Uspjeh cvatnje divovskog lopoča za nas znači mnogo više od samo jednog lijepog prizora. Ona je dokaz koliko daleko se može stići kad se spoje upornost, znatiželja i ljubav prema biljkama, veli Davor Cetina, vlasnik vrtlarije Kalići kojemu je pošlo za rukom ono o čemu su sanjali još viktorijanski vrtlari koji su prvi uspjeli uzgojiti ovu biljku u Europi i to tek 50 godina od otkrića i mnoštva pokušaja
Uspjeh cvatnje divovskog lopoča za nas znači mnogo više od samo jednog lijepog prizora. Ona je dokaz koliko daleko se može stići kad se spoje upornost, znatiželja i ljubav prema biljkama, veli Davor Cetina, vlasnik vrtlarije Kalići kojemu je pošlo za rukom ono o čemu su sanjali još viktorijanski vrtlari koji su prvi uspjeli uzgojiti ovu biljku u Europi i to tek 50 godina od otkrića i mnoštva pokušaja
Dan kada je procvjetala Victoria cruziana najveći lopoč na svijetu, Davor Cetina, vlasnik vrtlarije Kalići u malom selu Golubovo pored Vodnjana, sanjao je punih 15 godina.
Danima je strpljivo čekao, gledao u pupoljak koji je sa četvrtka na petak napokon počeo otvarati svoje latice i kako veli, sav se trud i strpljenje napokon isplatilo.
- Ovo je dan koji smo sanjali još od 2010. godine, kada je započeo naš Viktoria projekt s prvim eksperimentima naklijavanja sjemena ove fascinantne divovske biljke u našem malom akvariju. Bilo je to putovanje puno izazova, pokušaja i pogrešaka, a posebno teških godina kada sjeme nije htjelo klijati i kad smo gotovo odustali.
No nakon 15 godina strpljenja, učenja i ljubavi, naša Victoria cruziana napokon cvate, a miris njenog prvog cvijeta koji podsjeća na ananas je neodoljiv, priča nam Davor ushićeno, zahvaljujući na trudu i svom suradniku, poljoprirvrednom tehničaru Mirku, kako veli 'drugoj ruci vrlarije' bez kojeg ovog uspjeha ne bi bilo.
Ovaj nam zaljubljenik u biljke otkriva kako se radi o uistinu o posebnom događaju za biologe koji je uzgajaju jer je Victoria cruziana, najveći lopoč u biljnom svijetu, jednogodišnja biljka koja se svake godine iznova sije u posude i presađuje, a posebno u vrtlariji Kalići koja je na cvatnju čekala 15 godina.
- U Europi bi je želio uzgojiti svaki botanički vrt, a naš mali vodeni kutak je upravo ima ove godine i to čak dvije biljke u zasebnim posudama, radostan je naš sugovornik, pokazujući nam dva cvijeta koji se otvaraju, ali i još dva pupoljka koji će uskoro izdignuti svoje glave iznad vode.
Pojašnjava nam da je cvijet ovog lopoča kada se otvori bijele boje i tada je i "ženski". Drugog dana postaje "muški" i mijenja boju u rozo-ljubičastu boju.
Cvijet se otvara noću jer ga u prirodi oprašuju kornjaši koji dolaze privučeni mirisom i toplinom cvijeta. Victoria, naime, ima sposobnost proizvoditi toplinu kako bi povećala privlačnost oprašivačima i jedna je od najstarijih biljaka na svijetu.
Nakon 48 sati cvijet odumire.
Ova biljka dolazi iz Paragvaja, Bolivije i sjeverne Argentine, gdje raste u toplim, plitkim vodama ili barama s nekoliko centimetara vode. Ima spektakularne, plutajuće listove koji mogu dosegnuti do dva metara u promjeru – s uzdignutim rubovima i strukturalno toliko čvrste da mogu nositi težinu djeteta, a oni najveći i težinu odrasle osobe od 60,70 kilograma!
Zanimljivi je da je sva, osim cvjeta, bodljikava.
- Uspjeh ove cvatnje za nas znači mnogo više od samo jednog lijepog prizora. Ona je dokaz koliko daleko se može stići kad se spoje upornost, znatiželja i ljubav prema biljkama, veli naš sugovornik kojemu je pošlo za rukom ono o čemu su sanjali još viktorijanski vrtlari koji su prvi uspjeli uzgojiti ovu biljku u Europi.
Europski botaničari, priča nam, prvi su put sreli V. cruzianu i V. amazonicu (druga vrsta ovoga roda) 1801. godine. Biljke su mmena dobile po kraljici Viktoriji te su odmah postale objekt rivalstva između viktorijanskih vrtlara u Engleskoj. Victorija je predstavljala novu egzotičnu vrstu s kojom je trebalo sve zadiviti.
Radi uzgoja divovskog lopoča gradili su se ogromni grijani staklenici (Victoria houses) no mnogo je godina prošlo dok su engleski vrtlari shvatili kako pravilno uzgojiti tu divovsku biljku. Tek je 1849. godine prva biljka procvjetala u staklenicima.
U ovom istarskom rasadniku, u kojem je trenutno više od tri tisuće različitih vrsta, ovaj lopoč dijeli "kuću" s drugim vrstama lopoča, ali i lokvanja te egipatskog papirusa i paprati. Male ribice gambuzije brinu se o tome da smanje populaciju komaraca. Baš poput žaba koje ovdje obitavaju.
Dok smo mi razgledavali lopoče društvo su nas pravile i dvije mačke, pas i kornjača; svi ovdje žive u prirodnom skladu, kako i priliči pravom malom botaničkom raju.
Uzbudljive priče o prvoj Victoriji i njenom putu od divljine Južne Amerike do raskošnih staklenika Europe izgledaju poput filmova Indiana Jonesa, veli Davor.
Povijest otkrića i uzgoja biljaka iz roda Victoria prava je priča o znanstvenoj znatiželji, botaničkoj opsesiji i tehnološkoj domišljatosti 19. stoljeća.
Priča kreće 1801. godine kada španjolska ekspedicija šalje češkog prirodoslovca Tadeáša Haenkea u srce Južne Amerike. Tijekom istraživanja rijeke Mamoré – pritoke Amazone u današnjoj Boliviji ugledao je biljku koja će ga toliko zapanjila da je kleknuo od čuđenja. Iako nije stigao objaviti svoj nalaz prije smrti u Cochabambi, njegovo otkriće divovskog vodenog ljiljana postavit će temelje jednoj od najuzbudljivijih botaničkih priča stoljeća.
Najveći poticaj svjetskoj slavi ove biljke dogodio se 1836. kada Sir Robert Schomburgk pronalazi biljku u Britanskoj Gvajani i šalje opise u Englesku. Godine 1837. engleski botaničar John Lindley proglašava ovu biljku novim rodom i daje joj ime Victoria regia, u čast britanske kraljice Viktorije. Tako počinje viktorijansko botaničko ludilo.
Nakon što je javnost čula za golemo plutajuće lišće i velike cvjetove koji mirišu na ananas, Europljani su po svaku cijenu željeli uzgojiti Victoriju. No to nije bilo lako, a prvi su pokušaji u Europi redovito završavaju neuspjehom: biljke su umirale tijekom zime ili transporta, rizomi su trunuli, sjemenke nisu klijale.
Prvi veliki uspjeh dolazi tek 1849. godine, dakle gotovo pedeset godina nakon otkrića!
Liječnici Rodie i Luckie iz Demerare (današnja Gvajana) šalju sjemenke u bočicama s čistom vodom u Kraljevski botanički vrt u Kewu. Od njih se uzgajaju prve biljke koje napokon preživljavaju. Jedna od njih presađena je u specijalno izgrađeni staklenik na imanju vojvode od Devonshirea u Chatsworthu. Glavni vrtlar, Joseph Paxton, bio je toliko inspiriran strukturom lišća Victorije da je njezinu arhitekturu iskoristio kao model za projekt Kristalne palače – monumentalnog izložbenog prostora izgrađenog za Veliku izložbu 1851. u Londonu.
Paxton je za taj podvig dobio titulu viteza.
Palača je nažalost doživila potpunu katastrofu i uništenje, ali je uzgoj Victorije opstao sve do danas, navodi Cetina.
Nakon prvih europskih uspjeha Victorija je ubrzo počela osvajati i ostale kontinente, a vrtlari diljem Europe i Amerike grade posebne “Victoria houses” – staklenike za uzgoj samo ove biljke.
Davor CetinaUzgoj Victorije i danas ostaje izazov – zahtijeva iskustvo, prostor i preciznu kontrolu uvjeta, no kada jednom procvjeta, prizor je takav da ostavlja bez daha. Također podložna je i genskoj degradaciji pa tu i tamo treba nekoga poslati ponovo u Amazonu da prikupi svježe sjeme.
Ova “kraljica vodenih biljaka” ostaje simbol trijumfa botaničke znatiželje, znanosti i ljepote nad teškoćama prirode.
O ovoj vrtlariji, rasadniku moderne generacije, pravom malom komadiću raja na zemlji pisali smo prije dvije godine, nakon što je rasadnik posjetio i u svoj dokumentarac "Putovanja kroz najljepše Jadranske vrtove" uvrstio slavni Monty Don, jedan od najpoznatijih vrtlara u Velikoj Britaniji, ali i svijetu.
Posebnost ovog rasadnika je što se ovdje uzgajaju rijetke vrste koje je teže uzgojiti i koje nisu toliko komercijalne, a Davor se može pohvaliti i s najvećom zbirkom perunika u Hrvatskoj.
Trenutno, doznajemo, priprema pokazni i pravi Mediteranski vrt koji će se nalaziti preko puta cesta, a njegovo otvorenje moglo bi biti već ovog proljeća.
Koliko je ta odluka bila nužna, pokazalo se već u prvim danima po završetku radova – prije nego što je javnost uopće bila obaviještena o zatvaranju, novo postavljena ulazna vrata već su nasilno uništena. Vrata su iščupana iz ležišta, otrgnuta i odbačena sa strane, čime je već u startu nanesena šteta netom uređenom školskom prostoru
Glavni hit večeri bio je Broštulani gramper s orihi, zaštićeno jelo manifestacije koje je pripremao chef Gianpaolo Sardot
Druženje će se održati u Svetom Martinu
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
