Edna Strenja Jurcan: "Pjevamo antifašističke pjesme jer nose poruku slobode"

Pulski Zbor Praksa obilježava u petak i subotu deset godina svog djelovanja Festivalom pjesme otpora, na kojem će, uz radionice pjevanja, nastupiti i zborovi iz Švedske, Francuske i Italije. Pjevajući antifašističke, partizanske, radničke i feminističke pjesme od svog osnutka u ožujku 2014. godine, zbor broji više od 150 nastupa po Europi. Objavio je dva albuma i jednu pjesmaricu, dok su u pripremi treći album kao i nova pjesmarica.

Svojedobni događaji u gradu, poput propasti Arene trikotaže, štrajka i otkaza u Glasu Istre te pokušaja privatizacije poluotoka Muzil bili su motivi  osnivanja zbora.

Edna je inicirala njegovo formiranje nakon što je za štrajka radnika u Areni trikotaži otpjevala "Sebben che siamo donne, paura non abbiamo" ('Iako smo žene, ne bojimo se'), talijansku pjesmu iz 19. stoljeća, simbol pobune poljoprivrednih radnica protiv njihovih šefova.

Prošlog proljeća u studiju

Uz voditeljicu zbora Ednu Strenja Jurcan, aktualnu postavu čine Noela Paoletić, Ružica Stojaković, Darling Pantelić Strenja, Sedina Cerovac, Milena Ramović, Dubravka Kovačević, Jelica Fiorido, Grozdana Kolar, Jasmina Vojniković, Ana Rumak, Jadranka Mardešić i Evgenija Tranfić. U povodu jubileja razgovaramo s voditeljicom zbora Ednom Strenja Jurcan.

Koliko često doživljavate kritike zbog toga što pjevate partizanske, antifašističke pjesme?

Da, znaju nam reći: "Zašto pjevate partizanske pjesme kad partizani više ne postoje’. Nije poanta u tome da mi pjevamo te pjesme da bismo aktualizirali sam tekst pjesme. Te pjesme nose poruku slobode i antifašizma i u tome je njihova ljepota i privlačnost. Bez obzira što je od njihova nastanka prošlo 80 godina, te pjesme i dalje nose te poruke. Te su pjesme bezvremenske. Problem je u tome što se između antifašizma i komunizma stavio znak jednakosti. S druge strane, mislim da je motiv jednog broja kritika u oportunizmu tih kritičara spram postojeće vladajuće nacionalističke matrice iako su mnogi bivši komunisti na prijelazu 80-ih u 90-tre prešli u nacionalističke stranke, pa se srame svoje prošlosti, ili čuvaju egzistencije. Oni skrivaju dio svoje prošlosti u kojoj su vjerovali u ondašnju ideologiju ili su trgovali i tada i sada s "uvjerenjima".

Doživljavate li kritike samo u Hrvatskoj?

Da, šire ne. Ali toga je, kažem, malo. Zna se desiti da nam netko ozbiljnije spočitava, dok nas neki zezaju da smo mi komunisti i da nemamo pojma. Najvećih napada bilo je nakon pjevanja u Srbu na Dan ustanka naroda Hrvatske, kada su nam čak i prijetiii smrću. Ali to je dogodilo jednom-dvaput, a tamo pjevamo već sedam godina. Nemamo toliko ružnih kritika.

Kao što Koja iz Discipline kičme pjeva: "Prestani da mrziš do sebe ako držiš".

Baš tako. A što se tiče izravnog angažmana, netko se bori pisanjem novinskih članaka, netko govorom, a moje kolegice i ja odlučile smo se boriti pjesmom. Voljela bih da je naše pjevanje normalna, a ne izvanredna stvar, da nas se ne etiketira za nešto što bi trebala biti normalna pojava. Da nas ne opisuju kao “one koje pjevaju borbene’.

Tu ima i patrijarhalnog prizvuka?

Ima, ali ne puno. Usput, kritike doživljavaju i naše kolege iz zborova iz Francuske, Italije i Švedske koji će za koji dan nastupiti u Puli. Europa je dominantno desna, desničarska.

Ima li kod ljudi straha od javnog angažmana?

Zvali smo pojedine ljude koji nas podržavaju i dolaze na svaki nastup da dođu pjevati s nama, a oni su nam kazali: “Ne mogu, radim tamo i tamo”. Ne mogu vjerovati da pjevanje u zboru Praksa može utjecati na takav način na nečije živote. Ne doživljavam naš zbor prijetnjom.

Ali vaše pjevanje i taj repertoar pjesama je simbol, time i opasno? Problem je što je ta dobrovoljna nesloboda prešutna i masovna.

Apsolutno.

Koliko doslovni politički angažman u umjetnosti oduzima umjetničkom djelu njegovu univerzalnost i kvalitetu?

To se može dogoditi, ali mislim da, bar se ja tako osjećam, naše umjetničko djelovanje dobiva na snazi tom borbom, tom porukom.

Kako tumačite silne emocije koje u publici izazivaju pjesme koje pjevate?

Pjesma najlakše dotakne, dirne čovjeka. Najizravnije i najiskrenije. Drugo, tekstovi su su jako moćni i svevremenski. Jer i prije sto godina i danas ljudi se bore za slobodu, prava i pravdu. Treće, jako je važno vjerovati u ono što se pjeva. Imala sam prilike pjevati u nekim drugim prilikama i to nije izlazilo iz mene. Ako, primjerice, pjevam Lady Gagu, neku njenu pjesmu u koju ne vjerujem, ja ne mogu prenijeti ništa. A dok pjevam sa zborom znaju mi često doći suze, iako smo tu pjesmu pjevali stotinu puta. Treba vjerovati u pjesme, ali ih isto tako treba znati ispričati, interpretirati, a ne samo 'otpjevati'.

Možete li nam istaknuti neki posebno dirljiv inozemni nastup?

U Španjolskoj smo nastupili na festivalu na kojem su se prikupljale donacije za spomenik međunarodnim brigadistima koji su poginuli u mjestu Malgrat de Mar blizu Barcelone. Tamo su u Španjolskom građanskom ratu fašisti torpedirali brod i ljudi su, iako nedaleko od obale, ostali zarobljeni u brodu. Dok je brod tonuo, ribari u blizini čuli su kako umirući pjevaju "Internacionalu". Na svečanosti otkrivanja spomenika pjevale smo "Internacionalu" i plakale. Svi su gostujući zborovi zajedno pjevali tu pjesmu, svatko na svom jeziku. Doživljaj je bio neopisiv.