PAROH PULSKO-PEROJSKI GORAN PETKOVIĆ: "Za sve treba vremena, pa i za dobrotu. Kristova je poruka - budite bezazleni kao djeca"

Iako je veliki broj kršćanskih vjernika Božić proslavio 25.prosinca, dio pravoslavaca koji pripadaju crkvama koje koriste Julijanski kalendar, ovaj najradosniji kršćanski blagdan slavi danas.

Među njima su i pravoslavni vjernici južne Istre okupljeni u crkvama Sv. Nikole u Puli te Sv. Spiridona u Peroju, čiju zajednicu već 19 godina vodi paroh Goran Petković - rođeni Dobojac koji danas kaže kako više ne bi mogao zamisliti život daleko od južne Istre. Članovi pulske i perojske parohije pak složni su u tome da bi i njima bilo teško zamisliti crkvu bez njega.

Otac Goran je duhovnik i srce zajednice; intelektualac živog uma, srdačan, vedar, mudar i ujedno vrlo pristupačan. Svakako izuzetan sugovornik.

Uoči samog pravoslavnog Badnjaka, porazgovarali smo stoga s njim o tradiciji i nekim manje poznatim običajima, o Božiću u urbanoj sredini i eri konzumerizma, o životu prije Youtube-a, vjeri i istinskoj dobroti, ali i o tome koliko je njega oblikovala Istra u ova posljednja dva desetljeća, otkada on u njoj ostavlja snažan trag.

Grančica badnjaka i pšenica

Post nas čini boljim ljudima

Za početak, recite nam koji je ispravan način tituliranja pravoslavnog svećenika. Kako Vam se obraćaju vjernici?

Kada kažete 'Oče', nikada nećete pogriješiti. Episkopima se obraća s „Vaše preosveštenstvo“, a patrijarhu s „Vaša svetosti“. Svećeniku s 'Oče'. Svakako ne s 'pope'.

Središnja ste osoba pravoslavne zajednice u okruženju u kojem je predominantna religija katoličanstvo. Blagdani su zajednički, ali običaji se razlikuju. Osim onog najupadljivijeg - kalendara, moglo bi se reći su mnogima najzanimljivije, ako ne i najmisterioznije posebnosti pravoslavnog Božića dugotrajni post te kićenje i paljenje badnjaka. Kako biste opisali važnost posta u pravoslavlju?

Post je ono što nam je sam Gospod zapovjedio jer je on postio 40 dana, a datira još iz Adamovog vremena, kada je rekao da se može jesti sve osim plodova s drveta poznanja dobra i zla. Postom se nadovezujemo i na Isusove riječi koje kažu da se nečisti samo postom i molitvom  izgoni iz nas te bismo ga mogli nazvati nekom vrstom pripreme za ono najbitnije u životu, za susret sa samim Gospodom Isusom Kristom. Zbog toga se uobičajeno i posti upravo pred obilježavanje najvećih događaja u povijesti crkve, poput Božića i Uskrsa. Post nas čini boljim ljudima. Konkretnijima. 

Kako izgleda post u pravoslavlju? Što sve obuhvaća i je li obavezan?

Post uz molitvu spada u najvažniji sadržaj života svakog kršćanina i podrazumijeva uzdržavanje od mrsne hrane i prekomjernog jela i pića. Tijekom 40 dana ne konzumiraju se meso i namirnice životinjskog podrijetla, poput jaja i mliječnih proizvoda, što je uglavnom poznato. Međutim nejedenje mrsne hrane nije suština posta - njegova najvažnija odlika je suzdržavanje od loših misli i zlih djela, a zatim i činjenje onih dobrih te vježbanje u vrlini, praštanju, skromnosti, smirenju i u obuzdavanju svih tjelesnih strasti koje razaraju duhovni život kršćanina. Znači, post je ne samo tjelesno uzdržavanje, nego i duhovno. Osim toga, uobičajeno je da se osobe koje se žele pričestiti, prethodno i ispovjede.

Propisana su četiri višednevna posta godišnje: Uskršnji ili Časni, Petrovski, Gospojinski i Božićni, dok je jednodnevni post svake srijede i petka. U ove se dane, dakle, jede posna hrana spremljena na ulju.

Što ako se netko 'zaboravi' i pojede mrsnu hranu?

Nije to nikakav veliki prekršaj, hrana sama po sebi nije nikakvo zlo. Kaže se da se sve može prevariti, ali ne i vlastiti trbuh (smijeh). Nije to tako strogo. Post je čovjekova vježba kojom postaje osjećajniji i senzibilniji za druge oko sebe. Znate, pravoslavni vjernik u suštini ne treba činiti ništa posebno u ovom razdoblju jer, tko živi kršćanskim i liturgijskim životom, post ne vidi kao neki poseban zadatak.

Kićenje badnjaka

Simbolika drveta badnjaka

A što je badnjak? Je li on više narodni običaj nego religijski?

Jeste, više je narodni.  Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnje jutro rano siječe i donosi pred kuću, a navečer, uoči Božića, on se presijeca i unosi u kuću sa slamom. Badnjak simbolizira ono drvo koje su pastiri donijeli i koje je pravedni Josip naložio u hladnoj pećini u noći kada se Isus rodio, a nagovještava i drvo križa Kristovog.

Ima li još puno takvih običaja?

Rekao bih da se razlikuju od mjesta do mjesta, ali gledajući iz perspektive jednog urbanog čovjeka, moramo shvatiti da su brojni običaji potekli iz seoskog života. Božić pada u zimsko doba kada utihnu radovi u polju, pa se to vrijeme nekada provodilo u kućnoj atmosferi, bez mobitela, TV-a i Youtube-a, ali i bez vašara i tržnih centara, pa su se s djecom izrađivali božićni ukrasi i s njima ujutro na Badnjak odlazilo u šumu. To je vrijeme bliskosti u domu zbog koje i danas volimo praznike. 

Kako se provode Badnjak i Božić i što se jede tih dana?

Na Badnjak je hrana, naravno, posna, a nakon večere, koja je tog dana ipak već nekako ozbiljnija, obitelj odlazi u crkvu.

Na Božić se rano ustaje, a domaćica pravi pogaču – česnicu, u koju se stavljaju novčić i zrno graha ili kukuruza. Naravno, tada i roditelji daruju djecu. Često puta u propovijedima posebno naglasim da su se roditelji, odnosno stariji, u vrijeme darivanja, kako danas nazivamo praznične dane, dužni potruditi da ono ne izgubi svrhu i da dar ne postane suština, već da običaj bude doživljavanje prošlosti kao sadašnjosti. Ne treba to izbjeći u potpunosti, ali treba malo više čuvati smisao.

Božićna čestitka na šamponu

Koliko je teško sačuvati zdravi 'duh Božića' u današnje vrijeme konzumerizma?

Jako, izuzetno teško. Skoro nemoguće.  Shvatio sam to kada sam čak i na omotu šampona pronašao čestitku za Božić. Ali, mislim da se upravo u toj nemogućnosti trebamo truditi da izbjegnemo zamku.

Znate, Božić ili bilo koji praznik nije tu da bismo samo tog dana slavili. To je naš život - biti pažljiv za rođendan, za Dan žena i slično. Bogosluženja su u crkvi svakog dana i svakog dana trebamo biti dobri ljudi. Praznici su tu samo da nas na to dodatno potaknu. Slično je i s Novog godinom – neće se tada ništa promijeniti, ali ljudi biraju trenutak da donesu neku važnu odluku i promijene nešto. Ja to barem tako vidim. Bilo bi lijepo da poslije svakog praznika osjetimo da smo bolji ljudi, prema sebi i drugima.

Paljenje badnjaka u Peroju 2023.

Koliko vjeru opterećuje praznovjerje?

Ono je dio svake religije i svakog naroda i mislim da se provlači u čovjeku u trenutku njegove nemoći. Ako je u pitanju izraz razonode, to je 'ok', ali ako praznovjerje zasjeni smisao, onda nije. Ljudi se zabrinu jesu li učinili nešto ovako ili onako, na ovaj ili onaj način ... U molitvi osoba ne može pogriješiti. Ako želite dobro i činite dobro, ne može biti greške. Važno je ne izgubiti suštinu, i ako bih trebao poslati poruku, upravo bih to savjetovao – ne gubiti suštinu. U svakom svom djelu pronaći smisao. Valjda bi to bila i poruka svakom u životu - osmisliti život i ne protraćiti ga jer je on dar od Boga.

A što kada ljudi 'obogaćuju' običaje, pa primjerice, uz paljenje badnjaka zamišljaju želje?

I to je sloboda, baš kao sloboda pjesništva. Nije problem zaželjeti želju, ništa nije problem ako ne izgubimo smisao. U redu je ako se paljenjem badnjaka prisjećamo Isusovog rođenja, ali je problem ako zaboravimo na njega pa počnemo dolaziti u crkvu zbog paljenja badnjaka.

Događa li Vam se da slavlje izmakne kontroli, da se slavi isuviše bučno, da se puno pije u blizini crkve, bacaju petarde? Reagirate li u takvim situacijama?

Ako bih mogao zamisliti idealnu zajednicu, ona ne bi bila daleko od ove naše. Zaista sam jako rijetko doživio neugodnost tog tipa. Nekad se ljudima omakne da radost i euforiju izraze na pogrešan način, ali srećom toga nema. Jednom kada se dogodilo, izašao sam iz crkve i upozorio. Zašto ne? Kada vidimo nepravilnost ili nepravdu i znamo da netko trpi zbog druge osobe, naravno da treba reći.

Brada, ženidba i razvod

Otkrili ste nam puno o tradiciji Božića, riješite sada još dva 'misterija' koja mnoge ljude zanimaju, a često nemaju prilike dobiti odgovor. Prvi je – zbog čega pravoslavni svećenici nose bradu i  je li ona obavezna?

Brada je neko nepisano pravilo. Dio toga dolazi vjerojatno od izgleda Krista na ikonama. Ali, brada apsolutno nema veze sa svećenstvom i nema prepreke da svećenik bude bez brade. Jednako je i je li dugačka ili kratka. Vjerujem da je smisao da čovjek bude uredan.

Brada nije obavezna, a ženidba?

Ona jeste, ali važno je razlikovati svećenstvo i monaštvo. U pravoslavnoj crkvi, bogoslov sa završenim studijem ima izbor otići u parohiju, odnosno župu, i biti svećenik, ili otići u manastir, odnosno samostan. Onaj tko želi biti svećenik, mora biti oženjen, a u manastir odlaze oni koji biraju celibat. Ujedno, episkopi se biraju isključivo iz redova monaha.

Mogu li se svećenici razvesti?

Naravno, bilo je slučajeva razvoda, ali tada osoba prestane biti svećenik i nastavi obavljati neke druge poslove u crkvi ili izvan nje. U suštini, smisao je da se budući svećenik može samo jednom vjenčati u crkvi. Ukoliko se kojim slučajem dogodi da ostane udovac, to nije prepreka da nastavi obavljati svoju dužnost.

S djecom iz parohije

"Kao da sam se rodio u Istri"

Sada kad ste nam predstavili tradiciju Božića, recite nam kako biste sebe predstavili. Iz Bosne ste, a pola ste života već ovdje...

Iz Doboja sam i jako volim svoj rodni kraj i ljude i često idemo u posjet roditeljima, ali najljepše što bih mogao reći o sebi, a što znaju svi koji me poznaju, jeste da se osjećam kao da sam rođen u Istri. Volimo more, pa ne bih nekako mogao zamisliti kako se može više voljeti (smijeh). Nekako smo se srodili sa ovdašnjim ljudima. Ne mislim samo s pravoslavnim vjernicima i kao svećenik u svojoj parohiji, već svuda i sa svima. Divan nam je život ovdje i pustili smo korijenje, čak i simbolično, posadivši dosta maslina. Zajedno sa svojom suprugom Zoricom i kćerkom Teodorom živim u Peroju, gdje se inače nalazi naša druga crkva Svetog Spiridona i gdje je parohijski dom. Živimo koliko možemo skromno, na selu, i u skladu sa prirodom. Imamo predivan vrt koji sami uređujemo i većinu hrane sami proizvedemo onako kako se to nekada radilo, bez pesticida i umjetnih gnojiva. Dosta voća smo posadili i oko jednog hektara maslina. Godinama pravim i svoje vino, a kada mi dopuste obaveze, znam otići i u ribolov s prijateljima. 

Inače, srednju sam bogoslovnu školu završio u Prizrenu, a studije u Beogradu. Ovdje sam došao sa suprugom kada sam imao 25, a ona 23 godine i početak je, naravno, bio dosta težak, kao i svima. Jedini sam svećenik u Istri i trebalo je puno toga povezati, ali sada mi je teško zamisliti život na nekom drugom mjestu.

Što se događa kada niste u mogućnosti održati službu?

Bogu hvala, u ovih 19 godina se to dogodilo samo jednom, kada sam dobio koronu. Inače, u slučaju da nisam u Istri, mijenja me svećenik iz Rijeke tako da crkva nikada ne trpi.