Ljubav svog života Lola je upoznao 1937. godine. Rođena posljednjeg dana Prvog svjetskog rata, dobila je neobično ime - Sloboda. Zaljubili su se vrlo brzo. Lolino ime možda se neće vratiti u naziv pulske škole, ali neki budući klinci možda će imati sreću da idu u školu koja se zove „Lola i Sloboda“. Ili barem škola „Ljubavnog pisma“. Tada barem nikome ne bi smetala
Ljubav svog života Lola je upoznao 1937. godine. Rođena posljednjeg dana Prvog svjetskog rata, dobila je neobično ime - Sloboda. Zaljubili su se vrlo brzo. Lolino ime možda se neće vratiti u naziv pulske škole, ali neki budući klinci možda će imati sreću da idu u školu koja se zove „Lola i Sloboda“. Ili barem škola „Ljubavnog pisma“. Tada barem nikome ne bi smetala
Piše: Maja Jokanović
U potrazi za pričama o osobama po kojima su se nekada zvale pulske škole, put od Šijane nastavlja se do susjednog Kaštanjera i istoimene osnovne škole, koja je čak trideset godina nosila ime narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, Ive Lole Ribara.
Zanimljivo je da je ovo jedina ustanova u Istri koja se odrekla njegovog imena – OŠ „Ivo Lola Ribar“ iz Labina, s pripadajućim područnim školama Vinež i Kature te sportski Dom braće Ribar u Puli sačuvali su svoja imena sve do danas.
O Ivi Loli Ribaru puno se zna; Lola, ili Lolo kako ga je majka Tonica zvala, bio je dijete iz ugledne zagrebačke obitelji, student univerziteta u Ženevi i Beogradu, urednik omladinskih časopisa, jedan od osnivača partizanskog pokreta i omladinskog mirovnog pokreta te bliski suradnik Josipa Broza Tita.
Ujedno, bio je sin dr. Ivana Ribara, prvog predsjednika SFRJ i jedinog Titovog prethodnika na toj poziciji. Za razliku od Nevena Kirca, čiju priču je potrebno spašavati od zaborava, o Loli je ispričano puno priča.
Ali, čak i kada su se priče o njemu pričale češće, učenici škola s njegovim imenom rijetko su slušali onu najvažniju; ne priču o Loli heroju, već priču o Lolinoj ljubavi. Ljubavnu priču - veću, tužniju i strašniju nego što se može zamisliti. Priču o dva pisma; jednom od najtužnijih ikada napisanih i jednom koje nikada nije napisano. Nju otimamo od zaborava.
Ljubav svog života Lola je upoznao 1937. godine. Njegov prijatelj i politički suborac Miroslav, sin uglednog beogradskog ljekarnika Svetolika Trajkovića, jednog je dana Lolu posjetio s mlađom sestrom, devetnaestogodišnjom brucošicom kemijskog fakulteta.
Rođena posljednjeg dana Prvog svjetskog rata, dobila je neobično ime - Sloboda. Zaljubili su se vrlo brzo. A zaljubili su se i Slobodini prijatelji u Lolu – imao je divan glas i znanje francuskog i švicarskog đaka s kakvim se nisu često susretali.
Malo što bi se trebalo uljepšavati i ušminkavati kada bi se početak ove ljubavne priče preselio na filmsko platno. Dvoje mladih, elegantnih ljudi u šetnji gradskim ulicama; Ivo Lola, mladi revolucionar s besprijekornom frizurom i u modernom odijelu od tvida, i Sloboda, mlada intelektualka u cipelama s visokim potpeticama i u ženstvenom predratnom kaputu. Savršen prizor.
Četiri godine nakon upoznavanja, početkom 1941. godine, odlučili su se vjenčati, a obitelji Ribar i Trajković izabrale su 6. travnja za dan proslave zaruka. Međutim, zrakoplovstvo Trećeg Reicha baš je tog datuma zasulo Beograd bombama i zaruke se nisu održale.
Rat je počeo, a vjenčanje je odgođeno za neka bolja vremena. Za Lolu nije bilo dvojbe i partizanskim se jedinicama pridružio na samom početku rata. Iako je Sloboda planirala krenuti za njim, Lola je zamolio njezine roditelje da je ne puštaju u borbu; smatrao je da je previše nježna i da to nije mjesto za nju.
Međutim, Sloboda nije bila sigurna ni u gradu. Osim veze s antifašistima iz svoje obitelji, veza s Lolom bila je dodatni razlog za privlačenje pozornosti nacista. Kako bi bila na sigurnom, nakon Lolinog odlaska u partizane, obitelj ju je privremeno poslala kod obitelji izvan Beograda.
Sloboda je bila na sigurnom, ali Lola više nije. Iz dana u dan je postajao sve svjesniji koliko je blizu smrti. Zato je pisao pismo. Pismo koje svaki vojnik piše u nadi da nikada neće biti poslano i kakvo nitko ne želi primiti. Ali, sa svakom novom ofenzivom, nadao se da će rat uskoro biti gotov i da će pismo, presavijeno u džepu, osobno odnijeti Slobodi.
„Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam kao i uvijek! – da te ono nikada neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.
.... U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetim cilju i moja ljubav prema tebi,najmilija moja“.
Ali, rat nije prolazio. Stigla je 1942. i Lola se odlučio javiti Slobodi. Poslao je pismo.
“Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi....“
Sredinom siječnja 1942., Gestapo je presreo njegovo pismo. Cijela Slobodina obitelj uhićena je i odvedena na mučenje. Najveće mučenje doživjela je mlađa kćerka Vera, za koju je Gestapo prvih tjedana mislio da je Sloboda.
Kada su otkrili da postoji još jedna sestra, naredili su njezino uhićenje. Gestapo je tada od Slobode zatražio da Loli napiše pismo u kojem ga moli da dođe u Beograd gdje će ga oni dočekati u zasjedi. Životi cijele njezine obitelji bili su ucijenjeni Lolinim životom.
Sloboda je odbila napisati pismo. U svibnju 1942., obitelj Trajković - Sloboda, njezin brat i mlađa sestra te otac i majka - pogubljeni su u plinskoj komori. Pismo koje ih je odvelo u smrt, Lolino ljubavno pismo, Sloboda nikada nije pročitala.
Nažalost, Lola također nije dočekao kraj rata. U još jednom šekspirijanskom obratu, ova priča završava još njegovim pismom koje nije stiglo na vrijeme. U studenom 1943., Lola je postao prvi diplomat upućen u sjedište savezničke misije u Egiptu. Prilikom polijetanja s Glamočkog polja za Kairo, na njegov zrakoplov pala je bomba. Poginuo je u dvadeset i sedmoj godini.
Tri dana prije pogibije, ocu je napisao pismo u kojem ga obavještava o smrti svog brata Jurice. Vijest o Lolinoj pogibiji do starog Ribara došla je brže nego Lolino pismo o Juričinoj smrti. Vijest da je izgubio i drugug sina, Tito je Ribaru prenio osobno. Do kraja rata, i majka braće Ribar izgubila je život u borbi. Previše je to tragedije i za sto knjiga.
Godine 1973. filmski projekt zasnovan na priči o Loli i Slobodi bio je spreman za produkciju, no film nikada nije snimljen. Pod dojmom najave ovog projekta na filmskom festivalu u Puli, tada popularna Korni grupa uglazbila je rečenice Lolinog pisma u pjesmi „Ivo Lola“ koju je otpjevao Zlatko Pejaković, a književnica Nada Marinković 1982. godine napisala je knjigu „Legenda o djevojci Slobodi“.
Lolin lik u posljednje vrijeme ponovno nalazi put do urbane kulture i viđa se na grafitima, u slobodarskim porukama i na majicama. Možda je vrijeme i za povratak priče o njegovoj ljubavi. Jer, ako postoji priča koja je danas važnija nego ikad, to je priča o odanosti, hrabrosti i ljubavi. I o tome kako kratko može trajati život nazvan po slobodi.
Lolino ime možda se neće vratiti u naziv pulske škole, ali neki budući klinci možda će imati sreću da idu u školu koja se zove „Lola i Sloboda“. Ili barem škola „Ljubavnog pisma“. Tada barem nikome ne bi smetala.
Tri školska sindikata danas su održala prosvjed u Zagrebu zbog nezadovoljstva novim Zakonom o plaćama te sustavom ocjenjivanja
Program dočeka počinje na Staru godinu od 19 sati s puštanjem glazbe
"Moje je mišljenje da ne izlazi u javnost zato jer nema što ponuditi za narednih pet godina. Njegov program je prazan list papira, jednako kao što je u dosadašnjih pet godina Hrvatsku doveo u potpunu međunarodnu izolaciju, rekla je predsjednička kandidatkinja stranke DOMiNO
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
