DRŽAVNA PRVAKINJA ANA MIŠAN, 14-godišnja sportska penjačica iz Fažane tjedno prevali 600 kilometara samo da bi trenirala: "U autu ponekad jedem, pišem zadaće i spavam, no čim dođem pred stijenu umor naprosto nestane"

Kako predstaviti svestranu Anu Mišan, 14-godišnju Fažanku, sportsku penjačicu pulskog Sportsko penjačkog kluba Onsigh, koja se prošlog tjedna s državnog prvenstva u penjaju koje se održalo u Zagrebu, u disciplini 'Kombinacija', ponovo vratila ovjenčana zlatom. Krenete li nabrajati sve njezine uspjehe, brzo će vam ponestati prostora jer je dijapazon njezinih interesa toliko širok te se kreće od šaha preko futsala do pjevanja i sviranja gitare. .. Naizgled nespojive kategorije, no ova mlada djevojka  uspijeva biti uspješna u svemu čega se primi.

Glazba postala 'samo' hobi

Ana je naime u svojoj, mlađoj juniorskoj U 16 kategoriji, višestruka županijska i međužupanijska te državna prvakinja u sportskom penjanju, no već godinama uspješno balansira između ljubavi prema glazbi i ljubavi prema sportu. U razgovoru nam ipak priznaje da je definitivna odluka pala: pjevanje će joj postati hobi, a svoj fokus stavit će na sportsko penjanje, iako su joj dragi i drugi sportovi.

Unatoč tome, nakon osnovne glazbene škole upisala je, priča nam, i pripremno školovanje  za operno pjevanje, u kojem briljira njezina starija sestra Tereza, sopranistica i članica djevojačkog zbora Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova koji je lani proglašen najboljim u državi.

Ana je uspješna šahistkinja - u ponedjeljak s ekipom Osnovne škole Veli Vrh odlazi u Poreč na državno školsko prvenstvo, prošloga se tjedna sa školskom ekipom kvalificirala na državno natjecanje u badmintonu, a prije dvije godine okušala se i u futsalu - te ponovo postala državna prvakinja.

Sportsko penjanje jedno je od najbrže rastućih sportova u svijetu, pogotovo od kada je postalo olimpijskim sportom i održalo se na posljednjim Olimpijskim igrama u Tokiju, a Ana se u njega zaljubila još u vrtiću.

- Oduvijek sam bila vrckavo dijete, stalno sam trčala, skakala, penjale se po stablima. U vrtiću sam išla na balet, a tamo su bile dvije curice koje su se bavile i sportskim penjanjem. Slušala se o tome i poželjela i sama probati, to mi je bilo nešto posve spotano, prirodno meni i u prvom razredu priključila sam se klubu u Rojcu. Otišla sam probati i tu sam se našla. Upisala sam se zahvaljujući mom prvom treneru i voditelju kluba Siniši Hrestaku, iako je već tada bilo i previše upisane djece. Odmah sam se zaljubila u penjanje, priča nam veselo Ana.

'Popela' se do 11. mjesta u Europi

Njezine rezultate primijetio je hrvatski izbornik, sportski penjač Luka Kivela iz Splita koji ju je pozvao u reprezentaciju pa je krenula na natjecanja po Europi.

Nakon ovih uspjeha izbornik ju je odabrao za prvenstvo Europe kao jedinu predstavnicu iz Hrvatske do 16 godina za drugu disciplinu, i to njoj omiljenu: težinsko penjanje, takozvani Lead koje se u rujnu održalo u Helsinkiju.

Ovdje je Ana ušla u polufinale, među 24 najbolje penjačice u Europi, no spletom okolnosti, unatoč rezultatu, nije se uspjela plasirati u finale te natjecanje završila na ipak odličnom 11 mjestu.

- Imala sam malo peh jer u finale ulazi samo osam najboljih, a ja sam imala sedmi rezultat. Nažalost, isti su rezultat imale još neke natjecateljice pa se gledao plasman iz kvalifikacija i tu mi je za mrvicu izmaklo finale, priča nam Ana. To čini bez imalo gorčine. Veli, želi i dalje uporno trenirati i ući za dvije godine u seniorsku reprezentaciju.

Koliko je posvećena tom cilju dovoljno govori da tri puta tjedno odlazi na treninge u Kopar. Da bi trenirala tjedno preveli čak 600 kilometara! U autu ponekad piše zadaću i uči, u autu završava obroke..., priča nam, a njezin tata dodaje da sve to "mora odraditi po Ipsilonu jer čim krenu zavoji Ana od umora često zaspi".

Ponekad u auto jede, spava, piše zadaće...

- U Rojcu, koliko god da ga volim i prirastao mi je srcu, fale mi novija hvatišta kakva se koriste na europskim natjecanjima. U Kopru je dvorana podređena svjetskim standardima penjana, a treniram sa slovenskim curama koje su i reprezentativke pod vodstvom Luke Fonde, voditeljem dvorane koji je izbornik slovenske seniorske reprezentacije, priča nam. Na naše pitanje, nije li joj sve to, uz sve školske obveze, prenaporno, Ana se smije i iskreno progovara:

- Desi mi se. Ima dana da mi se, kada trebam ući u auto, jednostavno ne da, budem umorna, spava mi se, ali kada se sjetim penjanja, dođem ispred dvorane, sav umor nestaje. Da nemam toliku želju za penjanjem sigurno ne bih to mogla, govori nam.

Na pitanje čime je sportsko penjanje toliko fascinira, veli da je to sport koji kombinira snagu, ravnotežu, motoriku, fleksibilnost, no najvažnije je ipak - ono u glavi.

Izazov je to, kako za tijelo tako i za um.

Naglašava da svega ovoga ne bi bilo bez njezinih roditelja, a posebice tate Alekseja koji se brine, sluša savjete onih koji znaju, puno čita o penjanju, a i vozi je tri puta tjedno do Kopra.

- Da nema mame i tate ništa od mojih želja ne bi bilo moguće ostvariti. Drago mi je da sam i roditelje 'navukla' na penjanje pa se sada, umjesto da me čekaju da završim treninge, i sami penju. Tata ponekad forsira pa zaradi žuljeve, a mama je uvijek super vesela, smije se Ana.

Razgovarajući o  padovima, pitamo je li ju strah i koliko su česte ozljede u ovom sportu.

- Sportsko penjanje jest opasan sport. Evo, nedavno je jedan svjetski poznati penjač poginuo. Ja sam koncentrirana, znam kako treba pasti i za sada većih ozljeda nisam imala. Samo sam jednom jako uganula zglob. Opasnije se penjati po prirodnim stijenama jer su one nepredvidljive, no uz kvalitetno osiguranje sa užadi nema straha. Često s roditeljima odem do Buzeta, Limskog kanala, nekada idemo penjati bliže, u Vinkuran ili Dvigrad... Svi se penjemo, družimo se i uživamo u tome, veli nam.

Dodaje kako se mora zahvaliti svojim trenerima u klubu, prvenstveno svom prvom treneru i voditelju SPK Onsight Siniši Hrestaku, klupskim trenerima Marku Kalčiću i Victoru Hugu Morenu. Svo troje je prate na svakom natjecanju u Hrvatskoj. 

Zahvaljuje se i svom izborniku Hrvatske reprezentacije Luki Kiveli kod kojeg je ovo ljeto u Splitu dosta napredovala i za kraj svom treneru u Kopru Luki Fondi s koji provodi intenzivnije treninge.

Navodeći da je kalendar penjanja za 2024. godinu već kreiran veli da su pred njoj natjecanja u Italiji, Portugalu, Slovačkoj, Švicarskoj, Austriji i Francuskoj... dok na pitanje koji su joj planovi, ima li neki cilj u budućnosti skromno kroz smijeh spominje kako bi joj ostvarenje dječjeg sna bila Olimpijada 2028. u Los Angelesu.

Za onu u Parizu 2024. je malo kasno, veli. Do 2028. će, navodi, već biti iskusna seniorka.

S obzirom na to koliko ozbiljno Ana pristupa ovom sportu, s koliko žara i ljubavi, ali prije svega koliko mu je posvećena, vjerujemo da ni Olimpijske igre nisu nedostižan cilj za ovu vedru i ustrajnu djevojku.