Cijelo sam djetinstvo proveo ispod zvonika sv. Eufemije i oko crkve. Doslovce, bilo to mjesto igre.
Svako toliko svratim do njih, ali bez pretjeranih emocija, čisto radi šetnje: dižem pogled na vrh zvonika okrećem se prema crti horizonta i otoku Svete Katarine i potom se spuštam prema trgu.
Crkva je zatvorena.
Na dan zaštitnice grada 16. rujna, sarkofag bi se otvorio, pratili smo dugi red vjernika koji bi kratko stali pred uskim otvorom, u osvijetljenoj unutrašnjosti ležalo je tijelo svetice. Mi smo bili navikli na te prizore, poznavali smo svaki pedalj crkve i zvonika i čini mi se da smo uživali u toj privilegiji koja nam je ustupljena mjestom boravka.
Jednom je pokojni rovinjski salezijanac, don Marcello Glustich, vjernicima okupljenima u rovinjskoj crkvi opisao sveticu Eufemiju trima jednostavnim atributima:
„Sveta Eufemija je bila lijepa, dobra i vrijedna“, što je sasvim dovoljno za vječnost, a bilo joj je tek petnaest godina. Gotovo da smo joj bili vršnjaci, bili smo najbliži nebu, a da toga nismo bili svjesni.
Mislim, starenje te od neba udaljava.
Pitam se zašto je sarkofag koji čuva posmrtne ostatke hrabre djevojke, koja je odbila prinositi žrtvu bogu Marsu, stigao morem baš u Rovinj? Zašto je odabrala baš to skriveno, nepoznato i za veliku povijest beznačajno mjesto? Nagrada vjernicima ili pokajnička kazna za grješnike?
Kip Svetice na vrhu zvonika pokazuje smjer vjetrova, nekada (kad ih je još bilo) je pomagao ribarima najavljujući nevere. Od kad je kip restauriran (početkom devedesetih godina prošlog stoljeća) čini mi se da se sporije kreće. Uostalom, malo tko još primjećuje kretnju: kao da je Eufemija umorna i kao da se postupno udaljava no, to je tek subjektivni osjećaj.
Dronovi kruže oko nje, hvataju svaki detalj, web stranice prepune su snimaka iz zraka, kao da smo postali galebovi, kao da nam pogled sa zemlje nije dovoljan, moramo čeprkati, nizati dokaze o gravitacijskoj sili.
Svakako, zvonik i crkva su prvorazredni turistički proizvodi: bez njih nema razglednice Rovinja. Kad bi mogli lagati poručili bi turistima da je to najviši istarski zvonik ali, turisti raspolažu detaljnim kartama i vodičima: znaju da je najviši zvonik u Istri vodnjanski (64 metara s križem dok je rovinjski s kipom visok je 61,35 metara).
Rovinjski je ljepši?
Istarski kirmenjak se bijeli iz daljine kao i fasada crkve, ako nije ljepši svakako je filmski čarobniji i privlačniji.
Rovinjski povjesničar Bernardo Benussi nudi u svojoj knjizi „Dokumentirana povijest Rovinja“ daleko najvrijedniji opis starogradske jezgre Rovinja, predstava koja se nudi prilikom uplovljavanja:
„Putnik namjernik koji se s Jadrana uzduž 45. paralele uputi prema zapadnoj obali Istre može zamijetiti kako se sa zapadne strane proteže, nalik rtu među dvjema uvalama, brdo sv. Eufemije, stjenovito i vrletno, odavna već tako snježnobijelo zbog krečnjaka; prije hrid negoli brdo, zgusnutih kuća sagrađenih tik uz živu stijenu, gdje one s vanjske strane kao da nekom čarolijom strše nad morem, čvrsto se oduprijevši vihorima, tako visoke i tijesne, pune dimnjaka, obgrljene jedna pored druge, kao da se međusobno brane.
S vrha veličanstveno dominira katedrala, uz koju se uzdiže zvonik, preko kojega se pak nadvio kip svetice zaštitnice...“
