'Drži govor na jednoj nozi. Tako ćeš biti kratak i koncizan'.
Tim je riječima prije 20-ak godina u obraćanju uoči ručka kod zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka duhovitu mudrost prisutnima prenio pokojni biskup Antun Bogetić, rođeni Premanturac, s kojim smo tada pohodili Nadin i ostala mjesta, iz kojih je koncem 16. stoljeća tzv. 'osam zadarskih obitelji' naselilo Premanturu.
Mons. Bogetić bio je tada iznimno angažiran i poletan zbog dodira s vlastitim korijenima. Kasnije je Nadinjanima omogućio obnovu crkve te velikom donacijom omogućio postavljanje novog crkvenog krova crkve Sv. Ante, organiziravši i njihov dolazak u Premanturu. Nadinjani su mu posvetili i guslarsku pjesmu "Od Nadina do Premanture".
Saznali smo tada, mimo aktera tog posjeta zadarskom zaleđu, da je jedan muškarac iz tih prvih obitelji kroz godine u Premanturi navodno počinio ubojstvo, zbog čega je supruga, zbog sramote i stigme, skovala novo prezime obitelji. No, i to ostaje u sferi legende.
"Škužajte, neka se nidan ne rabija"
Pulski arhitekt, zaljubljenik u povijest, publicist Anton Percan nije to konkretno spomenuo za svog zanimljivog predavanja "Premantura - razvoj sela, stanovnici i posjedi" održanog u prepunoj dvorani premanturske 'Škole' na placi. No, nije manjkalo zanimljivih informacija i bogatog povijesnog konteksta.
No, Percan je imao potrebu početi s grubom sadašnjošću, uspoređujući današnje fotografije iz zraka s kartama s početka 19. stoljeća.
- Škužajte, neka se nidan ne rabija. Prije par dana otišao sam napraviti neke fotografije, obišao sam selo i pola ure nisam vidio ni jednu osobu. Sjetio sam se opisa Pule putopisca iz 17. stoljeća koja se može sažeti u jedan pojam 'Citta cadavere', 'Grad Mrtvac'. Da je taj putopisac ovih dana bio sa mnom u Premanturi, napisao bi 'Vilaggio cadavere', 'Selo Mrtvac', kazao je Percan.
- Vidite, ovo je slika Premanture od prije 200 godina, a ovo je današnje naselje, gdje se vidi neumjerena, neplanska gradnja neumjerenog kapitala koji je nezaustavljiv i koji neće na ovom stati. Čuveni konzervator Miljenko Domijan izjavio je prije desetak godina: 'Veću devastaciju nigdje nisam vidio'. Tada sam bio malo ozlojeđen jer je ondašnja politička agenda bila da mi ovdje sve radimo najbolje, da smo najzgodniji, najtolerantniji, nastavio je on.
"No, kad vidimo ovu sliku izgrađenosti koja neće stati, shvaćamo da je taj čovjek tada bio u pravu", rekao je Percan, a onda zaronio u prošlost, točnije u konac 16. stoljeća, kada se u jednom od najuspješnijih pokušaja mletačke kolonizacije južne Istre, naseljavanjem obitelji prebjega pred Turcima iz dalmatinskog zaleđa kroz tri selidbena vala, osniva Premantura.
Prvi mletački pokušaj naseljavanja 1561., kada su doseljeni Bolonjci je propao te su se oni vratili u svoje krajeve, da bi zatim 1585. bilo dovedeno osam obitelji iz zadarskog zaleđa.
- Zahvaljujući zapisima u župnih knjigama, mi znamo neka prezimena obitelji koje su doselile u tri vala naseljavanja Godine 1585. počeo je prvi val s osam obitelji, a sačuvana su prezimena njih sedam, veli Percan.
Te su obitelji željele iseliti iz svojih krajeva jer su u svojim mjestima u zadarskom i šibenskom zaleđu već nekoliko desetljeća živjeli pod turskom vlašću (Nadin je zauzet 1539.), a venecijanska vlast im je za dolazak u Istru nudila 20-godišnje oslobađanje od ikakvih davanja.
Prvo je u Istru doputovala jedna delegacija, kojoj su nuđene napuštene kuće u Medulinu, no oni su odabrali ovo područje, nastavio je Percan.
- Već su onda bili šegavi, našalio se iz publike David Pauletta, spiritius movens udruge Fenoliga.
"Ne čekati večeru iz sela!"
"Prva je zapisana obitelj Arincich odnosno Marković iz Velima. Raspodjela zemljišta krenula je od Kamenjaka. Ova je obitelj od juga Kamenjaka dobila prvih 20 hektara, a kasnije još 20. To je oko 40 nogometnih igrališta", kazao je Percan, kazavši da je najstarija, najimućnija i najbrojnija bila obitelj Slipšević, s gotovo četiri stoljeća kontinuiteta, i čija jedna grana živi još u Zagrebu
Ova je obitelj bila brojna, dobivala kroz godine nadimke a vremenom su ti nadimci postali prezimena... Rosanda nije originalno ime nego derivat obitelji Slipšević, nastavio je Percan.
Dodali bismo da je iz ove obitelji (uz obitelji Pavić, Mišković, Iveša, Mattichio...) nastala i obitelj Premate, što je djevojačko prezime Agate, majke biskupa Bogetića.
Prisutnim Premanturcima snažio je ponos kad je predavač naveo da je Premantura već stoljeće kasnije postala najveće i najvitalnije selo ovog dijela Istre, da bi prisvajanjem, zakupom ili kupnjom, imućnije premanturske obitelji proširile svoje posjede na gotovo cijeli zapadni dio pulskog zaljeva, Verude, Muzila, otočića Uljanik, pa preko močvarnog područja Pragrande sve do Giardina i pulskih gradskih bedema.
Jedna od najvećih ugroza u povijesti Premanture bila je prijetnja njenog uništenja jer su Premanturci bili jataci Uskoka za Uskočkog rata početkom 17. stoljeća, a iz kojeg je Premantura, za razliku od ostatka Istre koja je u tom ratu više nego desetkovana, izašla još jača. Župa Premantura nastala je 1632. godine, dok je crkva izgrađena 30 godina kasnije.
Tada je dogovoreno da koriste zapadni dio pomerske općine dolazilo je do stalnih sukoba sa starosjediocima Pomercima oko zajedničkih lokvi, pojilišta, livada.
- U ono si vrijeme sa svojim stadima u svojem dvorištu mogao imati što hoćeš, ali ako nisi imao ove zajedničkih 'javnih' pojilišta, nisi mogao opstati, naročito Premanturci koji su živjeli uglavnom od stočarstva, naglasio je.
Derivacije
Sredinom 19. stoljeća, premanturski seljaci koji nalaze posao u pulskom Arsenalu, umjesto udaljenije Premanture, nastanjuju se na područjima koje su do tada koristili tek za privremeni boravak kod ispaše svojih stada, pa tako nastaju Puli bliža naselja Banjole, Vinkuran, Valdebek i Vintijan.
Percan je pokazivao zatim gdje su točno kuće (s gotovo polu-urbanim rasporedom) u Premanturi imale pojedine obitelji i koliko ognjišta.
Broj stanovnika Premanture opao je jedino 1880. godine, a razlog je bio u izgradnji pulskog arsenala, kada Premanturci svoje privremene nastambe blizu Pule ('vanjari'), pretvaraju u stalne domove.
Dvori Premanturaca ostaju stalna prebivališta u Vintijanu od 1861.,a zatim i u Valdebeku (gdje i danas postoje još ostaci pastirskih nastambi), Vinkuranu i Banjolama.
- Ova naselja su sastavni dio Premanture, 'vanjari' su bili mjesto gdje se nije kuhalo i zato je nastala sintagma koja je zauvijek ostala i koja je možda jedan od razloga zašto su ljudi opstali na ovim prostorima, a označava preuzimanje sudbine u vlastite ruke i snalažljivost. Objed je, naime, dolazio iz sela, iz Premanture, a za nevremena ti bi pastiri ostajali bez objeda, od tada se govori: "Ne čekati večeru iz sela".
"Pješčanu Uvalu osnovao je sistem podobnih ljudi!"
Na to se dominantno premanturska publika nasmijala, a još više kad im je predavač rekao: "Itekako ste se obogatili s prodajom zemljišta Pješčanoj Uvali, gdje su najveći vlasnici bili premanturska obitelj Pavić".
No, Percan se zatim politički osvrnuo na nastajanje Pješčane Uvale zadnjih 70 godina.
- Sistem podobnih ljudi osnovao je Pješčanu Uvalu. Arhitekti to zanemaruju, no to je prvo naselje koje ima 100-postotnu izgrađenost, i po horizontali i po vertikali, to je anglomerat. Ne može se više širiti, zaključio je Anton Percan.
Premantura je mjesto naseljeno još od brončanog doba, o čemu svjedoče ostaci gradinskih naselja, kaštelira, naselja koja su najčešće nastajala na uzvisinama, od prapovijesti do srednjeg vijeka, građena tehnikom suhozida, a osim za stanovanje služila su za nadzor nad širokim područjem. Za vrijeme Rimskog Carstva dobiva naziv 'Prumunturium Polaticum', što znači 'Pulski rt', koji je kasnije izmijenjen u 'Promontorium Polaticum' od kuda proizlazi današnji naziv Premantura.
Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva bila je pod vlašću Bizanta, oglejskih patrijarha, a potom Mletačke Republike, Francuza i Austrijanaca, da bi u 20. stoljeću raspadom Austro-Ugarske pripala Kraljevini Italiji, a poslije Drugoga svjetskog rata Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Anton Percan rođen je 1954. u Raklju. Osnovnu i srednju školu završio je u Puli. Nakon završetka studija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu radio je u Zagrebu i Rijeci, a veći dio radnog staža proveo je u brodogradilištu Uljanik kao projektant brodskih nastambi.
Za arhitektonski projekt obnove crkve Majke Božje od Kuj u Ližnjanu dobitnik je pismenog blagoslova pape Ivana Pavla II. Kao vanjski suradnik Arheološkog muzeja Istre koautor je projekta arheološkog parka uz crkvu Sv. Marije Formoze u Puli.
Objavio je stotinjak radova i održao 50-ak predavanja o povijesnoj i graditeljskoj baštini južne Istre. Autor je vrijedne knjige "Nogomet u Puli". Član je Upravnog odbora pulskog nogometnog prvoligaša NK Istra 1961.