(VIDEO) PLEMENITA BORBA U RITMU SRCA "U Taekwon-Do klubu BAK uspješno spašavamo ljepotu koja polako nestaje"

Neka su mjesta posebnija od drugih, a jedno od najposebnijih u Puli svakako je Taekwon-Do klub BAK. Ovdje se stroga pravila primjenjuju na blag način, a odmjerenošću i razgovorom stvaraju se vrhunski borci. Od trenutka ulaska u prostor ovog kluba, teško vam može promaknuti da se svakome i svemu u njemu ukazuje iskreno poštovanje: znanju, učiteljima, učenicima i dvorani u kojoj se znanje stječe.

Najuspješniji klub u državi

BAK smo posjetili dva dana nakon što je na prvenstvu Hrvatske u Novalji proglašen najuspješnijim ITF Taekwon-Do klubom u državi, osvojivši čak 33 medalje.

Pred sam trening, osnivač kluba i najiskusniji učitelj, master Slavko Jereb, pažljivo je raspoređivao članove za zajedničko slikanje, pazeći da nitko nikoga ne zakloni, da se vide svako lice i svaka medalja. Sve se radi s lakoćom, bez nervoze i bez buke. Takav je i trening - dok pomladak netremice gleda bravurozne sparinge starijih kolega, jedna grupa skladnim pokretima zajednički uvježbava forme. Master ih povremeno, blagim glasom, usmjerava riječima: „U ritmu srca, u ritmu srca!“.

Klupski juniori

Uljudnost. Poštenje. Ustrajnost. Samonadzor. Nesalomljiv duh.

Počela su to hrvatskog ITF Taekwon-Do saveza i kluba BAK, koja se uče i poštuju bez iznimke, kako u treningu i borbi, tako i u životu. Mladi trener seniora i reprezentativaca, Ivan Jereb, kaže nam da ova borilačka vještina ne ostaje u sportskoj dvorani već se živi i izvan nje.

-  Nije Taekwon-Do samo udaranje. Ovdje nema agresivnosti i napada na slabije. Naprotiv, filozofija ove vještine je čuvanje i zaštićivanje slabijih. Pet načela ove borbe primjenjuju se i u životu. Osim toga, Taekwon-Do vas podučava kontroli u borbi i dostojanstvenom ponašanju i kada se gubi. Svaki korak kroz ovaj sport odiše plemenitošću, pa se ponekad kaže da smo gospodski sport jer nam je takvo držanje, kaže nam trener Ivan.

Jedan od najiskusnijih klupskih boraca i asistent demonstrator, Andrea Ček, kao da je jedva čekao doći do riječi kako bi potvrdio ono što njegov trener govori. Samopouzdanje i smirenost koje nosi iz ove dvorane, kaže, primjenjuje svakodnevno u životu. Ali, nije sve u vještini, uvjerava nas, puno toga je i u načinu na koji se ona podučava i učiteljima koji je podučavaju. U BAK-u se, veli, temeljne vrijednosti i počela pažljivo njeguju.

-  Kod nas nema hodanja s pojasom oko vrata po dvorani ili pričanja s trenerom kao da ste na ulici. Jednako vrijedi i kod pozdravljanja na ulazu i izlazu iz dvorane u kojoj se trenira. Možete biti sigurni i da nećete nikada čuti da su se naši članovi potukli na ulici, kaže.

Andrea Ček, Ivan Jereb i Lucas Bilić

Rezultat je ovo cjelovitosti izvornog Taekwon-Doa kojeg podučavaju, objašnjava trener Ivan, jer on obuhvaća duhovnu i fizičku spremu. Zbog toga se s učenicima razgovara o ocjenama u školi i pomaže na ljudskoj razini kada je potrebno. Master je u toj priči, kaže nam, vrhunski autoritet.

- Čak i kada biste napravili neku glupost, čekao bi vas razgovor s njim, a to vam se ne bi isplatilo, šali se Andrea Ček. Ali, gluposti im, kaže, nikada i ne padaju napamet. Naučeni su da budu bolji od toga, a čast svog kluba nikada ne bi ugrozili.

- Ovo je vojna vještina koja ima čvrstu strukturu i jasnu hijerarhiju – pojasevi su poput činova. Ali, to ne podrazumijeva strah, već zdravo poštivanje autoriteta. Temeljna načela svi uvijek moraju imati na umu, a naročito crni pojasevi, kaže nam Ivan i dodaje kako u BAK-u učenike nikad ne forsiraju na nešto za što nisu spremni.

- Važno je poštivati ritam osobe i dopustiti joj da se razvija. Zanemarivanje postupnog svladavanja vještine nije Taekwon-Do. Postoje, nažalost, klubovi u kojima nije tako, ali naš moralni kompas je dobro postavljen, kaže nam.

Taekwon-Do je dobar za sve

U ovoj borilačkoj vještini ne postoje ciljevi koje je svatko mora postići. Osobe koje nisu sklone borbi ili vjeruju da nisu stvorene za sparing, objašnjavaju Ivan i Andrea, mogu vježbati forme, dok onaj kome snaga nije najjača strana, možda može visoko skočiti. Pojedini učenici nisu skloni ni natjecanjima, pa treniraju samo rekreativno ili polažu isključivo ispite za pojaseve. Taekwon-Do je, kaže nam trener Ivan, dobar za sve.

Osvajači medalja na državnom prvenstvu u Novalji

Posebno se pažljivo pristupa i mlađim generacijama jer, veli, djeca ipak žele biti djeca i važno je pustiti ih da se razvijaju postupno. Na natjecanju u sparingu mogu krenuti tek sa zelenim pojasom, a koliko će im treninga do tada biti potrebno ovisi od djeteta do djeteta. Povremeno, kada se pojave izvanserijski talenti za koje treneri procijene da su se spremni dovoljno posvetiti treningu, put do pojaseva može biti i brži. Slučaj je to s Lucasom Bilićem koji je trenirati počeo s deset godina, a s 14 već ima crni pojas. Prema riječima trenera, Lucasovoj predanosti nije bilo teško prihvatiti deset treninga tjedno, koliko je potrebno pred natjecanja, pa je prošle godine već odnio i pobjedu na europskom kupu u Sofiji.

Ali, nije neobično i da se u  klubu pojave seniori koji žele postati borci. Danijel Čubra to je učinio u 28-oj godini, a šest godina kasnije postao je državni vice-prvak.

Novi učenici stalno pristižu u klub, a među njima je i puno djevojčica. Trenutno ih među mlađim generacijama podjednak broj kao i dječaka, što je treneru Ivanu posebno drago.

Nisam njihov oklop izvana nego kralježnica iznutra

A što kaže master Slavko Jereb? Svojevremeno je i sam osvojio medalje sva tri sjaja na europskim prvenstvima te srebro i broncu na svjetskom. Najdraže „natjecanje“ ipak mu je, kaže, bilo u Domovinskom ratu gdje je s crnim pojasom 4. dan (razina crnog pojasa) postao instruktor specijalne policije, a kasnije i zapovjednik.

Danas svoj uspjeh mjeri uspjehom djece koju trenira i pod time, naravno, ne misli samo na njihove medalje.

-  U današnje vrijeme, kada djeca imaju sve manje mogućnosti za kretanje, omogućavamo im da vježbaju fleksibilnost i brzinu. Radimo i vježbe koje popravljaju negativne posljedice držanja mobitela, poboljšavamo pokretljivost kralježnice i kukova, ali najvažnije, dajemo im input u smislu temeljnih načela, kaže nam Master Jereb i potvrđuje kako zaista prati školske uspjehe svojih učenika.

- Na početku svakog treninga pitamo ih što je bilo zanimljivo u školi i kakve su im ocjene, a razgovaramo i s roditeljima. Važno nam je da djeca vide kako honoriramo uspjehe u školi i da nam nisu važni samo vrhunski sportski rezultati. Želimo imati pristojnu, dobru i kvalitetnu djecu, a jedini kriterij su rad i uloženi trud, objašnjava Jereb.

Master Slavko Jereb

Iako je vrlo prisutan u životima svojih učenika, master Slavko ujedno je i vrlo diskretan. Pitamo ga na koji način ovo postiže.

- Ja ih ne držim kao oklop izvana nego kao kralježnica iznutra. Ne želim ih sputavati.  Na isti način razgovaram i sa sinom koji je sada trener i jako je entuzijastičan. Možda se ponekad i razilazimo u stavovima ali, želim mu biti potpora. Znate, Taekwon-Do je ljepota koja polako nestaje. Ja spadam u generaciju prvih naraštaja i aktivan sam već 52 godine, kaže Jereb i objašnjava kako je ispite za pojas od prvog do šestog dana polagao kod generala koji je vještinu koju podučava utemeljio i 20 puta je boravio s njim u obje Koreje.

-  Sada se polako s mojom generacijom gubi kontakt s izvorom. Zato sam jako sretan što sam uspio odgojiti jednu kvalitetnu grupu mlađih trenera koji mogu od mene preuzeti sportski natjecateljski dio, kaže nam.

Ali, ostaje i dalje fascinantno na koji način tihim i blagim glasom uspijeva postići disciplinu i školovati mlade borce.

- Trudim se s djecom sačuvati čvrst, ali maksimalno korektan stav. Ja sam vodio postrojbe u ratu, a nikad se nisam derao. Vjerujem da se informacija može prenijeti i na blag način. Osim toga, djeca ne vole glasnu komunikaciju, a meni je važno da ona dobiju input koji će koristiti za cijeli život. Trudim se i da viši pojasevi pomažu mlađima. Neka budu dobri u školi i neka slušaju roditelje i trenera. Ne moraju svi briljirati, važno je da ostvare sve što je unutar njihovih mogućnosti, objašnjava master Jereb.

Potencijal za nove generacije

Nada se, kaže, da nikome ova vještina neće zatrebati za ratovanje, iako svi vidimo da je svjetski mir na oštrici. Ali, borit ćemo se uvijek morati – za obitelj, za vlastitu sreću, za domovinu…na svaki mogući način. Vještina koja se u Klubu BAK podučava, stvara zdravi potencijal za neke nove generacije koje neće biti sebične, a u svojim će borbama biti odmjerene.

- Zato učenicima borcima govorim da vježbaju u ritmu srca. To je, znate, subjektivni osjećaj, ali vjerujem da svako od nas čuva u uhu ritam srca svoje majke iz vremena kad je bio u trbuhu pa učenicima kažem da rade kao da čuju taj ritam. Simbolično je, ali želim im reći da ne trebaju žuriti, da budu opušteni i da postignu osjećaj opuštenosti. Svi smo mi nekad treperili u ritmu srca.