosti projekta razgovarali smo s Martom Baradić.

Marta Baradić

Ovim projektom, koji je u naravi i kulturološki, ukazujete na nezakonitosti i na štetne pojave u prostoru na jugu Istre. Kako je sve počelo?

Katerina i ja se znamo nekoliko godina i kako organiziram Kino Katarina pozvala sam je prije tri ili četiri godine da bude gošća uvodničarka na tom feminističkom pop-up Kinu, i tu smo shvatile da imamo neke zajedničke interese. Katerina je imala izložbu „Krov, tuš, roštilj, fuš“ koja se baš bavila fenomenom legalizacije i bespravne gradnje, uglavnom u Premanturi i na području Barbarige, a istovremeno je pripremala i film o istim temama. Prije tri godine pozvala me da napišem tekst uz tu izložbu i na neki način smo počele razmišljati o ovoj turi kao popratnom programu te izložbe. U međuvremenu je njena izložba gostovala u Puli, u DAI-SAI-u, prošlog ljeta, 2023., i  počele smo zamišljati tu turu, i to je nekako izraslo u samostalni projekt.

Projekt je i svojevrsno mapiranje kritičkih točaka

U Galeriji Novo izložena je petnaestominutna video dokumentacija ture, tu je i karta na kojoj se vidi u kojem je statusu područje, što je predviđeno planovima, što je napravljeno. Vidimo da divljina nestaje, tamo gdje još možemo brati šparuge, kroz nekoliko godina, ako uzmemo u obzir stanje na terenu i planove, nećemo to više moći.

Projektom bilježimo devastaciju koja se događa zbog prekomjerne gradnje, krčenja šuma, širenja bespravnih naselja, istražujemo gradske i državne planove za unosne turističke projekte. Promatramo mjesta gdje se ovi projekti sijeku, sukobljavaju ili nadopunjuju, načine na koje se upisuju u prostorne planove i što nakon njih ostaje.

Zašto tura autobusom?

Tura je rezultat višemjesečnog istraživanja i višegodišnje fascinacije tom temom, stoga je trebalo tako doći do samih kritičnih mjesta. Tura je isprva bila koncentrirana na područje Grada Vodnjana, odnosno naselja Peroj, Barbariga, Betiga i Mandriol, a sada u sklopu Medija Mediteranee, krenule smo iz Pule. Tura traje otprilike tri sata sa stajanjem na nekoliko punktova gdje putnici izlaze iz busa.

Vožnja je obilazak nalik turističkima, umjetničko istraživanje, lecture performans ili audio vožnja, zatim akcija i simboličko zauzimanje. Dok autobusom prolazimo kroz ceste i makadame, promatramo tipove gradnje, vegetaciju, građevinske i geodetske manevre, luksuzne vile i bespravna naselja. Promatramo koliko se i na koji način krajolik mijenja u posljednjih desetak godina.

Ono što smo mi već prošle godine zaključile i uočile je to da se ta tura lako prevodi i sjevernije i južnije. Mi sad imamo kako nekakav case study Vodnjan, ali zapravo ti fenomeni nisu specifični samo za Pulu i nisu specifični samo za Istru, mislim da i u drugim dijelovima naše zemlje ali i regije i Mediterana općenito na neki način rezoniraju ti isti problemi. Katerina je baš u Splitu predstavljala naš projekt, a publika je to prepoznala. U Puli nismo htjeli pretjerano širiti zato što ovdje ima stvarno jako puno tema koje možemo obraditi. Kretale smo iz Rojca i točke koje smo prošli su rolo garaža, onda smo krenule prema Monvidalu ili ono što kolokvijalno zovemo „Salvadorovo“, znači jedan novi kvart bez trave, bez javnog prostora, bez ikakve ideje o kvaliteti života. Znamo da te kvartove prati i negodovanje susjeda, tako da je neki otpor vidljiv, i onda smo nastavili kroz Padulj i  Štinjan, gdje smo opet došli do jednog takvog naselja, prošli smo preko Hidrobaze, dotaknuli smo se teme nasipavanja obale i uništavanja života u priobalnom pojasu i po Fažanskoj smo se dovezli do Peroja gdje se točke naše ture zgušnjavaju.

Što ste našle na terenu?

Kako je na našoj prvoj turi prošle godine jedna od sudionica rekla „evo nas u backstageu Peroja“, svi su nekako bili iznenađeni. Te male šumske zajednice, kako ih mi nazivamo, ne vide se dok baš ne zađeš u taj prostor. Kreće se od razdoblja legalizacije i onoga što je ona omogućila, pritom se propituje ta ideja koja je stajala iza provođenja legalizacije, a ideja je bila ta da će se ta područja nekako sanirati sa sredstvima koja će se prikupiti u tom procesu, a na terenu vidimo da do te sanacije nije došlo. Treba naglasiti do smo i Katerina i ja rodom iz Pule, premda više ne živimo u Puli, ali se povremeno ovdje vraćamo, i na neki način, osim što smo se zapitale imamo li mi pravo pričati o ovom području, s druge strane mislimo da baš zato što povremeno dolazimo te su nam promjene očiglednije, s tim nekim odmakom.

Bio nam je jako zanimljiv fenomen vikendaša, baš u tim mjestima Barbariga, Peroj i Betiga, tamo su ljudi koji imaju parcele još iz sedamdesetih i osamdesetih. Vidljivo je kako se sve to postepeno nadograđivalo, kako se nametnuo taj neki modus operandi od kampice, pa streha, pa čvrste pregrade kako bi se potom legaliziralo. A recimo tu je i ono što vidimo na Mandriolu, što je potpuno novi fenomen a tiče se upravo novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu kad se u zadnji čas rasparceliralo i krčilo šume i napravile su se parcele. Tako da vidimo neku razliku.

Je li se Zakon o poljoprivrednom zemljištu pokazao korisnim?

Ususret izmjeni zakona intenzivirala se prodaja i parceliranje. Od naše prve ture prošlo je godinu dana, a već smo naišle na još jednu potpuno iskrečenu parcelu od dva hektara, čini se da taj trend i dalje buja. Pritom je nama zanimljivo to tržište koje se otvara, taj nekretninski biznis zbog kojeg se te parcele reklamiraju kao nekakvo idealno vikend zemljište, premda to nije točno. Jasno je što podrazumijeva vikend zemljište, tako da mnogi ljudi dijele svoja iskustva u kojima tvrde da su bili i obmanuti, da im je rečeno da mogu tamo staviti nekakvu mobilnu kućicu, a onda shvate da ne mogu doći ni do priključka, nemaju ni pristupni put, apsolutni kaos.

Moram napomenuti da nam je bilo važno nekako pokazati tu diskrepanciju između onoga što je na neki način legalno i što se odvija prema prostornim planovima i demonizirane bespravne gradnje, jer istovremeno nadomak, kako ih im zovemo šumskih zajednica, imamo ponovo „Salvadorovo“ odnosno Stanoinvestovo kao kvart u Peroju.  Zanimalo nas je da li ta zakonitost, legalnost i usklađenost s planovima garantira neku kvalitetu i gradnje i tretiranja prostora. Istovremeno se postavlja paradoksalno pitanje da li su upravo ovakve "favele" neka brana od ovih zgradurina. No nema potencijala u zgražanju, to je neka emocija za koju mislimo da nije korisna u sagledavanju ove problematike.

Dakle, planovi ne valjaju

Novi stambeni kvartovi tih apartmanskih zgrada pojavili su se u Štinjanu, u Peroju i ovdje i ondje, oni jednostavnom bujaju, iz mjeseca u mjesec izgrađuje se nešto novo. U sklopu projekta nama je bio interesantan i projekt „Barbariga Vitality“ gdje vidimo da nam kako kažu nedostaje kvalitetnog hotelskog smještaja a i dalje neki tako velik projekt se svodi na preprodaju apartmana, a hotela, iako su svima pune riječi toga, i dalje nema na vidiku. Zanimalo nas je suprotstaviti to što je dozvoljeno nekom običnom čovjeku, a šta nekim političkim moćnicima, koliko oni mogu mijenjati svoje projekte, koliko mogu odgađati plaćanje komunalnih naknada i tako dalje.

Barbariga Vitality

Kakav je bio odaziv turama

Tura otpočetka ima izuzetan odaziv. Turu smo održale četiri puta, odlučile smo se za minibus s obzirom na to da neke puteve jednostavno ne bismo mogli proći s velikim putničkim busom, tako je nekih 18 mjesta po turi, a tura je popunjena u sva četiri termina. Mi i dalje imamo listu čekanja i dalje radimo na tome.

Odazvale su se mahom žene

To je općenito i u kulturnom polju koje je feminizirano, tako da i posjetiteljice i proizvođačice kulturnih sadržaja su mahom žene. Ovdje je zanimljivo što su nam se na svim turama, osim ljudi koji su vezani uz neki umjetnički kontekst i uz neku kulturnu produkciju, odazvali ljudi iz struke, a to su geodetkinje i arhitektice, stručnjakinje koje rade u javnoj upravi, to nam je bilo dosta interesantno.

Ono  što je nas najviše da li iznenadilo, ili motiviralo, je to da su svi naši sugovornici iz polja arhitekture, geodezije, ali čak i stanari Stanoivestove zgrade odlučili ostati anonimni, od straha od odmazde, prijetnje, ili da ne bi pala cijena njihove nekretnine. Tu smo shvatile da je važno ispričati te priče, mi kroz turu, kao multimedijalni performans, osim što vodimo u autobusu puštamo i audiozapise odnosno izjave različitih stručnjaka ili stanara.

Društvena je poruka jasna, no tu je i umjetnička dimenzija

Apsolutno. Dio projekta je videodokumentacija ture kako bi na izložbi imale što izložiti. Katerina Duda je umjetnica, ja sam u projekt došla kao netko tko se bavi produkcijom u kulturi i kome je blisko polje filma, a zapravo sam doktorandica i bavim se i znanstvenim istraživanjem pa je tu taj spoj između istraživanja i umjetnosti, s time da Katarina ima i diplomu sociologije, tako da je ta društvena dimenzija snažna. Ovo je prvenstveno umjetničko istraživanje, mi to nazivamo lecture performansom. Ta tura je naš umjetnički rad i ona je satkana od mnogo segmenata, prevedene su te informacije koje su prikupljene u različite medije.

Vođenje je performativni dio, istovremeno smo u autobusu puštale audio zapise za koje smo angažirali naturščike da nam snime tekst, imamo i kartu koju je dizajnirala Katerina Duda, tijekom vožnje u busu dijelimo i printeve raznih detalja.

Kako Katerina radi na filmu, na kraju nam je bilo bitno da i na kratko osvojimo plažu na području Fine kod Barbarige, da se probijemo kroz te rampe i onda dođemo do plaže koja ima portun. Dakle, morate otvoriti nečija vrata da biste došli na javnu plažu i nekako nam je bila važna ta simbolička akcija zauzimanja javnog prostora.