EGIDIO IVETIĆ, PULEŽAN PROFESOR NA SVEUČILIŠTU U PADOVI: "Istra je Mediteran, ali u njoj prevladava kontinentalna dimenzija"

Se volete leggere l'articolo in italiano cliccate qui

Rođen je u Puli, gdje je pohađao Talijansku osnovnu školu „Giuseppina Martinuzzi“, a zatim maturirao u Talijanskoj srednjoj školi u Puli. Potom, Egidio Ivetić odlazi na studij u Padovu, gdje je diplomirao Povijest novog vijeka na Filozofskom fakultetu, da bi nedugo nakon toga postao jedan od rijetkih Puljana / Puležana koji su stekli zvanje redovitog profesora na jednom od najstarijih i najprestižnijih svjetskih sveučilišta. Prije Sveučilišta u Padovi, osnovanog 1222. godine, djelovala su samo ona u Bologni (1088.), Oxfordu (1167.), Salamanci (1134.) i Cambridgeu (1209.).

Doktorski studij povijesti proveo je na Sveučilištu Ca' Foscari u Veneciji, a 1998. godine Egidio Ivetić stekao je doktorat znanosti na Sveučilištu u Milanu. Na Sveučilištu u Padovi predaje Povijest istočne Europe od 1999. godine, Modernu povijest od 2014. godine, te Povijest Mediterana od 2018. godine. Uz brojne druge funkcije u akademskom svijetu, direktor je Instituta za povijest venecijanskog društva i države pri čuvenoj Fondaciji Giorgio Cini u Veneciji.

Ivetić je svoja istraživanja, eseje i knjige posvetio mahom povijesti Istre, ali i Balkana, Jadrana i Mediterana. Na odmoru u Istri, susreli smo ga u njegovoj kući u Krnici, uronjeni u onaj istarski, jadranski i mediteranski ambijent koji je Ivetić proučavao, interpretirao, pripovijedao i objašnjavao na mnogim stranicama svojih knjiga. Riječ je i o knjigama koje je nedavno objavio renomirani izdavač „Il Mulino“ iz Bologne, polučivši vrlo dobar prijem kod čitatelja.

Posvetili ste nekoliko svojih knjiga, uključujući i posljednju, "Studiare la storia del Mediterraneo" („Učiti povijest Mediterana"), Sredozemlju. Ranije, 2022., objavili ste i "Il grande racconto del Mediterraneo" („Velika priča o Mediteranu“). U Istri postoje situacije koje su tipične za Mediteran, poput maslinarstva, vinogradarstva, „kažuna“, mjesta poput Rovinja koje je stoljećima živjelo od ribarstva, ili Pirana čije se gospodarstvo dugo temeljilo na soli. No, u ovom području imamo i tri grada, Pulu, Rijeku i Trst, koji ne izgledaju baš mediteranski. Koliko je, zapravo, sjeverni Jadran mediteranski?

U svojoj knjizi "Moderna Istra" definirao sam Istru kao mediteranski poluotok, što je iznenadilo neke. No, istarsko nebo je poput onog na Malti, nije poput onoga u Frankfurtu. Gornji Jadran je geografski i pejzažno mediteranski, najsjeverniji dio Mediterana, s Istrom koja je svojevrsna Skandinavija Mediterana. Međutim, većina ljudi koji danas žive u Istri više sebe ne doživljava kao Mediterance. U posljednjih stotinu godina prevladala je kontinentalna vizija. Pitanje je prvenstveno kulturno, jer Istrom upravljaju dvije države koje su kulturno nesumnjivo kontinentalne. Slovenija nije kulturno mediteranska zemlja, već alpska zemlja s izlazom na more, dok je Hrvatska napola kontinentalna, napola pomorska, ali u kulturnom smislu prevladava kontinentalna dimenzija. Pomorska i mediteranska dimenzija koristi se samo u turističkoj promociji, dok se Hrvatska u ostalim aspektima ne ponaša kao mediteranska zemlja, dovoljno je uzeti u obzir cijenu vina, takva je kao da smo u Slovačkoj. To se pitanje međutim tiče cijelog Gornjeg Jadrana jer isto vrijedi i za Veneciju, koja se, osim što je grad-muzej, ne doživljava kao mediteranska od strane same regije Veneto. Veneto je vezan za zemlju, a Venecija je danas glavni grad vrlo kontinentalne regije.

Ipak, Venecija je stoljećima praktički dominirala Mediteranom, ili barem njegovim istočnim dijelom.

Venecija je bila talijanska država, ali prije svega mediteranska država. Nijedna država nije bila toliko mediteranska koliko je to bila Venecija. Ni Osmansko Carstvo, koje je imalo interese na tri različita kontinenta, i premda je ono bilo nastavak Istočnog Rimskog Carstva, nikada nije kontroliralo Jadran. Danas se mediteranski karakter Venecije ne razumije niti percipira, čak ni u samom Venetu, a isto vrijedi i za Istru.

Kada dolazi do kontinentalizacije naših područja?

Kontinentalizacija Gornjeg Jadrana događa se nakon pada Venecije 1797. godine i, što se nas tiče, prelaskom Istre pod Austriju. Beč uzima Pariz kao referencu, koji je, uz Marseille kao trgovačku i Toulon kao vojnu luku, stvorio svoj Mediteran. Tako je Beč, udaljen šest stotina kilometara od mora, od Trsta napravio svoj Marseille, a od Pule svoj Toulon, ili, u ruskom ključu, Trst je Odesa, a Pula Sevastopolj, dok je Rijeka Marseille ili Odesa Budimpešte. Naslijedivši dio Beča u Trstu i Puli te dio Budimpešte u Rijeci,  današnje države Slovenija i Hrvatska,usvojile su samo kontinentalnu tendenciju, zanemarujući mediteransku dimenziju koju je Austrija razvijala.

U kojem smislu?

Da se Austro-Ugarsko Carstvo nije raspalo, njegova bi mediteranska dimenzija bila izraženija. Uoči Prvog svjetskog rata u Beču je održana izložba o Istri i cijelom Primorju, iz koje je bilo jasno da austrijski Mediteran funkcionira s Trstom kao metropolom, gradom projektiranim za pola milijuna stanovnika te Pulom kao strateškim vojnim centrom, koja je imala isti broj stanovnika kao i danas, iako je urbana struktura bila predviđena, i to se primijećuje, za sto dvadeset tisuća stanovnika. Zatim je tu bio austrijski turistički Mediteran, s Rovinjom ili Lovranom, ljetovalištem bečkog gradonačelnika Karla Luegera, ili Opatijom. Ovaj austrijski Mediteran, u posljednjim godinama postojana carstva, bio je projektiran na globalnoj razini. Brodovi su već stizali do Tokija, Kine, Bombaja. Arhitektura naših gradova očito je bečka i mađarska, što nam daje dojam njihove kontinentalnosti, ali pred kraj carstva postojala je mediteranska vokacija. Djeca Franza Ferdinanda, koji je za Pulu gajio pravi kult, bila su obučena "na mornarski, odnosno „alla marinara", da navedem jedan primjer. Tako su u našim gradovima početkom dvadesetog stoljeća postojale dvije tendencije, ona kontinentalna i ona koja je težila svojevrsnom oporavku Mediterana.

To naglašavam jer današnje države, po mom mišljenju, nemaju ovu viziju, ograničavajući se samo na predstavljanje turističkog Mediterana. Istra se percipira kao neka vrsta vrha koplja središnje Europe u Mediteranu, dok bi se trebala percipirati kao najsjevernija točka svijeta koji se proteže od Gibraltara do Bospora, pa do Sirije i Sueza. Ponekad postoji tendencija da se Mediteran doživljava kao nešto egzotično, ne shvaćajući da osamdeset posto Sredozemnog mora pripada Europskoj uniji, ali ponašamo se kao da je to samo statistički podatak, a ne moguća kulturna, a možda i politička smjernica.

Kod autora s naših područja, nakon Predraga Matvejevića i vi ste proučavali Mediteran. Kako ste ga opisali?

Mediteran je nešto beskonačno i interpretacije o njemu su također beskonačne. Matvejević, sa svog stajališta stručnjaka za francusku književnost, uspio je sažeti različite interpretacije. Danas je Mediteran povod za sve, od prehrane do kulture, od odmora do filma i imaginarija. Zbrka velika, jer ako je nešto „sve“, onda je ujedno i „ništa“. Postoji fizički Mediteran, Mediteran geologa i prirodoslovaca koji nam objašnjavaju da je Sredozemno more sve zagađenije. Zatim postoji politički Mediteran, i to one političke situacije kojoj sada svjedočimo, koji također uključuje i demografiju, ekonomiju, socijalna i politička pitanja, primjerice mediteranske diktature koje ostavljaju posljedice na migracije.

No, postoji i kulturni Mediteran ili simbolički Mediteran. Mediteran je prijelazno područje, mjesto susreta kontinenata; to su shvatili i stari Rimljani koji su uvidjeli da za kontrolu i ujedinjenje Mediterana nije dovoljna samo vojna i pomorska sila, već je potrebna i kultura, i pronašli su tu kulturu u helenizmu i njegovoj sposobnosti da kulturno ujedini veliko područje od Gibraltara do Indije. Ipak, Mediteran nije uvijek bio shvaćen na taj način. Mediteran kakav danas poznajemo europski je izum, Europa je počela gledati na Mediteran kao na nešto specifično tek od razdoblja romantizma. Upravo se od tada uočava podrijetlo Zapada u klasičnoj Grčkoj.

Dakle, Mediteran treba tumačiti i kroz prizmu kulture

Naravno. Mediteran se temelji na civilizacijama, kao što su grčko-rimska, osmanska, bizantska, talijanska ili katalonska. U knjizi "Studiare la storia del Mediterraneo" shvatio sam da postoji 55 različitih Mediterana. Na primjer, Mediteran grčko-rimskog svijeta različit je od onog Venetusa, latinskog svijeta Veneta, koji je različit od Andalusa il pak arapskog svijeta. Postoji i mediteranska dvosmislenost, poput  Mediterana o kojem čitamo u Ismailu Kadareu i koji je albanski, ali i grčko-arbanaski.

Je li turizam prijetnja?

Postoji tendencija da se Mediteran koristi za promociju turizma. Mediteran u sebi nosi i moćnu turističku komponentu ali, gledano s povijesne perspektive, to nije razlog zbog kojeg Mediteran „postoji“. Egipat, Grčka, Tunis, Francuska pa i Hrvatska doživljavaju ga kao turistički alat. Matvejević je ukazao na to da je Mediteran mjesto gdje nema modernosti, ali turizam, kao svojevrsna industrija Mediterana, modernizira Mediteran, stvarajući pritom kontinentalizaciju Mediterana. Postoji rizik da će Mediteran postati samo mjesto odmora za turiste, a ne stvarna kulturološka regija s povijesnim i geopolitičkim značajem.

Prije proučavanja Mediterana, bavili ste se i Jadranom. 

Jadransko more je posebno more unutar Mediterana i zbog svog geografskog oblika najviše je europsko među različitim pojavnostima Mediterana. Kao što kaže veliki francuski povjesničar Fernand Braudel, Jadran u sebi sažima Mediteran. To je more, ali i regija i granični kontekst, s Istrom na vrhu poput glave Janusa s dva lica. Istra sažima Jadran, a Jadran sažima Mediteran. 

Je li kroz povijest Jadran bio više mjesto sukoba ili susreta? 

Ako želimo sažeti sve događaje i povijesti u tri tisuće godina povijesti, Jadran je bio više i češće more susreta. I danas je takav. Mediteran je sve više podijeljen, dok u Jadranu postoji europska, ali i atlantska integracija. Čak i u prošlosti, kada su tri četvrtine istočne jadranske obale bile pod Venecijom, a time su bile europske i kršćanske, Jadran je bio ujedinjen, s jadranskom transverzalom između Apulije i Dalmacije kao prohodnom granicom, ali i mjestom susreta i razmjene s prisutnošću Osmanlija u Donjem Jadranu i na Jonskom moru. Stoljećima je povezanost između dviju jadranskih obala, između venecijanskih luka, ali i onih Papinske države u Markama i luka Dalmacije, bila stalna.

Podjela se razvija u doba nacija, kada nacionalne države u Jadranu traže svoje granice, a tijekom Prvog svjetskog rata ovo more postaje simboličan element za naciju. Kasnije se pojavilo pitanje jadranske granice između blokova, jer premda je Jugoslavija izašla iz sovjetske galaksije, bila je i dalje komunistička zemlja i kao takva je bila percipirana. Danas su sve države koje izlaze na Jadran članice NATO-a, što znači da nema vojnih suprostavljanja, pa stoga vladaju mir i integracija. Dakle, Jadran je veći dio svoje povijesti bio i ponovno je postao mjesto susreta. 

Vi ste venecijanist. Što se tiče sukoba i susreta, kako treba tumačiti prisutnost Venecije u Istri? 

Odnos između Venecije i Istre prethodi samom nastanku Venecije. Venecija kakvu poznajemo danas nastaje otprilike između 815. i 827./28. godine s prijenosom (Traslatio) tijela svetog Marka. Prije toga postojale su Venecije, koje su bile otoci. Ali još ranije, u rimsko doba, postojala je regija „Venetia et Histria“, što potvrđuje mnoge sličnosti između ta dva područja. Da bismo razumjeli povijest Mediterana, a time i Jadrana, važno je uzeti u obzir komplementarnost između obala. Prije bilo koje političke ili kulturne logike dolazi ekonomska komplementarnost, u smislu „ja ti dam ovo, ti mi daješ ono“. U tom kontekstu dolazi do izražaja zajednička priroda stanovnika koji žive uz more i koji su drugačiji od onih iz unutrašnjosti. Piove di Sacco, u pokrajini Padova, udaljen je samo 10 kilometara od Chioggie, ali se u njemu govori potpuno drugačiji dijalekt. U Gradu se govori venecijanski, u Belvedereu kod Akvileje, nekoliko kilometara u unutrašnjosti, govori se furlanski. Isti primjer može se primijeniti za Rovinj i Rovinjsko Selo. Cijela obalna zona Gornjeg Jadrana je poput opne koja s jedne strane ima pomorsko stanovništvo, a s druge kontinentalno, a između njih postoji antropološka razlika. Ovo je osnova za razumijevanje povijesnog odnosa između Venecije i Istre, odnosa koji svoju logiku pronalazi u mediteranskoj logici.

No, dobar dio historiografije, osobito onih koji se koncentrira na naciju, radije traži drugačija tumačenja.

Sve političke interpretacije koje zanemaruju ulogu mora na neki su način ideološke i ne odražavaju logiku svakodnevnog života kroz povijest. Treba shvatiti da se dugo vremena, počevši od Rimljana koji su govorili o Gornjem moru, na Jadran gledalo kao na horizontalno more. Osim velikih "vertikalnih" trgovačkih podviga koji su Mlečane odvele do grčkih otoka i Carigrada, u svakodnevnom životu nije postojala razlika između sjevera i juga, pa se obale nisu "kontinentalizirale". Tek s ujedinjenjem Italije dolazi do kontinentalizacije Jadrana izgradnjom željezničke pruge koja je dosegla Bari i tada nastaju sjever i jug. U prethodnom i dugotrajnom "horizontalnom Jadranu", Marche i Apulija bile su komplementarne s Dalmacijom, dok je Dogado, lagunska zona pod izravnom upravom Venecije, koja nije imala veze s Padovom, Trevisom ili Furlanijom, kao neka vrsta prstena, polumjeseca, bila komplementarna s mletačkom Istrom. Vladala je logika transverzalnosti. To je bilo ono što je bilo zaista važno. Zatim su u historiografiji prevladali elementi koji za veći dio povijesti ovog mora, pa tako i Istre, nisu bili bitni, kao što su etničko-nacionalni elementi.

Što to znači za današnju Istru?

Današnja Istra mora uzeti u obzir da mnoge njezine karakteristike proizlaze iz njezina dijela koji se zvao Mletačka Istra, koja je trajala od 1267. do 1797., što je očito svima. Dovoljno je pogledati zvonike. Obično se govori da je Rovinj vrlo venecijanski, ali venecijanski su i Buje, Motovun, Novigrad, Piran, Izola, Kopar i mnoga druga mjesta. Ta se Istra znatno razlikovala od one u Pazinskoj grofoviji, s razlikama čak i među Slavenima u Venecijanskoj Istri, uglavnom Morlacima, i onima iz Grofovije, poznatima kao "Bizjaci". Ne smije se zaboraviti da je austrijski dio Istre bio dio Svetog Rimskog Carstva. Na ustavotvornoj skupštini u Frankfurtu 1848., na zemljovidu Njemačke nalazi se i Pazin. Razlika između dvije Istre je u tome što u Mletačkoj Istri nije bilo narodnih ustanaka i seljačkih pobuna, što se pak ciklički događalo u Pazinskoj grofoviji, kao što je to bilo tipično u cijelom njemačkom svijetu.

Čini mi se da je ta podjela, koja je trajala do Drugog svjetskog rata, danas prevladana, ali istodobno primjećujem koliko je sustavno zaboravljeno „venecijanstvo“ bivše Mletačke Istre. Venecijanska Istra povijesna je stvarnost koja je trajala pet stoljeća, tijekom kojih je Istra poprimila mnoge od svojih antropoloških, gospodarskih, jezičnih, toponimijskih, graditeljskih i drugih značajki, ali ona se ipak zanemaruje. Mnoge karakteristike današnje Istre i Istrana neodvojive su od Venecije, ali ipak se i dalje veličaju sve nacionalne mitologije i podržava se, čak i na smiješan način, tvrdnja da je Venecija posjekla šume, što, usput rečeno, nije istina, dovoljno je otići i vidjeti spomen-ploču na gradskoj vijećnici u Puli. Nacionalizmi protiv Venecije uvijek su demonizirali a i dalje demoniziraju Veneciju, a ja tu ne mogu puno učiniti. No, jedno je povijest, a drugo su mitologije.

Ipak, Pula se nije usrećila u razdoblju kada je bila pod Venecijom.

Neosporno je da je Pula više rimska i austrijska, a manje venecijanska u usporedbi s drugim istarskim sredinama. Ali to nije stvar namjernog zanemarivanja od strane Venecije. Problem Pule bio je njezin mali broj stanovnika; imala je najviše 4000 stanovnika u razdoblju Castropole na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Krivo je ukoriti Veneciju za demografski hendikep Pule. Naprotiv, postoji mnogo dokumenata u kojima Venecija izražava zabrinutost zbog tog problema. Ponovit ću, Venecija i Mletačka Istra bile su obalna membrana, a Puli nedostaje zaleđe. Nedostaje i Rovinju, ali u Rovinju se razvilo poduzetničko društvo, dok se to u Puli nije dogodilo. U jednom rovinjskom ljetopisu iz 1780. godine nalaze se bilješke svećenika koji kaže: "Danas je prošao paron Rocco, dao sam mu sliku Gospe, predstavit će je u Londonu i nadam se da ću zaraditi nekoliko gvineja." Dakle, Rovinjci su bili upoznati s londonskim tržištem. Ako Pula nije bila sposobna proizvesti slične priče, to je pitanje Pule, a ne Venecije. Venecija nije promovirala ništa u Rovinju, Rovinj se sam izgradio.

Gradovi u kojima postoji snažno plemstvo, poput Kopra, teže stabilnosti – a koparsko plemstvo je najjače, Polesini su markizi – i žele iz zemlje stvoriti bogatstvo, čak i način da je obrađuju drugi. S druge strane, četiri pulska plemića ostavljaju zemlju neobrađenu kako bi razvili stočarstvo, jer će se životinje ionako klati u Veneciji. Na taj način nisu uspjeli stvoriti ekonomski sustav koji bi pridonio blagostanju. Dakle, probleme Pule treba tražiti u Puli, a ne u Veneciji.

Nedavno je preminuo veliki venecijanist iz Pule, profesor Miroslav Bertoša. Koliko mu dugujemo?

Profesoru Bertoši dugujemo mnogo jer je bio prvi koji nije demonizirao Veneciju. Prije Bertoše nije bilo tako. On proučava venecijansku upravu, dok u Dalmaciji postoji antivenezijanski mit, što je vidljivo u hrvatskoj historiografiji o Dalmaciji u kojoj se Venecija uvijek prikazuje u najgorem svjetlu. Ako to za Istru više nije slučaj, to dugujemo studijama Miroslava Bertoše, koji je osim u historiografiji imao utjecaj i na kulturu regije. Time je dao veliki doprinos suživotu. Suprotstavio se paradigmi, koja je već ukorijenjena u percepciji Zapada, da su zemlje jugoistočne Europe uglavnom sve nacionalističke. Istra je oaza. Kada je riječ o post-jugoslavenskom prostoru, samo se na Istru i Vojvodinu gleda drugačije, bolje. Bertoša je napisao mnoge knjige, ne samo povijesne, već i eseje, memoare, te je mnogo pridonio prihvaćanju Venecije. Bertoša je bio svjestan da se može napredovati samo ako se prihvati cijela povijest "zavičaja". Iz ove perspektive Istra Bertoši duguje mnogo.

Historiografija o Istri u posljednjih 150 godina kontaminirana je prvo talijanskim iredentističkim nacionalizmom, a zatim jugoslavenskim nacionalizmom prerušenim u internacionalizam. Gdje smo sada?

Volio bih da postoji istarska historiografija, ali nažalost, nema je. Postoje nacionalne historiografije. Često središte ne razumije granicu. Ponekad granica može obogatiti, ali postoji i rizik da ona postane zaseban kontekst, što je reduktivno. U odnosu na nacionalne historiografije, Istra je zapravo jedno zasebno područje. Trebala bi biti zanimljivo i izazovno mjesto za sve tri historiografije (hrvatsku, talijansku i slovensku), ali zbog nacionalne interpretacije koju nude, nijedna od njih u suštini ne razumije Istru. U tom smislu, Bertoša je bio velik, ali nije bio shvaćen u metropoli ni u glavnoj struji hrvatske historiografije. Jedna od slabosti hrvatske i slovenske historiografije, koje su gotovo isključivo fokusirane na etnički i nacionalni aspekt, što već dugo nije važeća paradigma u međunarodnim historiografijama, je ta što ne proučavaju institucije, ne proučavaju notarske zapise. Bez ove vrste istraživanja ne može se razumjeti kako je država funkcionirala.

Dakle, beskorisno je govoriti o Mletačkoj Republici ako se ne razumije kako su funkcionirale institucije na terenu, ograničavajući se samo na isticanje etničkog elementa. Tražiti zapovjednika mletačke flote s hrvatskim prezimenom ne vodi nikamo, ako se prvo ne razumije kako je flota funkcionirala i kako je država funkcionirala. Institucije postavljaju okvir za sve ostalo. Bertoša je prihvatio lekciju Annales škole te je pokušao ispričati socijalnu povijest i razumjeti društvo. Trenutno ne vidim druge povjesničare koji su sposobni slijediti njegov primjer.

Rođeni ste u Puli, studirali ste u Padovi, tada ste bili „student iz Juoslavije“ koji odlično govori talijanski. Kako vas danas doživljavaju kolege i studenti?

Iskreno, nikad nisam imao problema, jer se u Padovi dobro zna što je Istra, a integracija je bila trenutačna. Osim toga, dugo sam surađivao s Centrom za povijesna istraživanja u Rovinju, koji je dobro poznat i u Veneciji i u Padovi. Formirao sam se kao venecijanist, ali sam se, i zbog sveučilišne karijere, posvetio proučavanju Balkana, predavajući i povijest istočne Europe. U tom kontekstu, etiketa bivšeg Jugoslavena je prihvatljiva, recimo da me čini vjerodostojnijim, praktički "insiderom". Sve u svemu, u Padovi moje porijeklo nikada nije nikada predstavljao problem.

Sudeći prema uspjehu nekih YouTube kanala koji se bave poviješću, poput onih profesora Barbera i Canfore, ali i neprofesionalnih povjesničara kao što su "Dentro la storia", "La biblioteca di Alessandria", "Scripta manent" ili "Nova lectio", čini se da je u tijeku oživljavanje povijesne naracije. Među gledateljima, netko je napisao: "U školi sam uvijek mrzio povijest, a danas ne mogu zamisliti dan bez barem jednog predavanja iz povijesti ." Očito je da su novi komunikacijski kanali od veliki koristi ovoj disciplini. Koliko je povijest važna u našem životu i kako se ona treba komunicirati kako bi imala svoju ulogu bez ambicija da postane magistra vitae?

Komunikacija je izuzetno važna i nedavno je doživjela ogroman napredak; možemo reći da smo suočeni s komunikacijskom revolucijom, koju dugujemo i profesoru Alessandru Barberu, kojeg potpuno podržavam u njegovom izlasku iz akademske " kule slonovače ", koja je često otporna na novine i prilike koje iz njih proizlaze, a umjesto toga strahuje od mogućih kontaminacija. Danas postoji mnogo festivala posvećenih povijesti, i to s velikom publikom, postoji novi način komunikacije i ispravno je da to bude tako. Povijest, kao i sve druge humanističke discipline, treba se proučavati i otkrivati cijeli život, to je oblik doživotnog učenja, „longlife learning“ (LLL). Ovo je sjajan trenutak koji bi svi trebali iskoristiti jer svatko od nas, upravo putem povijesti, može bolje upoznati sebe. Vjerujem da je to nesumnjivo nešto dobro.