ŠTEFANIJA RAVNIĆ Super-Istrijanka koja je vrijedila za barem dva njemačka vojnika

Piše: Maja Jokanović

Iako još uvijek nije otkriven podatak iz novog popisa stanovništva, prema onom iz 2011. godine, u Hrvatskoj je bilo nepismeno oko 30.000 stanovnika – približno 0,8 posto.

Nije mnogo jer je manje od 1 posto. Ali je mnogo jer je trideset tisuća. Ujedno, ženskih imena u nazivima ulica i trgova u Hrvatskoj manje je od 2 posto. Točnije, oko 1,8 posto. Pula je i ispod tog prosjeka s tek 1,6 posto.

Tragedija se nastavlja podatkom da samo 21 srednja i osnovna škola u državi nosi ime žena. Sveučilište – nijedno. Uz izuzetak nekoliko vrtića pod okriljem Crkve koji nose imena svetica i blaženica, u predškolskom svijetu žensku čast spašavaju uglavnom Pčelica Maja i Zvončica. 

Uz ovako poražavajuću statistiku, svako bespotrebno uklanjanje ženskih imena iz naziva obrazovnih institucija bolno je, a ukidanje imena žena koje su širile obrazovanje i pismenost na hrvatskom jeziku - nemjerljiva je šteta. Gotovo neshvatljiva.

Među ženama kojima je ta čast oduzeta nalazi se jedna čudesna Istrijanka. Da živi u današnje vrijeme, bila bi vjerojatno influencerica. Super-žena i uzor. Držala bi motivacijske govore, vodila proteste, „gorjela“ u TV sučeljavanjima i imala tisuće lajkova na društvenim mrežama. Bila bi "in" i govorilo bio se da je žena i pol. Žena- zmaj, fajter i kraljica. 

Ali, ona je živjela u neko teže i strašnije vrijeme o kojem se sve manje zna. Njezin osmijeh sačuvan je na samo dvije fotografije, a njezina priča spašena tek zapisima Buzećana Bože Jakovljevića. Ime joj je Štefanija Ravnić.

Rođena je 20. prosinca, 1914. godine u Lupoglavu. „Borac“ je postala još kao dijete zahvaljujući utjecaju roditelja, obrazovanih "narodnjaka", s kojima je odrastala uz ideju otpora fašizmu i borbe za vlastiti jezik. Školovala se u Lupoglavu i Tolminu, a diplomu učiteljice stekla je u Padovi.

Još za vrijeme studija radila je kao nastavnica na Buzeštini i u Pazinu, a nakon diplome je upućena kao učiteljica u Rovinj, a zatim u Pulu, gdje je ostala do 1942. godine.

Negdje u to vrijeme, s bratom Jordanom po prvi put je uspostavila „vezu“ s antifašističkim suborcima iz Zagreba. „Veza“ je, nažalost, ubrzo uhićena i kontakti su prekinuti pa Štefanija odlazi u Trst i čeka novu „vezu“.

Njezin život ilegalke u Trstu dovoljan je za sto drugih života. Pod krinkom učiteljice koja daje poduke, Štefanija u svom tršćanskom stanu okuplja mlade učenike zaljubljene u njezine ideje i smišlja logistiku opskrbe antifašističkih boraca Istre potrepštinama.

„Veza“ bi preko granice dostavljala ceduljice sa zahtjevima, Štefanija bi se pobrinula da se zatraženo pronađe, a „učenici“ su pomagali da se pošiljke prebace na pravu adresu u Istri. U mrežu je uključivala sve; od prijatelja i obitelji do kolega sa studija, od naprednih studenata talijanskih sveučilišta do ilegalaca po šumama istarskog Krasa.

Štefanija Ravnić i kolege

Zahvaljujući čudesnom umu Štefanije Ravnić, u torbama, tajnim pretincima, podsuknjama, pa čak „valižama“ neprijateljskih oficira, preko granice su prenesene brojne ideje, tekstovi, lijekovi i penicilin u termosicama. Hrana se najteže nabavljala i, kada nije bilo druge, Štefanija je na ratište slala hranu iz svoje kuće.

Nakon kapitulacije Italije u Istri, napušta Trst i odlazi u partizane, a u oslobođenom Pazinu prisustvuje Istarskom saboru na kojemu je donesena odluka o pripajanju Istre Hrvatskoj u Jugoslaviji.

Talijanski fašisti su otišli, njemački nacisti su došli. Ali, ona je i za ovog neprijatelja bila spremna - vratila se u rodni Kras i počela pozivati žene Ćićarije u borbu. I činila je to s izuzetno puno uspjeha.

Koliko li je šarma morala imati Štefanija Ravnić kada je po drugi put uspjela oko sebe stvoriti bujice obožavatelja koji su je oduševljeno slušali jednom tjedno na trgovima sela Ćičarije? I koliko li je magije moralo biti u riječima kojima je opčinjavala žene sjevera Istre i pozivala ih na prvi skup istarskih žena boraca?!

Osamostaljivanje žena Štefaniji je bilo važno koliko i sloboda i zbog toga je neumorno kružila Krasom. U Brgudac je odlazila na seminare, u Rašporu spremala žensku konferenciju, u selu Dane organizirala veselja i umnožavala govore o ženskim pravima, a u Trsteniku se nalazila s bivšim učenicima.

U Jelovicama je čak držala tečajeve govorništva na kojima su njezine mlade kolegice gubile strah od javnog nastupa. Uvijek po tri koraka ispred neprijatelja. Uvijek po deset koraka ispred svog vremena. Nije teško pretpostaviti čija je zasluga bila to što je na Krasu 1944. godine prvi put proslavljen 8. mart. 

U vrtlogu borbe, jedna je stvar ipak bila previše važna da bi čekala kraj rata – obrazovanje. Nakon odluke o odvajanju od Italije, u Istri je manjkalo učitelja na hrvatskom jeziku i organizirana je ubrzana obuka mladih nastavnika za narodne škole. U lipnju 1944. godine, Štefanija je imenovana oblasnom pročelnicom za prosvjetu i polovica svih tečajeva održana je s njom na čelu istarske prosvjete.

Nažalost, od svih aktivnosti koje je tako spretno obavljala, upravo je ovo za nju bio smrtonosan zadatak – nacisti su je uhvatili dok je u Kastvu organizirala dolazak novih učiteljica u Istru i odveli u tršćanski zatvor Coroneo samo četiri dana prije željno očekivane prve oblasne konferencije AFŽ-a u Rašporu. 

Kolege su vjerovali da će Štefanija biti lako razmijenjena za barem dva njemačka vojnika, ali razmjena za nju nikada nije ponuđena – uhvaćena je pod lažnim prezimenom Bradetić i odlučeno je da je pametnije ne otkrivati Nijemcima njezin identitet.

Nažalost, nije pomoglo - nekada u ljeto 1944. godine pogubljena je u zatvoru San Sabba u tršćanskoj Rižani, mjestu stradanja velikog broja Istrijana, i to pod imenom Marija s Krasa. Ako je neka utjeha, pod imenom Štefanija Ravnić nikada nije umrla. 

Ali, njezino ime skoro da jeste, čak i pored toga što je zaslužna za školovanje prvih poslijeratnih generacija na hrvatskom jeziku.

Zanimljivo je da je ime velike istarske prosvjetiteljice Giuseppine Martinuzzi sačuvano usprkos nadimku „Prva crvena dama“, jer je netko imao hrabrosti sačuvati ga.

Nažalost, nije bilo dovoljno hrabrih da sačuvaju ime hrabre Štefanije - osnovna škola u Pazinu i Lupoglavu njezino ime zamijenila je imenom (svakako hrabrog) Vladimira Nazora, a dječji vrtić „Štefanija Ravnić“ u Puli, koji je bio smješten u zgradu današnje Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, više ne postoji.

Spomen ploča u rodnoj kući je uništena, a obitelji više nema. Ostala je jedna ulica s njezinim imenom uz pazinski potok. Samo jedna ulica za Štefaniju koja je vrijedila za (barem) dva njemačka vojnika.

Podataka je jako malo, ali je i toliko dovoljno da se zaljubite u čudesnu Štefaniju, Mariju s Krasa.

Bila je hrabra i utjecajna. Nasmijana, nepotkupljiva i beskonačno šarmantna. Bila je super-Istrijanka. Kada bi se o njoj pričalo, rado bi se o njoj i slušalo. Ali, ne priča se. Šteta! Treba nam više takvih priča. Treba nam više Štefanija.