Napisao i snimio Matijas Kozić
U Tomassinijevoj ulici na Verudi u Puli nalazi se jedan mali obrt kakvih je, očito, ostalo još jako malo. Kućica od svega dvanaest kvadrata nije pompozno ukrašena, ne sjaji i ne privlači svojim blještećim reklamama, sjajnim ulaštenim staklima ili umjetnim osmjesima radnika. Ova malena ključarska radnja, suprotno tome, osvaja svojom iskrenošću i jednostavnošću.
Ona ne pozira, ne glumi. Na njoj jedino što treperi je maleni elektronički natpis, a na njemu piše: „Otvoreno - Aperto“.
Pa iako izgleda da smo danas kao društvo uglavnom otuđeni, da većinom živimo ubrzani način života i trčimo ispred sebe, sve to staje kad zakoračite u radnju Ivana Gortana. Tada ulazite u jedan drugi svijet, tamo gdje vrijeme nije važno.
Ivan Gortan je pravi majstor, onaj za kojeg ćete, dok ga gledate kako radi, uvijek misliti da sve odrađuje s lakoćom. Toliko su mu spretne ruke. Nikad neće odbiti pružiti pomoć, srdačan je i kulturan. I uvijek je, ali doista uvijek dobre volje!
- Znate što, ispunim si dan. Družim se s ljudima. Popijem kafe. Nije jako naporno. Osim kad nekad moram ić' na četvrti kat nositi alat pješke i tako dalje. Eto. Jedva čekam da se probudim i da dođem. Imam zadovoljstvo, ispunjava mi dan, kaže Gortan koji je radnju drži već više od četvrt dtoljeća, 26 godina.
Rođen je prije 76 godina u Svetom Petru u Šumi. Samo dvije godine kasnije s obitelji se doselio u Pulu. Njegov je otac rođak antifašista, istarskog simbola borbe protiv fašizma po kojemu uvala na pulskom Lungomareu nosi ime, Vladimira Gortana.
Ivan Gortan je u Puli završio Industrijsku školu. Potom je sedam godina radio u brodogradilištu Uljanik, a zatim idućih osamnaest godina i u rent-a-caru i to, u Poreču i u Puli.
- Devedesetih godina sam išao u privatnike. Imao sam caffe bar u Pješčanoj uvali. Međutim, došao je rat pa mi je sve to poremetilo i, slučajno, prijatelj jedan mi je rekao da ide u novi biznis i pitao ako bi ja preuzeo posao ključara. Rekao sam mu da ja to ne znam raditi, a on je rekao da će me naučiti. Bio sam kod njega nekih mjesec dana. Sve mi je pokazao i poslije sam išao sam dalje. Od 1997. godine dalje. Mogu vam reći da je ovo najljepši posao koji sam u životu radio, prepričava Gortan.
Nije, govori, bilo teško naučiti. U početku je, prisjeća se, više puta znao pogriješiti, baciti ključ. Kada imaš strpljenje, napominje, onda i naučiš.
- Imao sam već znanje o metalima… mesing, željezo, pa mi to nije delalo probleme. Radim i stare velike ključeve za konobe. Treba mi nekad i dva, tri sata da ga napravim. To ti čini jedno zadovoljstvo, priča.
Ključevi se, veli, i dalje gube. Od automobila, stana, kuće. Shodno tome, nekad posla ima više, nekad manje. Ali gura se naprijed, kaže Gortan.
- Ima raznoraznih kombinacija. Ljudi izgube ključ ili od auta ili od stana... tako da uvijek ima nekog posla. Bude nekad pauza, ali više manje bude posla, komentira.
No, u svakom slučaju od izrade ključeva se još uvijek može preživjeti.
- To je jedan mali zanat od kojeg se da preživjeti, potvrđuje Gortan.
Ključ od konobe
Znalo se tako dogoditi i da je Gortan uvečer, oko 23 sata otvarao stanove. Naročito, govori, u sezoni. Kad se dogodi da vlasnik stana ili kuće izgubi ključ i ne može ući u svoj dom, Gortan izlazi na teren. Ako je riječ o protuprovalnim vratima, dolazi, pojašnjava, s nekom plastikom kojom otvori vrata. Obična vrata se, veli, buše, slama se cilindar.
- Gledamo da ne oštetimo vrata. Za auto je malo drugačije. Te novije generacije je teže otvoriti. Ali ima ljudi koji imaju alate, pa znaju to otvoriti. Stariji auti se otvaraju sa žicom. Otvaraju se preko prozora, rašire se vrata i prozor, pa se sa žicom otvori, otkriva Gortan.
