"Lakše je uzdati se u neku firmu i hrpu metala nego u mene", izgovara kćer u katarzičnom finišu svog sukoba s ocem, Uljanikovcem koji se ne može pomiriti s propašću brodogradilišta i koji svoje frustracije usmjerava na kćer, njen izbor spisateljskog poziva i 'izdajnički' odlazak u Berlin, iz kojeg je nakratko došla doma.
Ukoliko je suditi prema njenom zrelom i slojevitom tekstu 'Brodovi od papira', čije je sinoćnje premijerno uprizorenje na Maloj sceni i u produkciji INK-a, ispraćeno dugim aplauzom publike, mlada pulska dramaturginja Emma Kliman ne bi trebala brinuti za svoju umjetničku karijeru po skorom završetku zagrebačke akademije.
'Brodovi od papira' više je drama o obitelji i pisanju, nego o Uljaniku. Dramaturginja nema u svojoj najbližoj obitelji Uljanikovaca, no njena fikcija posjeduje autentičnost zbilje, time i univerzalni kod.
Glumica Tea Harčević
Neposrednu vlastito obiteljsko iskustvo i emociju unio je zato u projekt mladi pulski redatelj Gabrijel Lazić, čija je skoro cijela obitelj radila u pulskom brodogradilištu. Njegov je nemali doprinos da je naoko minimalistička redateljska rješenja podredio tekstu, čiji pak nemali dokumentarni dio (možda i suvišan zbog doslovnosti i površne deklarativnosti) nije bio lako spojiti s dramski najsnažnijim sukobom oca i kćeri i preispitivanjem svih odnosa unutar te obitelji.
Lik kćeri ujedno je i naratorica, čija kontinuirana izmjena tih dviju uloga daje dinamičnost, no ne možda u svih 80-ak minuta predstave.
Nju dobro glumi Tea Harčević iz Petrinje, a njen rodni grad posebno izdvajamo jer je, što prosječno pulsko uho zbog automatizma možda nije registriralo, dobro svladala specifičan pulski način govora. A što nije lako.
Inače jezična komponentna predstave zaslužuje pohvalu zbog činjenica da troje od četvero glumaca do ove predstave nisu imali profesionalnog kontakta s njima tuđim dijalektom.
Jezik je glazba, ali i osnovni glumački alat, pa u dio posla, kao dokaz kvalitete i talenta, ide i usvajanje drugih narječja, akcenata.
Glumac Nikola Radoš rodom je iz Čepina kraj Osijeka i tom je smislu, u ulozi oca, napravio dobar posao, kao i u ulozi sina Boris Barukčić rodom iz Daruvara (iako on najmanje govori), dok je mrvu za njima zaostajala Linda Kliman, Puljanka, sestra dramaturginje Emme. U ovom kontekstu treba navesti doprinos jezične savjetnice Mirjane Doblanović Pekica.
Nikola Radoš, Linda Kliman, Tea Harčević i Boris Barukčić
Treba navesti i minimalističku, no funkcionalnu scenografija Josipa Kresovića kao i ambijentalnu, sugestivnu glazba Dimitrija Simovića.
Predstava je prva edicija novog INK-ovog projekta KUMMA (Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore), koji zaslužuje puno podršku. Mentori su ovaj put bili Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.
Reprize predstave su večeras, u ponedjeljak i utorak na Maloj sceni u 20 sati.
Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore inovativan je projekt INK, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata.
Program mladim autorima pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. Uloga mentora ovdje je, u tom smislu, višestruka – razvojna, savjetodavna i edukativna. Naime, prisutni su u svim fazama rada – od razvoja ideje i koncepta preko procesa probi do premijere i izvedbi predstava, a dolaze iz svih sfera neophodnih za buduću izvedbu, od vizualne, scenografske i kostimografske, zvučne, redateljske, koreografske i teorijske
